Ispovijest žrtve zloglasnog Stasija

Piše: Snježana Mulić-Softić

Biti uhapšen, pa zatočen pet mjeseci, a ne znati u kom si zatvoru, u kojoj državi, jesi li u njemu sam ili ima još neko živo biće u ćelijama koje viđaš dok te odvode na ispitivanja, pa onda biti oslobođen, a i dalje, i to godinama nakon toga, ne znati gdje si bio, izgleda kao nestvarna priča.

Ipak, ona je istinita i desila se između 1987. i 1988. godine Matthiasu Melsteru (1966.), stanovniku nekadašnjeg Istočnog Berlina.

Nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida 1989. i ujedinjenja dvije Njemačke, u kvartu Lichtenberg u nekadašnjem Istočnom Berlinu za javnost je otvoren Memorijal Berlin-Hohenschonhausen – zatvorski kompleks Stasija – Ministarstva za državnu sigurnost Demokratske Republike Njemačke (DDR) u kojem su robijali “politički zatvorenici”, a među privma koji su krenuli da ga obiđu bio je Matthias Melster. 

Ovaj zatvorski kompleks, smješten samo nekoliko stotina metara od stana u kojem je Matthias živio, na početku će ga zbuniti jer, iako je dobro znao te zgrade od “tople crvene cigle” i ko zna koliko puta pored njih prošao, uopće nije imao pojma šta ustvari kriju.

Kaže kako su stanovnici mislili da je to neka tvornica, da se govorilo da se tu sprema hrana za javne kuhinje i čuvaju zalihe.

“Nikada nismo posumnjali.  Možda smo nekad vidjeli da kroz kapiju ulaze i izlaze ljudi, ali su izgledali kao bilo ko drugi ko ide na posao i s njega se vraća”, prisjetio se godinama kasnije Matthias. 

Put u ‘Sibir’

Prvi susret sa Memorijalom Hohenschonhausen napravio je pravu zbrku u njegovoj glavi i pokrenuo lavinu pitanja, pa će otići ponovo, sve sa turistima koji su nahrlili iz cijelog svijeta da vide mjesto u kojem su bili zatočeni deseci hiljada “političkih zatvorenika” iz Istočne Njemačke, među kojima je bilo i omladine i malodobne djece, a od kojih mnogi nisu živi izašli.

Tek nakon drugog obilaska zatvorskog kompleksa i podrumskih etaža sa ćelijama, Matthiasu će se posložiti kockice u glavi. 

Bio je to zatvor u kojem je proveo pet mjeseci, a u kojem je, kao 21-godišnjak, završio u aprilu 1987, dok je sa prijateljicom Susanne pokušavao ilegalno preći u tadašnju Čehoslovačku. 

Kako je Hohenschonhausen bio dobro kamufliran, nakon pada Berlinskog zida, u njega nisu ušli demonstranti, kao što su upadali u druge institucije Istočne Njemačke, tako je ovaj zatvor još jedno vrijeme funkcionirao,  a sva dokumentacija o njemu je sakrivena.

Priča o Hohenschonhausenu oživljena je zahvaljujući sjećanjima preživjelih zatvorenika, a među njima je i Matthias Melster.

Iako je bio drugi najbolji učenik u srednjoj školi, Matthiasu je bilo zabranjeno studirati jer se još kao 13-godišnjak zamjerio vlastima tako što je na rukav školske uniforme prišio amblem Evangelističke crkve.

Tri puta je tražio dozvolu za studiranje i sva tri puta je bio odbijen. Nakon toga, odlučio je pobjeći i studij medicine upisati van čelične zavjese. No, vrlo brzo je uhapšen.

Matthiasa su, sjeća se, utrpali u bijeli kamion, a koji sada stoji u Memorijalu kao eksponat, i stavili mu povez na oči. Naoružani policajci su ga ugurali u stražnji dio kamiona, skučeni prostor ograđen od vozača, sjeli prekoputa njega i dugo, iscrpljujuće putovanje je počelo.

“Nisam znao gdje me voze, niti sam išta smio pitati, a vožnja je trajala i trajala. Išli bismo preko makadama, pa glatkom cestom, pa kao da smo išli preko livada, pa opet preko kamene ceste, i sve tako. Truckali smo se, pa išli glatko, pa opet truckali. Konačno, nakon ko zna koliko sati, ili dana, ne znam, kamion je stao i izveli su me i skinuli povez.

Bio sam u nekom velikom hangaru. Mislio sam da sam u Sibiru, a ustvari sam bio ovdje u ovom zatvoru, bukvalno nekoliko stotina metara od kuće, gdje su moji roditelji umirali od straha i brige za mnom”, priča Matthias dok sa grupom novinara iz Bosne i Hercegovine stoji u na istom mjestu, u istom hangaru – u Memorijalu Berlin-Hohenschonhausen.

Iz tog hangara, kroz dugi uski hodnik, uveden je u prostoriju za ispitivanje, u kojoj je, sve pod svjetlom ogromne lampe, napravljena fotografija za njegov dosije. Iako se za vrijeme dugosatnog ispitivanja o razlozima bijega, ‘saradnicima’, ‘šijunaži'… trudio da kroz prozor razazna gdje se nalazi, to mu nije uspjelo.

Prozor je gledao na mali komad betona na kojem se nije dešavalo apsolutno ništa i kojim nije niko prolazio. Matthiasa će potom, kroz hodnike koji nemaju prozora, sprovesti u ćeliju na etaži ukopanoj u zemlji, a u kojoj će provesti narednih pet mjeseci.

‘Otac’ u isljedničkoj sobi

Kaže da je znao da je to kolektivni zatvor, ali da nikad nikog nije sreo. Ipak, vremenom je shvatio kako stvari funkcioniraju.

Kada bi odlazio na ispitivanja, koja su, kaže, bile strašne psihičke torture, po njega bi došli stražari. Dok bi ga provodili do zgrade u kojoj su bile prostorije za “informativne razgovore”, duž hodnika bi se palile crvene sijalice na semaforima koji su visili sa stropova.

To je, kako je naknadno saznao, bio znak upozorenja drugim čuvarima da je jedan zatvorenik na hodniku, tako da ni slučajno ne smiju izvesti ‘svog’ zatvorenika, a kako bi izbjegli situaciju da se zatvorenici sretnu.

Dobro obučeni isljednici znali su kako mladog čovjeka slomiti. Metode koje su primjenjivali, a koje su mu se na početku činile neobičnim, vrlo brzo su se pokazale kao veoma smislene i efikasne, prisjećao se Matthias dok nam je pokazivao svoju ćeliju –  hladnu memljivu prostoriju, toliko usku da je u nju jedva uglavljen drveni krevet, umivaonik i kanta za nuždu.

Ipak, od svih isljedničkih razgovora, kaže da je jedan na njega ostavio poseban utisak.

“Jednom su me, ne sjećam se je li bio dan ili noć, jer su dolazili u svako doba, odveli na ‘informativni razgovor’. Opet su se upalila crvena svjetla na semaforima; proveli su me kroz duge hodnike sa kancelarijama, ali sve tako da nikako ne izađem van zgrada, ne vidim nebo ili udahnem zrak. Uveli su me u lijepo uređenu prostoriju, sa tapetama, tepisonom i zavjesama baš kao kod kuće. Sjeo sam, a malo zatim je ušao ‘moj otac’. Naravno, to nije bio moj otac, nego isljednik, koji je imao pulover isti onakav kakav je imao moj otac, iste pantalone, jaknu… Ličio je na njega, imao je njegove kretnje, govorio je kao on, čak se isto i smiješio. Bio sam paraliziran. 

Razgovarao je sa mnom isto kao moj otac, govorio o stvarima iz naše kuće. To mi je dalo jasan znak da je moja porodica u opasnosti. Znao sam da ih nadgledaju, možda i muče, možda su ih zatvorili, ko zna. Jer, ako neko ima garderobu istu kao moj otac, ako, dok priča sa mnom, govori stvari koje se znaju samo unutar porodice, ako ima iste gestikulacije, to je znak da su oni došli do njih. To mi je bio najteži trenutak – onaj kada sam shvatio da sam svojim postupkom ugrozio čitavu porodicu”, priča Matthias i vodi nas kroz tamne uske hodnike pod zemljom. Sa strane su ćelije čija su vrata sada širom otvorena.

Ubijanje kapljicama

Sa stropa jedne od ćelija visi bakrena kanta. Dok se klati od zraka koji treperi od prolaska turista, ta svjetlucava kanta na tren izgleda čarobno. No, ispod nje, u najgorim mukama, mnogi su okončali život.

Zatvorenik bi , objasnio je Matthias, kleknuo na pod i sageo glavu, ruke bi mu provukli kroz dvije prečke i svezali ih, a iz kante bi, kap po kap, na glavu kapala voda – sve dok zatvorenik ne bi progovorio što bi Stasi želio čuti ili dok mu sićušne i skoro bestežinske prozirne kapi vode ne bi izbušile lobanju.

Potom pokazuje  “gumenu” ćeliju. To je mala, jedva metar široka prostorija, čiji su zidovi i pod obloženi gumom. U nju bi ugurali zatvorenika i nasuli ledenu vodu do nožnih članaka, a onda ga ostavili da stoji. Voda bi prvo iz zatvorenikovog tijela ukrala svu toplinu, a potom ga nakljukala svojom hladnoćom. Ako zatvorenik na vrijeme ne bi kazao što se od njega tražilo, nakon izvjesnog vremena od pothlađivanja bi izdahnuo.

Na kraju hodnika u zidu pokazuje malecka vrata, ne viša od jednog metra. Matthias nas pita znamo li šta bi iza njih moglo biti. Svi samo sliježu ramenima, a onda on uzima za kvaku i otvara vratašca. Samo što ih otvori, iza njih se pojavi zid – udubina od jedva 20-30 centrimetara širine.

Nijemo buljimo u tu “sobicu”, skoro pa uspravni grob, i pitamo za što služi. Matijas se onda sagne, zguri u položaj fetusa i ugura u ćelijicu, zatim povuče vrata za sobom. Brzo izlazi i kaže: “Ovdje su zatvarali ljude i tako stisnute u tom malom prostoru prisiljavali ih na odgovore ili jednostavno kažnjavali. Neki su tu bili satima….”

Matthias je imao sreću pa nije prošao mučenja u ovim ćelijama, ali o njima je saznao naknadno –  1994. kada se zatvor pretvorio u memorijalni centar, a preživjeli zatvorenici, mnogi sa težim sudbinama od njegove, počeli dolaziti i pričati svoje ispovijesti. Tako su, kockicu po kockicu ,složili istinu o Stasijevom zatvoru.

Tako će Matthias saznati i to da je njegova prijateljica Susanne, sa kojom je te davne 1987. pokušao prebjeći u Čehoslovačku, bila u  isto vrijeme kad i on u tom istom zatvoru. Saznat će i to da je među zatvorenicima, u ćelijama bez ikakvog izvora toplote i bilo čega humanog, bilo i djece, ali i to da veliki broj uposlenika u kompleksu uopće nije znao da zapravo radi u zatvoru i da unutar njega postoje još i bolnica i mrtvačnica.

Sve je bilo tako koncipirano i osmišljeno da se ljudi između sebe ne bi mogli nikako sresti. Postojali su posebni hodnici, dvorišta, niko nikom nije ulazio u ‘rejon’.

Matthias je bio osuđen na godinu dana i 10 mjeseci. Savezna vlada je u decembru 1987. platila kauciju za njegovo oslobađanje, ali je DDR uspio napustiti tek u februaru 1988.

Nakon što su zatvorenici sklopili sliku o Stasijevom mučilištu, Matthias je godinama radio kao volonter u Memorijalu Berlin-Hohenschonhausen, gdje je turistima prenosio njihove strašne ispovijesti. Na dvadesetogodišnjicu pada Berlinskog zida izdao je foto-art knjigu Wall die kontrolle der Bilder, kojom je poručio da onaj ko kontrolira slike, kontrolira i memoriju, a ko kontrolira memoriju, kontrolira prošlost i budućnost.

Matthias je mračne slike izvukao iz svoje memorije i poklonio ih čovječanstvu kao podsjetnik na strašnu povijest života u Istočnoj Njemačkoj. Danas živi u ujedinjenom Berlinu, završio je fakultet, bavi se filmom i fotografijom, i više ne želi pričati o vremenu u Stasijevom zatvoru.

(Razgovor sa Matthiasom Melsterom nastao je u vrijeme dok je volontirao kao vodič u Memorijalu Berlin-Hohenschonhausen, a objavljujemo ga uz njegovu dozvolu.)

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U Berlinu je programom pod nazivom ‘Hrabrost slobode’ obilježena 25. godišnjica pada Berlinskog zida, događaja koji je promijenio tok historije.

08 Nov 2014

Njemačka obilježava 25 godina od pada Berlinskog zida. Što je značio za Njemačku, Europu, a što za zemlje regije? Ko je prespavao, a ko iskoristio jedan od najznačajnijih događaja s kraja 20. stoljeća, događaja koji je postao prekretnica u njemačkoj i europskoj povijesti i označio kraj podjela jednog naroda. Rušenje Berlinskog zida se smatra i […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO