Loša privatizacija uništila bh. preduzeća

Piše: Mladen Obrenović

Slike obespravljenih radnika, ljudi koji su dovedeni na rub egzistencije jer nisu dobili plaću nekoliko mjeseci, rad bez uplate doprinosa, rad “na crno”… dio su svakodnevnice država nastalih raspadom Jugoslavije. Iako su brojni faktori pridonijeli takvom stanju, uglavnom se na prvo mjesto postavlja loše, neodgovorno i kriminalno provedena privatizacija poduzeća, nekadašnjih gospodarskih divova, ali i činjenica da oni koji su (ne)izravno doveli radnike na ivicu bijede nisu odgovarali.

Veliki dio vojske nezaposlenih u Bosni i Hercegovini za težak položaj upravo krivi one koji su proveli privatizaciju na pogrešan način. I dobar dio njih našao se ove veljače na ulicama bh. gradova, tražeći odgovore iz prošlosti koji bi im pomogli u budućnosti – odgovore o zaostalim plaćama, neuplaćenim doprinosima, povezivanju radnog staža – i mogućnost da, ako baš nema posla, uz pomoć “socijale” pokušaju pregurati do mirovine.

Popis poduzeća koja su nekad prehranjivala brojne obitelji, a danas su tek ruine, doista je dug. Ako se zađe u bilo koji bh. grad, naći će se brojni primjeri kriminalne privatizacije i tek rijetki svijetli primjer tvrtke koja je, i nakon pretvaranja državnog u privatno, nastavila uspješno poslovati.

Krivaja iz Zavidovića već je više od dvije godine u stečaju, a oni koji imaju tu (ne)sreću da u njoj rade mjesečno primaju najviše 150 eura (i to u dva navrata), što je značajno manje od prosječnog mjesečnog primanja u državi, ali i “minimalca” u tom dijelu Bosne i Hercegovine.

Nekad je Krivaja zapošljavala tisuće ljudi, izvozila drvne prerađevine diljem svijeta, a onda je stigla privatizacija i završila neslavno za investitore, pogubno za radnike. Oni koji su ukazivali na nepravdu i loše poslovne poteze – dobili su otkaz. Mirsad Buljubašić jedan je od njih. Godinama nije u Krivaji i sudi se s onima koje smatra odgovornima za propast tvrtke.

“Firma je više od dvije godine u stečaju i koliko to traje nisu ljudima uplaćivali doprinose. Radilo se i ‘na crno’, bez bilo kakvih prava, a sve se to pokrivalo odozgo. Ljudi dobiju tih 250-300 konvertibilnih maraka [125-150 eura] na dva puta, a kako većina dolazi sa sela, barem nisu gladni. Razmišljaju samo u stilu ‘živ sam’. Ovo iz Krivaje im dođe za pokrivanje obaveza, plaćanje režija i kad podvuku ‘refu’ [crtu] na kraju mjeseca – nije im jasno kako su preživjeli”, prepričava Buljubašić.

Sustavna greška preko leđa radnika

Stavljajući priču u bh. kontekst, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zenici Dženan Kulović konstatira kako je “privatizacija u Bosni i Hercegovini bila velika sistemska greška, u kojoj su glavninu posljedica na svojim leđima ponijeli radnici”.

Prema njemu, u Bosni i Hercegovini je napravljen niz pogrešaka – “od pogrešno postavljenog modela privatizacije, preko pranja prljavo stečenog novca, ali i činjenice da nisu osigurana potpuna prava prognanog stanovništva u procesu privatizacije, niti zabrana nelojalne trgovine i mogućnost privatizacije u dijelovima, sve do obezvrijeđenih certifikata, koji su omogućavali kupovinu preduzeća čak i za deset posto nominalne vrijednosti od osoba bez ikakvih menadžerskih sposobnosti”.

Navodi i kako su u neuspješno okončanim procesima privatizacije radnici ponijeli najveći teret, jer im je “privatizacija ostavila gorak okus prevare, tajkunizacije, rasprodaje i uništavanja, što je uzrokovalo slabljenje privrede”.

“Radnici su u privatizacijskom i postprivatizacijskom procesu postali taoci plutokracije (vlasti bogataških struktura) i politokracije (vlasti političkih struktura), čije je srastanje dovelo do pretakanja društvenog bogatstva u privatne džepove. Time je ugroženo opće dobro (prava radnika) zarad pojedinačnih interesa (vlastito bogaćenje)”, slikovito objašnjava Kulović.

