Štrpci – zločin koji je planirao vrh Srbije

Nakon što su nasilno izvedeni iz vagona, 20 putnika su mučeni, zlostavljani i ubijeni na obali rijeke Drine (Ustupljeno Al Jazeeri)
Nakon što su nasilno izvedeni iz vagona, 20 putnika su mučeni, zlostavljani i ubijeni na obali rijeke Drine (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Saida Mustajbegović

Zloslutna tišina nadvila se nad Limskom dolinom tog 27. februara 1993. godine. Zatomila je tišina struganje kočnica voza na pruzi Beograd – Bar i  stanici Štrpci. Putnici voza 671, na traženje konduktera, pokazali su karte. Bio je to drugi zahtjev za pokaz karata od kako su se u voz ukrcali u Beogradu. I ne bi to bio neobičan zahtjev da uz kartu nisu trebali pokazati i lične karte. Nesrbima su sa ličnih dokumenata imena upisana na karte, mimo dotadašnjeg običaja.

Posljednje putovanje

Na poslednji put prije 21 godinu na voz za Beograd su se ukrcali: Esad Kapetanović (19 godina), zaposlen u preduzeću Rad iz Beograda; Ilijaz Ličina (43), zaposlen u firmi “Ratko Mitrović” iz Beograda, Fehim Bakija (43), zaposlen u Planumu iz Beograda; Šećo Softić (48), zaposlen u ŽTP-u Beograd; Rifet Husović (26), zaposlen u Bijelom Polju; Ismet Babačić (30), zaposlen u preduzeću Wall Street u Podgorici; Hail Zupčević (49), izbeglica iz Trebinja, Adem Alomerović (59), zaposlen u Raketi iz Prijepolja; Rasim Ćorić (40), zaposlen u Limci iz Prijepolja; Fikret Memetović (40), zaposlen u ŽTP-u Beograd; Favzija Zeković (54), vlasnik radnje u Kraljevu; Nijazim Kajević (30), zaposlen u pribojskoj pošti; Muhedin Hanić (27), zaposlen u Zmaju iz Beograda; Safet Preljević (22), zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu; Džafer Topuzović (55), zaposlen u Planumu iz Prijepolja, Jusuf Rastoder (45), zaposlen u Beogradu; Zvezdan Zuličić (23), student, izbeglica iz Sarajeva; Tomo Buzov, vojni penzioner iz Beograda; te najmlađi među njima, šesnaestogodišnji Sead Đečević, učenik iz Bara.

“Obilježeni” su upitali – zašto? – ali odgovora nije bilo ni tada, ni sada.  Zloslutna tišina zatomila je zveket oružija i brundanje motora, koji su odvezli 20 civila – 18 Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog crnoputog putnika nepoznatog identiteta. Odvedeni su u nepoznato, a “oteli” su ih nepoznati (?!) vojnici.

“Nismo isti dan znali šta se dogodilo. Tek sutradan. Jutrom, počelo se govoriti o vozu 671 i Prijepoljcima koji se nisu vratili domovima. Jer, u tom vozu najviše je bilo Prijepoljaca – čak njih 11”, prisjetio se umjetnik iz Prijepolja Meša Brničanin događaja od prije 21 godinu. Tada se dogodio surovi zločin na stanici u Štrpcima. Nakon tog nedjela, uslijedila je šutnja srbijanskih političara i izvršioca vlasti, ali i srbijanske javnosti… Zlokobnu šutnju i tišinu nije narušio ni jecaj očajnih roditelja i prijatelja, suze majki, sestara, supruga, sinova i kćeri…

Sa ove vremenske distance izgleda naivno, ali građani Prijepolja dan nakon što se “otmica” putnika dogodila okupili su se ispred zgrade opštine Prijepolje. Bilo ih je 4.000-5.000. Čekali su da im neko objasni šta se dogodilo s njihovim sugrađanima.

Pitaljke za specijalce

“Okružili su nas specijalci, kojima smo oko akšama, pošto je bio ramazan, počeli nuditi pitaljke [lokalizam somun]. Na to je jedan od specijalaca promrmljao kolegi: ‘Mi došli da ih pobijemo, a oni nama daju lepinje'”, odmahujući glavom i sabirajući nabujale emocije, kazao je Brničanin.

Ni njemu nakon više od dvije decenije nije jasno kako su naivno Prijepoljci izašli na ulice. Pitali su tiho i dostojanstveno gdje su njihovi sugrađani. Brničaninu to s vremenskim odmakom izgleda kao da su se dobrovoljno javljali za logore. S nevjericom se sjeća kako su (i on, i ostali sugrađani) vjerovali da će im tadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije i lider Socijalističke partije Srbije Slobodan Milošević ispuniti obećanje i pronaći njihove sugrađane, a počinioce nedjela kazniti. Milošević je tada u Prijepolju rekao da će “podići svaki kamen dok ih ne pronađu”.

Srbija nikada nije krvično gonila počinioce. Tu i tamo sporadično državno Tužilaštvo se bavilo tim slučajem. Od 20 otetih putnika, pronađeni su posmrtni ostaci tek dva tijela u jezeru Perućac. Suština je da je jedini procesuirani za otmicu 20 nedužnih građana u Štrpcima Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, koji je iz zatvora pušten 2011. godine, nakon što je izdržao kaznu. Uhapšen je u oktobru 1996, a pred Višim sudom u Bijelom Polju (Crna Gora), 9. septembra 2002. osuđen je na 15 godina zatvora. Tokom suđenja je kazao da je grupom komandovao Milan Lukić, koji je pred Haškim sudom osuđen zbog zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima u Višegradu tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali njegova optužnica nije obuhvatala zločin u Štrpcima.

