Šta će raditi novi predsjednik Hrvatske

Barem prvu godinu mandata predsjednik će morati igrati po starim ustavnim pravilima (Pixsell)
Barem prvu godinu mandata predsjednik će morati igrati po starim ustavnim pravilima (Pixsell)

Piše: Josip Antić

Što će raditi onaj (ili ona) kojem građani Hrvatske na natječaju sa četiri kandidata 28. prosinca (ili 11. siječnja, ako bude drugog izbornog kruga) dodijele radno mjesto predsjednike Republike?

Hoće li svojim potezima zaslužiti plaću i opravdati troškove za koje porezni obveznici izdvajaju novac?

Odgovor na ta pitanja nipošto nije jednostavan, niti je za njega dovoljno pogledati u programatsku knjižicu pobjednika. Prije svega, šest predsjedničkih kampanja, koliko je Hrvatska imala do sada, valjda su i najveće naivce uvjerili kako su kampanje jedno, programi drugo, a sam mandat ponekad nešto sasvim treće.

Nije tu samo stvar o političarskoj prevrtljivosti, riječ je i o tome da predsjednik svoje prioritete (a trebalo bi biti i prioritete zemlje kojoj je na čelu) ostvaruje u okviru mogućeg. Što to u slučaju Hrvatske konkretno znači?

Zemlja grca u dubokoj gospodarskoj, socijalnoj, vrijednosnoj i moralnoj krizi – svatko od kandidata to priznaje (pače zaklinje se kako se kandidira baš zato jer mu je spas države na srcu), no ono što budući predsjednik stvarno može poduzeti puno više ovisi o trenutnim odnosima snaga, negoli o predizbornim programima.

Ukratko, prioritet bilo koga tko na početku nove godine zasjedne na Pantovčaku bit će prije svega – utvrđivanje vlastite moći.

Primjerice za dva kandidata Ivu Josipovića i Milana Kujundžića preduvjet da se prihvate posla je redefiniranje Ustava. Obojica zagovaraju promjenu temeljnog državnog zakona, obojica spominju tzv. Drugu Republiku, odnosno Novu Hrvatsku.

Ekonomski oporavak

Kako su za desničarskog Milana Kujundžića kao i za mlađahnog kandidata Ivana Vilibora Sinčića, aktivista Živog zida, (čija je pojava znakovita ponajviše kao pobuna protiv jalovosti, korumpiranosti dvadeset godina cementirane političke scene), izgledi da dobiju izbore vrlo mali, za moguće prve korake novog (starog) Pantovčaka uputnije je vidjeti što žele, a što mogu Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović. 

Aktualni predsjednik Josipović svoju ustavnu reformu, glavni alat za promjene, motivira kao „preduvjet ekonomskog oporavka“. Riječ je o ustrojnim, izbornim, upravnim, pravosudnim zahvatima oko kojih je okupio ekipu ustavnih stručnjaka.

Kolinda Grabar-Kitarović [Al Jazeera]

„Sazivanjem sjednice Vlade o gospodarstvu želim dobiti realnu sliku stanja u državi i čuti što Vlada namjerava napraviti da zemlju izvuče iz gospodarske krize. Ako bude potrebno, neću se ustručavati pozvati premijera da odstupi – zapisala je Grabar-Kitarović, što će reći da su joj glavni dio gospodarskog programa – izvanredni parlamentarni izbori.

No, jedno je s tim prijetiti na chatu s pristalicama, a drugo je obraniti i provesti taj potez. U tom smislu tko god očekuje od novog predsjednika(ice) spektakularan gospodarski potez – prevario se.

Što je s vanjskom politikom, vojskom i sigurnosti, segmentima koji čine temelj predsjedničkih ustavnih ovlasti? I tu je lista prioriteta koja čeka novog predsjednika poduža i nipošto se ne može odraditi s frazom – „mi smo znate Europa“.

Za shvatiti koliko su nedovoljne i opće fraze o tome kako je Hrvatska dio zapadnog svijeta, punopravni član EU i NATO-a i saveznika SAD i čimbenik sigurnosti u regiji (a to se uglavnom čuje) dovoljno je pogledati prve jutarnje vijesti.

Svakako da je politika u regiji prioritet, u tom smislu posebno odnosi s BiH (kao državom, i s Hrvatima u toj zemlji) i Srbijom. Tu su i neriješeni granični sporovi sa Slovenijom, Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom, potom odnosi sa susjedima – Italijom, Mađarskom,

Položaj Hrvatske

No, znači li to da je u svim ostalim slučajevima Hrvatska (i njen predsjednik) samo klimavac potezima moćnih i nikakav sukreator? Evo nekih pitanja iz predsjedničkih ovlasti koji sigurno spadaju u prioritete, a o kojim se malo ili ništa nije čulo, a koji svakako spadaju u prioritete.

Koji je stav budućeg predsjednika prema procesima koji se upravo zbivaju, primjerice, prema zahlađenju s Rusijom, njenim prodorom na Balkan, i provođenju sankcija prema toj zemlji?

Gdje je Hrvatska u tom (za sada) hladnom ratu? Gdje je u svijetu? Zašto ni jedan kandidat nije uputio izraze žaljenja Palestini zbog nedavnog maskara djece? Kakav je stav prema međunarodnoj koaliciji protiv tzv. Islamske države? Koji je kandidat za to da Hrvatska obučava kurdske pešmerge? Tko je protiv? Tko za, a tko protiv slanja oružja?

Što je s financiranjem vlastite vojske? Znači li to da nepostojanje takvog promišljanja u kampanji pokazuje da Hrvatska zapetljana u vlastitu nesposobnost nije u stanju iznjedriti državnika šireg od pogleda što se pruža s Pantovčaka?

Nadalje, kako predsjednik – (ica) misle odigrati ulogu za sad jedinog integrirajućeg faktora u do krajnjih granica histeriziranom hrvatskom društvu? 

Pritom se ne misli na predsjedničko ceremonijalno prikazivanje uz himnu i zastavu nego na rudarski komunikacijski posao za koji nije dovoljno okupiti manje ili više uspješne pisce programa, smisliti fraze poput „Nove pravednosti“, Nove Hrvatske“ ili mantre „Zajedno“.

Energija nezadovoljstva

Nije dovoljno ni poput jednodnevne atrakcije prošetati među biračima ili na papiru posložiti novu ustrojbeni i politički sustav. Na takav način kandidati su već našli sumišljenike među dijelovima njima bliskih političkih krema i interesnih skupina, ali to za Hrvatsku nije nikakvo novo, ponajmanje dobro rješenje.

Uostalom, za izbore se predviđa izlaznost od 50 posto birača, dok, pokažu li se ankete točnim – pola biračke Hrvatske ne polaže u ove izbore nikakve nade.

Riječ je o tome da zemljom odavno struji jedna još uvijek neartikulirana, gotovo divlja energija besperspektivnosti i nezadovoljstva koju je nemoguće tek tako utrpati u nacionalne, klasne ili neke druge ladice s kojima političari (i druga središta moći, primjerice vlasnici kapitala, u pravilu donatori predsjedničkih kampanja) zadnjih 20 godina manipuliraju.

Za komunikaciju s tom često unutar sebe suprotstavljenom energijom i iskorak prema drugoj republici i novom društvu (kako god da se zove – važno je da je bolje od sadašnjeg) u kojem će građani nadzirati osobni i zajednički prosperitet, hoće se uz političku volju i dosta karizme.

Tu odliku koja je prije svega dio osobnosti, uza sva umijeća spin doktora i režisera spotova, Hrvatska u ovoj, na sreću, kratkoj kampanji – nije osjetila. Zato će kreiranje ozračja harmoničnije i zrelije političke kulture, koji neupitno bez reforme Ustava spada u ovlasti predsjednika Republike, biti najvredniji i najvažniji dio njegovog ili njenog mandata.

Tko god pomakne Hrvatsku na tom planu – zaslužio je plaću. Nažalost, povrat novca u proračun u slučaju kad javni dužnosnici omanu – nije ustavna kategorija.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO