Bolero u Zetri, na mjestu životnog trijumfa

Torvill i Dean otkrivaju koliko ih je taj uspjeh u Sarajevu nosio dalje u karijeri ledenih plesača (Getty Images)

Piše: Vedat Spahović

Prvi susret Jayne Torvill s Christopherom Deanom, prema priznanju “ženske strane” slavnog britanskog plesačkog para na ledu, bio je svjetlo munje zaljubljenih tinejdžera, na prvi pogled.

U 55. godini života Jayne, u produkciji trenutno najzvučnijeg domaćina televizijskog intervjua u Americi i Europi Piercea Morgana, kaže: “To je bilo to. Onog momenta kada smo kao par dotakli led prestali smo biti išta drugo do sportski, plesački, ‘ledeni’ tandem.”

Britanska im javnost nije povjerovala, uslovno rečeno, do te vrlo nedavne noći magičnog razgovora s Morganom, u kome je bilo malih ispovijesti, suza, šetanja po njihovom životu, kompleksnom, običnom i slavnom.

Međutim, tabloidi su nakon tog televizijskog intervjua trljali ruke; usne plesača su se, ipak, u vrijeme jednog putovanja, jedne noći, nekako dotakle. Onako, “slučajno”. Jayne je to dugo poricala, ali je pred Morganom, ipak, pao veo tajne. Toliko o interesu za privatni život od britanske javnosti.

Tumači Bolera Mauricea Ravela na ledu bili su jednom i naši junaci na ledu sarajevske Zetre, 1984. godine, u vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igara.

Zlatni dodir

Nas je na 30. godišnjicu Olimpijade u glavnom gradu Bosne i Hercegovine više od poljupca Torvill i Deana zanimao njihov zlatni olimpijski dodir iz Zetre.

Na sva pitanja su odgovarali u paru, računajući i ovo intimno. Nisu ni Sarajlije te davne 1984. godine, kao ni danas oni koji se sjećaju tog blistavog trenutka Sarajeva, ostale bez dileme: može li se jedan tako intimni Bolero otplesati samo profesionalno perfektno, te kako se “očuvalo” i na stranu gurnulo privatno.

“Mnogo je ljudi pretpostavljalo ili se barem nadalo da smo nas dvoje mladih u romantičnoj, ljubavnoj vezi. Međutim, nismo to bili. Za 40 godina, koliko plešemo, upravo odsustvo privatnosti jačalo je profesionalnu bliskost. Mi jesmo duboko vezani i ništa nije draže od osjećaja da to ljudi primjećuju dok plešemo, jer to dolazi iz plesa, ne iz veze. I mada ne živimo u istoj državi najvećim dijelom godine, najbolji smo prijatelji i u dnevnom smo kontaktu”, navode.

Ovi Britanci su postali slavni na ZOI-ju u Sarajevu. Koja su njihova današnja sjećanja na ocjene 6,0 koje su dobili od svih sudija?

“Kao prvo, Igre u Sarajevu su bile izvanredno organizirane i neponovljivo su iskustvo za sve nas. Kao mlad takmičarski par znali smo da moramo biti besprijekorno fokusirani. Tako smo i pristupili događaju.”

“Tako smo bili odlučni da plešemo ples našeg života da smo, između ostalog, vrlo rano ujutro 14. februara 1984. godine, dok su naši protivnici još bili u krevetima, sišli na led Zetre u šest sati ujutro. Dvorana je bila prazna. Bolero se, mislili smo, dogodio “bez svjedoka”. Tek kad smo završili naše rutinske minute čuli smo iz dubine Zetre pljesak. Nekolicina čistača i ljudi iz obezbjeđenja su krišom odobravali to sto su vidjeli.

“Znate šta, ako neko od njih bude čitao ove redove tako bismo željeli da vidimo neke od tih ljudi ponovo u Sarajevu. Osvajanje zlatne olimpijske medalje u Sarajevu bio je i ostao vrh naše sportske karijere. Osvajali smo trofeje i dalje, ali Sarajevo je ostalo prvi događaj naših života.”

Problemi s koreografijom

U retrospektivi, izbor Ravelovog Bolera kao muzičke dionice na koju su plesali u Sarajevu bio je izbor svih izbora.

