Jedine Igre koje su imale dušu

Piše: Momir Jelovac

“Cijenjeni gledaoci, nalazim se u Rajskoj dolini na Jahorini, ali po onome što možete vidjeti prije bi se moglo reći da se nalazim u središtu pakla. Mećava, vjetar koji puše i nosi sve pred sobom i temperature daleko od rajskih natjerale su nas sve skupa u zaklon. Stotine pripadnika JNA, volontera, uređivača staze za ženski spust i veleslalom jednostavno su bili nemoćni u borbi s prirodom, koja kao da se pobunila, kao da je htjela pokazati ko je gospodar situacije.”

Bilo je to moje prvo javljanje sa Jahorine za JRT Dnevnik 10. februara 1984. godine, kada je, prema satnici i programu, trebao biti vožen ženski spust. I tako, što sa Jahorine, a što sa Bjelašnice, naredna četiri dana…

Jedan sam dan za kolege bio Vuko Zečević, drugi dan, pak, Čedo Orlović – to su u to vrijeme bila dvojica popularnih bh. meteorologa.

No, nekoliko dana ranije sve je bilo drugačije – tiho, mirno, staze sjajno pripremljene za treninge, koji su održani bez problema u optimalnim uslovima. Favoriti su uglavnom opravdali svoje pozicije i spokojno čekali utrku.

Snijega ni za sladoled

Dolje, u gradu, snijega nije bilo ni za sladoled. Svi smo molećivo gledali u nebo. Otvaranje Igara bez snijega? Spektakl kojim smo željeli cijelom svijetu pokazati da su članovi Međunarodnog olimpijskog komiteta imali pravo kada su nam povjerili XIV Zimske olimpijske igre. I snijeg je pao noć prije. Spektakl je bio potpun.

Jedino što se u narednih nekoliko dana bajka pretvorila u košmar. Snijeg je padao i padao, a vjetar puhao i puhao. Utrke spusta, najdelikatnije discipline alpskog programa, pomicale su se dan za danom. Čekalo se, kao u zasjedi, kad će i Jahorina i Bjelašnica pokazati svoja ljepša lica. Nakon svih tih mećava i snježnih oluja, ali i doslovce otkopavanja staza na koje je napadalo više od jednog metra snijega, dokazali smo da je i nemoguće moguće.

Hrabra odluka donesena je 14. februara. Oba spusta vozit će se u jednom danu – 16. februara. Prvo spustašice na Jahorini, a onda muškarci na Bjelašnici. Prvi i jedini put u povijesti zimskih olimpijskih igara. Podvig koji će zauvijek ostati upisan u istoriji ovog događaja. Tada je svijet shvatio da su članovi MOK-a s pravom vjerovali da se Sarajlije mogu nositi s vrlo zahtjevnim zadatkom i da nisu bili sami, jer je cijela Jugoslavija došla pomoći.

Novinarska elita

“Je li, bre, Jelovac, kada će ovo grudvanje već jednom da završi?”, pitao me je (sada već pokojni) Vladanko Stojaković, ugledni komentator TV Beograd, koji je u vrijeme ZOI u Sarajevu u zajedničkoj redakciji imao ulogu koordinatora za dnevne informativne emisije.

Na ovom iznimno kompleksnom i odgovornom poslu okupila se, naravno, sva elita jugoslovenskog televizijskog novinarstva. Komentatorska ekipa – sjajna. Nažalost, mnogi su pokojni – Boris Mutić, Mladen Delić, Dragan Nikitović, Vladanko Stojaković, Zoran Popovski… Danas su aktivni još Božo Sušec, Milka Babović, Milorad Đurković, Sead Hadžijahić… Zatim ekipa mlađih – Slavko Cvitković, Mićo Dušanović, Zvonko Mihajlovski, moja malenkost… Nekoga ću zaboraviti, naravno, neka mi oproste – moj memory stick ima ograničen kapacitet.

U to vrijeme su postojale JRT-liste, po kojima su najkvalitetniji komentatori radili i najjače sportske događaje. Kao nekadašnji drugoligaški fudbaler sasvim sam slučajno stupio na skijašku scenu. U podjeli sportova na TV Sarajevo niko u redakciji, a i nije nas bilo puno, nije bio baš oduševljen snijegom i zimom, posebno ne kada je trebalo pratiti “Igmanski marš”.

Kao najmlađeg, najlakše je bilo “delegirati” mene. Ako ništa drugo, makar sam razlikovao alpske od skija za trčanje, pa mi je to bila olakotna okolnost. I prednost. Šalu na stranu… Relativno sam brzo pohvatao konce, zahvaljujući ponajviše Tonetu Vogrincu, koji je tada počeo graditi “(jugo)slovensko skijaško čudo”.

Jednostavno sam ga nazvao i objasnio da ne znam baš puno i da bih htio učiti. I tako je krenulo, a moj novinarski i komentatorski opus rastao je s Križajem, Strelom, Frankom, Metom Jerman, Andreom Leskovšek, Veronikom Šarec, Nušom Tome…

Svjedok jednog vremena

U godinama prije sarajevskih Igara bio sam prvi i jedini svjedok iz jugoslovenskih medija prvog postolja i osvojenog trećeg mjesta Bojana Križaja u Madonni Di Campiglio, a bio sam i svjedok utrke veleslaloma, u kojoj je, nažalost danas pokojni, Boris Strel na Svjetskom prvenstvu u Schladmingu osvojio prvu medalju (bronzu) za jugoslovensko skijanje.

Komentarisao sam i prvu pobjedu u istoriji jugoslovenskog skijanja u Svjetskom kupu. Bilo je to 20. januara 1980. godine u Wengenu, kad je Križaj pobijedio Ingemara Stenmarka, najvećeg skijaša svih vremena. Nije bilo lako raditi tog dana. Nije bilo mjesta za eskalaciju oduševljenja, jer je iz Kliničkog centra u Ljubljani stigla tužna vijest da je Josipu Brozu Titu amputirana noga. I svi smo znali šta slijedi.

Nadao sam se da će mi se posrećiti, pa da i na svom bunjištu budem svjedok olimpijskoj medalji. I dogodila se, ali na Bjelašnici, a to svi znamo – kada je Jure Franko 14. februara osvojio srebro. Pokojni Mladen Delić, tada već veteran i doajen, skoro je izgubio glas. Bio je svjedok mnogim sportskim čudima sa naših prostora, ali to je bilo najveće.

“Volimo Jureka više od bureka” – ta će krilatica ostati vječnim svjedokom mentaliteta i duhovitosti Sarajlija.

Igre iznenađenja

Dakle, prvih sedam dana obilne padavine snijega promijenile su program na Jahorini, što je bila moja operativna zona, pa je i struktura moga posla bila izmijenjena. Makar privremeno.

Čekajući da se stiša nevrijeme imao sam prilike razgovarati s najboljim svjetskim skijašicama u malo opuštenijoj atmosferi i kasnije se ispostavilo da mi je to više koristilo od bilo kojih statističkih podataka koje sam upisivao u lični karton svake takmičarke.

Po mnogo čemu su skijaška takmičenja bila zanimljiva. Ili su pobjeđivale skijašice koje nisu spadale u red favorita (Debbie Armstrong nikada nije pobijedila u veleslalomu ni prije ni poslije Olimpijskih igara) ili su odličja otišla u Ameriku (braća Mahre i Bill Johnson), među njima čak i jedna brozna prvi puta iza “željezne zavjese” (Čehoslovakinja Charvatova). Onima koje nisu uspjele do zlata, poput Marije Walliser, utjeha su ostali srebro i titula najljepše skijašice, koju su joj dodijelili novinari.

Baklave u Italiji

Slalomska utrka skijašica je posebna priča, jer se od magle nije vidio prst pred okom. Stazu iz komentatorske kabine nismo mogli ni vidjeti. Jedino se kroz oko kamere moglo nazrijeti konture skijašica i, u najboljem slučaju, tri-četiri vrata.

U toj su magli zalutale mnoge, a Italijanka Paoletta Magoni ne samo da nije zalutala, nego je bila i najbrža. Kao uspomenu na uspjeh karijere je u svom rodnom mjestu Selvino iznad Bergama otvorila kafe-bar, koji se zove “Sarajevo '84” i u kojem se uz čuvene italijanske torte, tortine i kolače može dobiti i baklava…

Nedavno smo se vidjeli u Cortini D'Ampezzo. Sjećanja ne tamne. Naprotiv. I Paola i Deby se sjećaju svakih vrata i svake sekvence iz utrka u kojima su pobijedile.

I, zamislite, Austrijanci su morali čekati posljednju disciplinu na Igrama, muški spust, da bi se dokopali mrvica, jer je upravo mrvica bila bronzana medalja koju je, kao posljednji austrijski adut, osvojio Anton Jimmy Stainer. To je bila jedina austrijska medalja. Sutradan je, kažu, osvanuo i naslov u jednim tirolskim novinama: “Drugi atentat na Austriju u Sarajevu”. Za taj neuspjeh su bili sami krivi.

Da, bilo je lijepo biti Sarajlija, ne samo tada nego i mnogo puta kasnije. Prošle godine u Schladmingu, na Svjetskom prvenstvu, kada smo kolega iz ljubljanskog Dela Vito Divac i ja dobili priznanja Međunarodnog udruženja sportskih novinara za praćenje takmičenja u alpskom skijanju, stigla je još jedna potvrda tome. Harti Weirather (svjetski prvak iz Schladminga 1982. godine, koji nije uspio izboriti mjesto za Sarajevo 1984. u austrijskom timu, jer su ispred njega bili Stainer, Hoeflehner, Klammer, Resch) rekao nam je kako se i danas priča o Sarajevu, posljednjim Olimpijskim igrama koje su imale dušu, bez obzira na to što je plijen Austrijanaca bila samo jedna bronza.

Ne mogu vjerovati da je prošlo 30 godina. Tako brzo?

Izvor: Al Jazeera