Upozorenja stručnjaka nisu slušali

Uz upozorenje kako svaka generalizacija može dovesti do grešaka, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Fikret Čaušević podsjeća kako je još uoči početka privatizacije, davne 1996. godine, tvrdio da “certifikatska/vaučerska privatizacija neće riješiti nijedan suštinski problem niti jednog preduzeća u Bosni i Hercegovini”.

“Nije bilo potrebno biti naročito pametan i shvatiti šta će se dogoditi. Zamjena certifikata za dionice bez uslovljavanja onoga ko kupuje preduzeće bilo čime predstavlja veliki i ozbiljan promašaj. Onaj ko kupi preduzeće takvim zakonom nije stekao nikakvu obavezu niti da restrukturira preduzeće, niti da ga poveže sa stranim tržištima, niti da zadrži radnike. Niti jednog od tih preduslova nije bilo u procesu masovne privatizacije”, upozorava Čaušević.

Prema njemu, u takvoj privatizaciji “radnici su prošli najgore i ostavljeni su bez zaštite”, jer su država, entiteti i federalni kantoni trebali osigurati financijska sredstva za vođenje učinkovite socijalne politike za ljude koji su ostali bez posla ne svojom krivnjom.

“Sredstva mogu biti obezbijeđena samo ako prodate imovinu za keš. Kroz certifikatsku privatizaciju nije prodavan državni kapital za novac, nego je to bila zamjena državnih obaveza u obliku certifikata za dionice, pa nije ni bilo nikakvog novčanog toka”, konstatira Čaušević.

Navodi, doduše, i primjere uspješno provedene privatizacije, posebice nekoliko poduzeća u tešanjskom basenu, gdje je nastavljena proizvodnja i razvijana tehnologija, a radnici zadržani. U takvim poduzećima stvorene su dobre izvozne prilike i tvrtke su postavljene na zdrave noge.

“Ta preduzeća ne samo da su uspješno preživjela privatizaciju, nego su i postala neto izvoznici”, zaključuje Čaušević.

Tek je natječajna privatizacija, prema mišljenju profesora Čauševića, “donijela kvalitativan skok, ali s ozbiljnim kašnjenjem”. Međutim, i u takvom modelu privatizacije dogodila su se brojna nepoštivanja odredbi ugovora, pa je, na kraju, sve rezultiralo nezadovoljstvom radnika i izlaskom na ulice.

“Mnogo kasnije, na državnom nivou dobili smo zakon za kontrolu privatizacije, ali bez efektivnih mehanizama. Kao rezultat, dobili smo nagomilane probleme i zato imamo ovo što danas imamo”, ukazuje Čaušević.

Bez stručne analize

I direktor Asocijacije poslodavaca Bosne i Hercegovine Alija Remzo Bakšić konstatira kako izboru najracionalnijeg modela privatizacije velikih poduzeća, inače nositelja razvoja, nisu prethodile stručne analize. Kao posljedicu, upozorava, zemlje regije dobile su visoku stopu nezaposlenih te su, prema njemu, “radnici najveća žrtva pogrešno provedenog procesa privatizacije”.

“Zaposleni su primorani da rade za niske plate, pa čak i dobrovoljno prihvataju rad bez plaćenih doprinosa od strane kompanije, što je direktno utjecalo da nivo životnog standarda zaposlenih, čiji se broj kontinuirano smanjuje, rapidno pada. Uz to smo dobili i socijalno ugrožene penzionere, koji iz dana u dan bivaju sve siromašniji”, navodi Bakšić.

Niti njega ne čude prosvjedi zbog nezadovoljstva koje se ispoljava na ulicama i trgovima u Bosni i Hercegovini, ali i u svim državama u okruženju, a to smatra posljedicom izostanka brige vlasti za sudbine radno sposobnih stanovnika.

“Niska stopa zaposlenosti u realnom sektoru je uzrok nezadovoljstva građana. I ukoliko vlasti žele ovom problemu pristupiti na ozbiljan način, moraju početi društveni dijalog u kojem sva tri društvena partnera – vlada, poslodavci i sindikati – moraju preuzeti svoj dio odgovornosti i zajednički tražiti izlaz iz krize. U protivnom, budemo li nastavili tražiti krivce za nastalu situaciju i budemo li krivicu prebacivali sa jednih na druge, kriza će se produbljivati i njene posljedice će biti nesagledive”, smatra Bakšić.

Umjesto zaključka, bivši radnik Krivaje Mirsad Buljubašić najbolje će ilustrirati život ono malo bh. radnika: “Sve je još po onoj staroj – kad više nemam novaca u kući, razbijem 100 maraka i živim dalje. Matematika mi ne bude jasna na kraju mjeseca, ali takav nam je život – nimalo sjajan.”

Izvor: Al Jazeera