“Mi smo uvijek birali i sada biramo muziku i koreografiju. Bolero je čudotvorni predložak, koji nas je odmah osvojio i na koji smo komponirali te korake što su nas odveli među zvijezde. Međutim, nije baš išlo tako glatko u spajanju muzike s korakom.”

“Po ‘zadaći’ studijskog stola s klizaljkama na ledu se nije smjelo ostajati duže od četiri minuta i 10 sekundi. Koreografijom smo taj neponovljivi muzički komad morali spustiti na tu minutažu. Od Sarajeva pa nadalje smo uvijek bili na koljenima prvih 18 sekundi, ne dodirujući led klizaljkama, kako bi zadovoljili i tehnički zadatak i muzičku bajku.”

“Kompromis je bio neponovljiv, kreirano je raspoloženje intimnosti koje je onda vodilo u pobjednički ples.”

Torvill i Dean otkrivaju koliko ih je taj uspjeh u Sarajevu nosio dalje u karijeri ledenih plesača.

“Bez ovog dostignuća ne bismo ostvarili ni djelić onoga sto nas je čekalo kasnije. Ne bi nam se otvorila ovolika vrata. Imali smo sreće, Sarajevo nam je pomoglo, direktno ili indirektno, da dosegnemo ovu veličinu. Samo u Velikoj Britaniji nas je gledalo više od 24 miliona ljudi te noći s Bolerom iz Sarajeva i to je i danas najveća televizijska publika za bilo koji TV događaj u Velikoj Britaniji.”

“Podrška nama i Boleru je u početku djelovala kao šok. Vjerujemo da je bilo neizbježno da Bolero postane muzički predložak, ‘potpis’ do današnjeg dana, prominentnog finala naše televizijske serije Dancing on Ice [Ples na ledu], koji, kao takmičarski program, godinama putuje cijelom Velikom Britanijom.”

Test emocija

Bolero su nastavili plesati po svijetu, a Sarajevo je zadesio rat. Uništavanje Zetre i drugih olimpijskih borilišta, čitave Bosne i Hercegovine, nije mimoišla ni emocije para Torvill-Dean.

“Bilo je nemoguće ostati ravnodušan na ono što se događalo u ratu u Bosni i Hercegovini. Televizijske i druge snimke rata, a posebno višegodišnja opsada Sarajeva, nisu silazile sa svjetskih ekrana. Sa Sarajevom u očima iz 1984. godine, u njegovom času slave, devedesetih godina je bilo bijedno i bespomoćno to gledati.”

“Oprostili smo se od takmičarskog klizanja na ZOI-ju u Lillehammeru 1994. godine, dok je još trajao rat u Bosni i Hercegovini. Na tim Igrama svi smo jednim glasom, cijela olimpijska porodica, upućivali podršku Sarajevu. Po završetku rata došli smo u Bosnu i Hercegovinu, kasnih devedesetih, da vidimo vlastitim očima posljedice uništavanja. Taj osjećaj tuge i nemoći nas nikad nije prošao.”

Torvill i Dean će opet u Sarajevo za koji dan.

“Bit će to novi test naših emocija. U životu Sarajeva su novi elementi. U našim životima je, također, bilo bure svih ovih godina. Mi se vraćamo na mjesto našeg najvećeg životnog trijumfa, tu gdje smo osvojili olimpijsko zlato i mi, bez obzira na sve sto nas prati, hoćemo specijalno mjesto za Sarajevo u našim srcima. Život će ići dalje.”

“Dovodimo sa sobom osmero izuzetno talentiranih britanskih mladih klizača. Kao što je bilo za nas, neka i njima Sarajevo bude mjesto inspiracije. Bez obzira na sve, mi se radujemo da vas možemo podsjetiti na slavne dane vašeg glavnog grada. Zaplesat ćemo u Zetri u slavu toga, ali, što je važnije, za budućnost, ne samo prošlost.”

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Čast da kao prva žena u povijesti Igara upalim olimpijski plamen na Koševu vrhunac je moje sportske karijere.

Published On 06 Feb 2014
Više iz rubrike TEME
POPULARNO