Bivši predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava iz Sandžaka Šefko Alomerović više puta je optužio bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Dobricu Ćosića i njegovog savjetnika Vladimira Matovića da su podstakli i potom zataškali otmicu na željezničkoj stanici Štrpci. Pred novosadskim Opštinskim sudom, u postupku po tužbi Ćosića i Matovića zbog uvrede i klevete, Alomerović je tada primijetio da nijedan tužilac nije razmotrio njihovu krivicu za otmicu i kasnije ubistvo 20 putnika iz voza Beograd – Bar 27. februara 1993. godine.

Pregovori s Miloševićem

No, sve je to došlo kasnije. Ali, tog februara 1993. godine, prema svjedočenju drugih građana Prijepolja, zločinci iz stanice Štrpci bili su na granici s Bosnom i Hercegovinom. Tadašnji predstavnici prijepoljske Stranke demokratske akcije su u noći sa 27. na 28. februar pregovarali upravo s Miloševićem. Činjenica je da Lukić nije došao u Prijepolje, ali i da “oteti” putnici nisu pronađeni. Nerijetko su se svi nesrbi koji su se vozili prugom Beograd – Bar upitali jesu li to mogli biti oni, ali i pribojavali svaki naredni put kada bi u voz ulazili.

Prema pričanju Brničanina, historičari i publicisti, uglavnom Bošnjaci, koji su kasnije istraživali i rekonstriirali zločin u Štrpcima utvrdili su da je sve mjesecima unaprijed bilo planirano. U knjizi Usud imena autora Mirsada Rastodera objavljeni su dokumenti u kojima se navodi da su Željeznice Srbije, policijski i vojni zvaničnici znali za plan za događaje u Štrpcima.

Nakon protesta u Prijepolju, dugo se o Štrpcima šutjelo. Srbijanski i crnogorski mediji ovaj događaj u to vrijeme uglavnom su ignorirali. Prvi je porodice nestalih posjetio Pribojac Džemail Halilagić 1997. godine i njihove ispovijesti objavio u Sandžačkim novinama. Tada je tek svjedočanstvo malog čovjeka “pogrešnog” imena potisnulo šutnju koja je zamijenila tišinu iz 1993. godine.

“Niko do tada od novinara nije posjetio porodice nestalih – tako su mi kazali”, objasnio je Halilagić, koji je mnogo istraživao i pisao o zločinima u Štrpcima (1993), Sjeverinu (1992) i Kukurovićima. Istakao je da je šutnja srbijanskog pravosuđa spram ovih zločina grozomorna poruka Bošnjacima da zločini počinjeni nad njima nisu kažnjivi, što je, prema njegovom mišljenju, uvertira za novi genocid. Ocijenio je da je šutnja Haškog tribunala i međunarodne zajednice za zločine počinjene nad Bošnjacima u Srbiji prešutno odobravanje za prekomponiranje etničkih prostora.

Bojan Tončić je lani u e-novinama.com, na 20. godišnjicu zločina u Štrpcima, napisao da je prvi pisani trag o pripremanju otmice nastao u Železničko-transportnom preduzeću Beograd, čiji je direktor bio Milomir Minić, koji je pripadao vrhušci SPS-a. Dokument pod naslovom “Procena političko-bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice”, namijenjen samom državnom vrhu, nastao u “železničko-bezbednosnim strukturama”, donosi stravični sadržaj:

Mirno koračali u smrt

“Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja železnice, jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732), za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji, ali nam otežavaju posao, jer zbog njih, tj. nepoverenja u njih, ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli…”

Džemail Halilagić iz odbora za Ljudska prava u Priboju kaže da su, prema iskazu jedinog izvršioca zločina u Štrpcima kojeg je osudio crnogorski sud, žrtve kidnapirali i likvidirali pripadnici Interventne čete Višegradske brigade srpske vojske, čiji je komandant bio potpukovnik Luka Dragičević, a zločince je predvodio zloglasni Milan Lukić. Izvedeni putnici iz voza su ukrcani na kamion, a potom odvedeni u selo Prelovo, u opštini Višegrad, gdje su likvidirani.

Prema izjavama očevidaca, putnici su izvođeni i provođeni do kamiona potpuno mirno, bez ikakvih incidenata, bez opiranja, bez bilo kakvog povika ili protesta.Sve se to odvijalo naočigled deset policajaca, pripadnika Ministarstva unutrašnjih psolova Srbije, koji su bili iz Priboja i Prijepolja. Imena policajaca su: Miroslav Gazdić, ZoranUdovičić, Miroslav Vranić, Ljubiša Radomirović, Goran Bukvić, Željko Šalipur, Goran Vuković, Radojko Ješić, Nenad Cvijović i Periša Golubović.

Prijepoljci nisu odustajali od traženja istine za nestale u Štrpcima. Izvršioci vlasti u Srbiji uskratili su ih za istinu i pravdu. Jedno što su im udovoljili je da na 16 godišnjicu zločina u Štrpcima podignu spomen-obilježje u Prijepolju. Kamen simbolično postavljen pokraj mosta na obali rijeke Lim jedinstven je podsjetnik. Brničanin kaže da je, zbog protivljenja pojedinih poslanika u mjesnoj skupštini, na spomen-obilježju zločina u Štrpcima ispisano samo 11 imena, uz riječi “Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993, odustao je od budućnosti”.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO