Gradonačelnik Komšić: Sarajlije žive u strahu

Razgovarao: Mladen Obrenović

Nimalo biranim riječima gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić upozorio je na alarmantno stanje u gradu kojem je na čelu, ocijenivši situaciju – nemilosrdnom. Zbog ubojstava, pucnjava, čestih tuča i krađa na ulicama i sredstvima javnog prijevoza, prometnih nesreća sa smrtnim ishodom, pozvao je policiju među građane.

Za Al Jazeeru pojašnjava svoje prijedloge i zašto je pozvao na nužnost jačanja sigurnosti Sarajlija.

• Na izvanrednoj konferenciji za novinare koristili ste i neke teške riječi u kojem ste Sarajevo skoro okarakterizirali kao grad opasnog življenja. Je li Vas kao građanina strah ili Vam je kao gradonačelniku dozlogrdilo? Ili je u pitanju i jedno i drugo?

– Kao građanina nije me strah. Ne bojim se, ali nisam tipični građanin. Ipak se ne vozim tramvajem ili trolejbusom, nego sam kao gradonačelnik ili u svom, ili u službenom automobilu, odnosno hodam pješice po gradu do svega što mogu obići. Nije me strah ni pasa, jer znam sa psima. Uvijek smo imali psa u porodici i njih se ne bojim.

Ipak, kao gradonačelnik, osjećam odgovornost prema stanju u ovom gradu, a građane je strah. Građani doživljavaju sve te neugodnosti – u javnom prijevozu, na ulici, bilo gdje. I to sa više strana.

Nisu samo psi lutalice koji svakodnevno grizu najveća opasnost, nego je Sarajevo postao grad u kojem su se organizirale male, kriminalne, mafijaške, lopovske ekipe koje hodaju u grupama po tri, četiri ili pet njih, i napadaju ljude.

Čine to u sredstvima javnog prijevoza, pred svim putnicima pljačkaju ih javno. Tjeraju žene da im skidaju prstenje, ogrlice, minđuše. I to se događa naočigled svih ljudi koji se voze u javnom prijevozu i niko ne smije da im se suprotstavi, jer su nasilni i znaju da neće snositi nikakve posljedice.

• Postoji li rješenje za takav problem?

– Smatram da je Gradski saobraćaj Sarajeva (GRAS) u velikom dijelu odgovoran za to, jer mora omogućiti sigurnost ljudima koji putuju njihovim vozilima. To je njihova prva zadaća. Imaju revizore koji kontroliraju putnike i to je u redu, ali je mnogo važnije da zaštite putnike od nasilnika u njihovim prijevoznim sredstvima.

• Upozoravate i na nasilje na ulicama, pucnjave po kafićima, ubojstva, pljačke banaka, ali i džeparenja.

– Odgovoran sam i za građane koji trpe nasilje na ulicama. Osjećam moralnu odgovornost i moram nešto učiniti da alarmiram one koji mogu nešto poduzeti, da zaštite te građane, jer građani više ne hodaju slobodno ulicama. Stvorilo se nedopustivo stanje u kojem ženama otimaju torbe, kidaju im na silu lančiće, otimaju mobitele i i njima, i djeci koja hodaju po ulici.

Ako se to nastavi i eskalira, svi ćemo jednog dana doći na red i niko više neće smjeti izaći na ulicu. Kad vide da nema sankcija, a to je za njih unosno, počet će gospodariti našim ulicama, umjesto da organi javnog reda i mira gospodare i građani se osjećaju potpuno sigurno kao i u svim drugim gradovima u Evropi.

• Kao gradonačelnik, prvi ste među jednakima u Sarajevu, ali me zanima koje su Vaše ovlasti? Sve mi se čini da su Vam ruke vezane.

– Nisu mi nikakve ovlasti u ovom segmentu. Kao grad nemamo ni svoju policiju, ni svoj zatvor, nemamo nikakvu komunikaciju ni sa tužilaštvom, ni sa sudstvom, niti to možemo raditi. Možemo neke druge stvari prijavljivati njima, ali sve to nije naša nadležnost. Bez obzira na to, kao gradonačelnik moram upozoriti one čija je nadležnost da rade svoj posao.

• Jesu li Vas čuli, ako ste ih već upozorili?

– Vjerujem da su me čuli. Mora se priznati da imamo dosta efikasnu policiju, samo je pitanje kako je ona raspoređena. Kad se oni angažiraju, i nađu lopove, ubojice, kriminalce, uhapse ih i privedu, ali opet imamo na stotine osuđenih kriminalaca koji hodaju slobodno sarajevskim ulicama.

Imamo i nekoliko stotina maloljetnih kriminalaca, malih i sitnih lopova koji obijaju automobile, kradu po stanovima, a koje niti ko privodi, niti ko vodi računa o njima, niti građani mogu dobiti neku zaštitu od takvih.

Ovo je alarmantno stanje koje treba da upozori sve koji su odgovorni i koji mogu nešto poduzeti, a to su svi organi – i škole, i socijalne ustanove, i policija, čak i Civilna zaštita ako treba.

• Kako u tom kontekstu mislite na Civilnu zaštitu?

– Civilna zaštita uglavnom reagira kad imamo elementarne nepogode. Ovo meni liči na elementarnu nepogodu. Bojim se na kraju da će doći do toga da će se ljudi po ulicama i kvartovima sami organizirati i uzeti čuvanje javnog reda i mira u svoje ruke. Onda će doći do sukoba koji su neželjeni. Ovako, Civilna zaštita koja je uniformirana, koja negdje stražari, koja je u vezi sa policijom, koja povremeno može izaći na ulice može puno pomoći.

Ili, recimo, ponovo formiranje rezervnog sastava policije kojeg smo imali u prošlom sistemu koja se podigne kad su neke takve stvari u pitanju. Ne moraju oni biti naoružani, naravno, ali mogu biti u čvrstoj vezi sa policijom i mogu vrlo brzo intervenirati kad dođe do takvih situacija da bi se spriječile najteže stvari. Kad dođe do neke tučnjave možda se može spriječiti neko ubojstvo ako se bude na vrijeme interveniralo.

• Sve to pomalo liči na opsadno stanje, a bojim se da će Vam policija odgovoriti u stilu „znate, nismo dovoljno dobro opremljeni i nemamo dosta novca“.

– I nisu, da se razumijemo. I nisu. I treba policiju opremiti. Treba je pojačati više jer smo prilično veliki grad. Dosta ljudi u njega dolazi, ali mnogi dolaze samo da rade stvari koje ne trebaju ovom gradu. Policiju treba ojačati i treba je opremiti. Razgovarao sam sa komesarom i on mi je rekao, to je tačno, da nisu dovoljno opremljeni, nemaju čak ni dovoljno ljudi, ali zato treba razmisliti o tom rezervnom sastavu koji bi se mogao formirati nanovo.

• Ipak imate neke ovlasti koje se zovu uputstvo, instrukcija, naredba. Možete li neke od tih mehanizama upotrijebiti?

– Imali smo u ranijem sazivu Gradskog vijeća, još 2008. godine, donesene neke mjere koje bi se trebale poduzeti u ovom gradu, jer je situacija očito bila slična bila ovoj. I tražilo se od nadležnih organa da se nešto uradi. U tim mjerama navedeno je čak i ovo za Civilnu zaštitu i rezervni sastav policije, ali niko ništa nije uradio. Niko nije reagirao na to, nego kad dođe stanje ovakvo kakvo jeste, kad se dese ubistva, kad razbojstva postaju očita, kad se bojimo svi da hodamo ulicama, onda se tek intervenira. Moramo intervenirati prije.

• Ako se vratimo na problem pasa lutalica, možete li snagom argumenata ili nekim odlukama utjecati da se to konačno riješi na zadovoljstvo svih – ljudi da budu pošteđeni napada, a psi da budu adekvatno zbrinuti?

– Tu smo već nešto uradili i već polako ide.

• Što konkretno?

– Već je higijenski servis kantonalnog Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša u funkciji. Radi i veterinarska stanica koju je formirao, opremio, registrirao i pustio u funkciju načelnik općine Novi grad Semir Efendić. Oni već kupe pse lutalice, imaju svoj azil i imaju veterinare koji pse, bolesne i opasne, potpuno uklanjaju.

• Je li Vam, još jednom ću pitati, dozlogrdilo stanje na kakvo upozoravate i je li Vam mučno od svega? Zapravo, je li vas sramota zbog negativne slike koja se stvara o Sarajevu?

– Jeste, jeste. To bi za svakog drugoga gradonačelnika koji bi sad bio na mom mjestu bilo neugodno. Pazite, može li vam išta biti neugodnije nego kad vam strane delegacije ili strani turisti dođu ovdje, jer je Sarajevo vrlo poželjna turistička destinacija, i kažu da su ih napali psi, ili kažu da su pokradeni. Ili kad kažu da su se vozili javnim prijevozom, kupili karte, a nisu ih znali poništiti, pa su revizori došli, izbacili ih napolje i kaznili ih. Možete zamisliti kako me je bilo stid zbog svega toga. Zaista me je bilo stid.

Izvor: Al Jazeera