Djeca moraju biti sigurna u rukama trenera

Piše: Mario Pejović

U doba kada mladi sve više vremena provode uz svoje računare i igraće konzole, a gojaznost djece je problem izražen ne samo na Zapadu, već i u zemljama regije, stručnjaci svakodnevno apeliraju na roditelje da svoje potomke što više aktiviraju i posvete sportu, rekreativnom i onom organiziranom. S obzirom da se obično radi o mlađim uzrastima pri upisu djece na neku sportsku aktivnost, roditelji su suočeni s pitanjima kome uopće prepuštaju svoju djecu i kakva znanja, sportska i pedagoška, treneri uopće imaju.

I dok se očekuje od trenera da imaju adekvatno znanje iz sporta kojim uče djecu, stručnjaci napominju da je veoma bitno da ti ljudi imaju i odgovarajuću obuku iz rada s mlađim uzrastima.

Božica Križanić, voditeljica ureda i voditeljica projekata zagrebačkog Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce kaže da treneri “moraju proći odgovarajuću pedagošku i metodičku obuku za rad s djecom, kako naučiti djeci prenijeti određena znanja, na koji način pristupiti djetetu te kako mu metodički približiti sportske aktivnosti”.

“Takva obuka je nešto što bi naši fakulteti fizičke kulture trebali pružiti i pružaju našim trenerima”.

Ona dodaje da u Hrvatskoj ima puno trenera koji su bili vrhunski sportaši ili su trenirali neki sport minimalno četiri do osam godina, ali su završili i neku višu trenersku školu ili smjer za profesora tjelesnog odgoja.

Osim toga, Zakon o sportu u Hrvatskoj definira tačno ko može biti trener, gdje se navodi da trener mora imati stručnu spremu najmanje na nivou trenera prvog stepena sukladno posebnom propisu.

“Najbolja kombinacija je da se spoji iskustvo iz vrhunskog sporta i pedagoška nadogradnja kroz školu i stjecanje znanje kroz obuku”, dodaje Križanić.

Izbor trenera

Esad Mulabegović, otac sedmogodišnjaka koji gotovo dvije godine trenira karate u sarajevskom Karate klubu Perfekt, kaže da je na izbor kluba utjecalo više faktora.

“Prva stvar prilikom traženja kluba nam je bila lokacija. Dostupnost treninzima i termini su bili ključni, jer nemamo ništa od kluba koji je previše udaljen od kuće, kao i od termina treninga koji se preklapaju s našim radnim vremenom. Kada se selekcija svela na tri-četiri kluba koji su ovo zadovoljili, onda smo počeli po internetu pretraživati dodatne informacije”, kazao je Mulabegović.

Nakon pretrage po internetskim stranicama i socijalnim mrežama, bilo je lako uočiti koliko su određeni ljudi koji vode klubove posvećeni svom poslu, dodaje on.

“Tačno možete vidjeti da li to neko radi usputno ili profesionalno, odnosno da li mu je to hobi ili profesija. Normalna stvar je da je veliku ulogu igralo i to da su treneri imali sportskog uspjeha, kao i da su školovani sportski pedagozi.”

Stručnjaci koji su zaduženi za trening djece također smatraju da je dodatno školovanje bitno za trenere mlađih kategorija.

Tako se i beogradski Košarkaški klub Partizan NIS i sarajevski Fudbalski klub Željezničar mogu pohvaliti da njihovi treneri imaju odgovarajuće trenerske licence.

Zdravko Bućan, sekretar mlađih kategorija Partizana, kaže da svi njihovi treneri u mlađim kategorijama imaju plave i crvene licence, odnosno da su završili višu trenersku školu.

“Viša trenerska škola je najviši stepen u košarci, s obzirom da ne postoji košarkaški fakultet. A svi treneri u Partizanu moraju završiti tu školu. To je zahtev Partizana, ali i uslov koji je postavio Košarkaški savez Srbije.”

Volontiranje s djecom

Bućan dodaje da svi treneri u klubu, pored adekvatnog obrazovanja, moraju određeno vrijeme provesti i volontirajući s različitim uzrastima u školi košarke. Kroz volontiranje se utvrđuje da li neko zaslužuje da formira neku selekciju i tako dobija posao, kaže Bućan.

“Niko nije došao izuzev nekih proverenih trenera, koji imaju taj neki košarkaški pedigre da mu se daju juniori ili kadeti.”

Kaže da se znalo desiti da se neki bivši igrač bez licence uključi u rad s djecom, ali da to mora biti zaista vanserijski igrač,  kako je zadnji igrač koji je tako radio s mlađim kategorijama bio Željko Obradović, koji je kao trener seniora postao ponajbolji trener svih vremena, s brojnim osvojenim titulama i takmičenjima na klupskom i reprezentativnom nivou.

Mensur Dogan, šef Omladinskog pogona FK Željezničar, kaže da isti standardi vrijede i u njihovom klubu.

“Treneri mlađih kategorija u Željezničaru trebaju imati najmanje UEFA B licencu, a ako je trenutno nemaju, trener ima godinu dana u kojoj mora steći tu licencu. Trenutno u omladinskom pogonu imamo trenere sa UEFA B i UEFA A licencom, dok šef omladinskog pogona i koordinator imaju UEFA PRO licence”, kazao je Dogan.

Treneri u mlađim selekcijama su, kaže, najčešće bivši igrači kluba ili treneri koji nisu igrali za klub, ali su se u drugim sredinama istakli u radu s djecom.

“Osobe koje nemaju nikakvog  igračkog iskustva (ni na jednom nivou) ne mogu se zaposliti u omladinskom pogonu”, kaže Dogan.

Bućan navodi da je u Beogradu, ali i u cijeloj Srbiji, mnogo trenera s crvenom, najvišim licencom bez posla, tako da nema razloga dovesti u klub nekoga bez adekvatnog obrazovanja da radi s djecom, prije svega u klubovima kao što su Partizan ili Crvena zvezda.

Obuka u školi

Dogan i Bućan kažu da treneri ne prolaze neku posebnu obuku za rad s djecom, osim što, u okviru svog školovanja za trenere, slušaju kurseve i teme vezane za rad s različitim kategorijama. A upravo je ta obuka u radu s različitim kategorijama jako bitna, navodi Križanić, te nije moguće postupati isto s malom djecom i tinejdžerima.

“Postoji razlika kod učenja djece predškolske dobi, školaraca i tinejdžera. Kod djece predškolske dobi naglasak je na igri, ne na učenju ili natjecanju, jer igra je osnovno sredstvo učenja u toj dobi. U školaraca se preporuča da djeca prođu univerzalnu i specijaliziranu sportsku školu prije nego li se uključe u profesionalni sport”, kaže Križanić.

U univerzalnoj sportskoj školi naglasak je na učenju i svladavanju osnovnih motoričkih aktivnosti te na jačanje bazičnih motoričkih sposobnosti (snaga, brzina, izdržljivost, koordinacija…) i učenje osnovnih elemenata iz nekoliko različitih sportova.

U specijaliziranom dijelu sportske škole (od 10 do 14 godina), ili ako dijete trenira u nekom sportskom klubu određeni sport, cilj je učenje elemenata pojedinog sporta ili više njih i specijalizacija uz kondicijsku pripremu. kod koje je naglasak još na jačanju bazičnih motoričkih sposobnosti, a tek u kasnijoj dobi stavljamo naglasak na jačanje specifičnih motoričkih sposobnosti za pojedini sport, kaže voditeljica projekata Sunce.

“To su velike razlike i to se uči na fakultetima. Potrebno je također poštivati saznanja iz razvojne psihologije, naučiti točno kako se pristupa djetetu u pojedinoj dobi te kako djetetu objasniti neke informacije. Kako ga pridobiti i uključiti na pozitivan način, kako ga motivirati, a ne natjerati na aktivnost”, navodi Križanić.

Bućan kaže da postoji razlika o ophođenju na treninzima prema godištu djece.

“Prema petlićima, mlađim pionirima i u školici košarke se najviše vodi računa zato što oni još mali, emotivniji, nedostaju im roditelji i vezani su za njih. Tako da kroz neki pedagoški rad mi njih osamostaljujemo i pripremamo za neku sledeću selekciju. A sa godinama sazrevaju, tako da junior bude kompletna ličnost.”

Mulabegović smatra da bi treneri prema manjoj djeci trebali biti pažljiviji i trebaju im pristupati s mnogo više strpljenja.

“To, svakako, ne daje za pravo trenerima da prema starijima budu agresivni, da na njih galame bez razloga ili da ih ponižavaju. Tu treba odvojiti pojam povišenog tona radi uspostavljanja discipline (kada trener vikne da bi se djeca smirila i počela slušati šta on govori) i deranja na pojedino dijete pred svima. Ukoliko dijete ne poštuje trenera i njegov autoritet te ukoliko ometa ostalu djecu na treningu, onda ga treba udaljiti sa treninga bez puno galame”, mišljenje je oca sedmogodišnjaka.

Discipliniranje djece

Upravo su te disciplinske mjere razlog neslaganja između stručnjaka iz trenažnog procesa i stručnjaka za odgoj i razvoj djece.

Zdravko Bućan kaže da je dozvoljeno da trener povisi glas i “podvikne”, ako je potrebno za održavanje discipline, i da je to nešto što se uvijek prakticiralo i što će se uvijek koristiti u praksi.

“Dozvoljeno je nekada da trener podvikne – ne uvek, ali nekad. Jer imate situacije da vas dete zafrkava, neće da radi ono što vi kažete…”

Sekretar mlađih kategorija Partizana dodaje da, osim neodgovarajućeg ponašanja, trpi još 14 djece i da je dozvoljeno povisiti glas ako se radi o bezobraznom djetetu, ali ni u kakvim uslovima nije dozvoljen fizički kontakt.

“Trener ne sme ni da pipne igrača, da primenjuje silu. Imali smo pritužbi roditelja, većinom da treneri ne obraćaju pažnju na njihovu decu, da su njihova deca zapostavljena i tako to, ali za fizički kontakt i galamu za sada nikada. Jer se tako ne ponašamo.”

“Grubo obraćanje u treningu, a posebno na utakmicama, prisutno je u svim klubovima, pa tako i kod nekih trenera koji rade kod nas”, kazao je Dogan.

“Treneri starijih omladinskih kategorija (kadeti, juniori) imaju malo oštriji pristup nego treneri cicibana i pjetlića, ali to zavisi i od toga kakva je osoba sam trener. Ovaj oštriji način obraćanja je tradicionalni problem u radu s mlađim kategorijama u sportu”, dodao je šef omladinskog pogona Željezničara.

Esad Mulabegović kaže da se nije desilo da je neko trenera koristio neprimjeren ton prema njegovom sinu ili prema nekom od djece s kojom trenira, ali da su on i supruga upozorili svog sina da trener nekada može povisiti glas na dijete radi uspostavljanja discipline na treningu.

“Ipak treba shvatiti da je to osoba koja je odgovorna za 20-30 djece u jednom trenutku i da se ne smije pustiti potpuna sloboda djeci. Pogotovo što su skupa treniraju djeca različitih uzrasta te treba, prije svega, paziti da ne dođe do neželjenih povreda usljed nemara.”

Istraživanje incidenta

Mulabegović kaže da bi u slučaju korištenja neprimjerenog tona ozbiljno razgovarali s trenerima i vidjeli šta je uzrok takvom ponašanju i da li se radi o incidentu ili redovnoj praksi.

“Ukoliko bi se slična stvar ponovila, vjerovatno bi tražili novu sredinu za svoje dijete. Ipak su sportski klubovi mjesta gdje se, pored učenja sportskih vještina, dijete i odgaja. Veoma je važno ko vam trenira dijete, kao i s kim vam dijete trenira.”

Božica Križanić smatra da je vikanje dozvoljeno jedino ako je u pitanju po život opasna situacija, s ciljem da je se ta situacija spriječi. Odrasla osoba u pravilu ne treba vikati na dijete, a ako se to ponekad desi, obavezno je da se izvini djetetu i objasni mu da je pogriješio.

“Na taj način šaljemo poruku da i odrasli (trener ili roditelj) također mogu pogriješiti i da je ljudski griješiti, ali je tada potrebno priznati svoju pogrešku. Dok je povišeni ton u komunikaciji samo finesa kojom želimo pridobiti nečiju pažnju, naglasiti nešto, upozoriti ili pak zahtjevati od djeteta da našto učini u skladu s dogovorenim pravilima”, rekla je ona.

Smatra da je puno učinkovitije da se djetetu kaže da sjedne pet minuta sa strane, da se malo smiri, a zatim vrati igri i treningu, umjesto da se dijete ističe i sramoti pred svima.

“To se pokazalo jako uspješno i s djecom s teškoćom u razvoju. Jer, kad smo pod utjecajem jakih emocija, kad dijete ima osjećaj ljutnje, bijesa, ili, pak, želi samo prkositi treneru (preispitivati njegove granice), u tom afektu ne može zdravorazumski razmišljati. Treba mu pauza od nekoliko minuta. Djeca sjednu, smire se i ponovno se priključe treningu, jer nitko ne želi biti isključen iz društva. To se pokazalo kao jedna od dobrih metoda.”

‘Ruska škola’

Križanić  dodaje da je svjesna da treneri opravdavaju korištenje vikanja ili kažnjavanja ustaljenom praksom koja je polučila brojne prvake i rezultate u cijeloj regiji. U praksi takav način treninga vrlo često nazivamo “ruskom školom”, gdje treneri zahtijevaju od djece da idu preko vlastitih granica uz primjenu fizičke ili neke druge kazne.

“Rečeno mi je da su treneri prije 20 godina i više znali djecu i fizički kažnjavati, udarati po prstima i slično. U tom slučaju se radi o nasilju nad djecom i to je neprihvatljivo.”

Križanić dodaje da je problem što vrhunski sport vrlo često u današnje vrijeme nije human, jer je predvođen ponajprije kapitalom i koristima – krenuvši od menadžera, sponzora, organizatora natjecanja, klubova, pa i samih sportista i roditelja djece. Tu su potrebni iznad prosječni napori, kada se od djece traži da daju sve od sebe i idu preko svojih granica nauštrb ozljeda i iscrpljivanja organizma. Zbog toga roditelji trebaju preispitati da li dijete daju u ruke trenera koji imaju “rusku školu”.

Ona kaže da je to izraženo kod starijih trenera, no nije pravilo i da se takva praksu na treninzima može iskorijeniti jedino edukacijom trenera i roditelja, upućivanjem na probleme nasilja u vrhunskom sportu, bilo kod juniora, kadeta, a vrlo često i kod seniora, koji se potuku međusobno na utakmicama, šaljući negativnu poruku mladim generacijama. Mijenjanje navika  i lošeg ponašanja kod čovjeka  je dugotrajan i zahtjevan proces, no ukoliko krenemo s našom generacijom, olakšat ćemo put rasta i razvoja našoj djeci, koja će razvijati odnose bez nasilja i s poštivanjem vlastitih i tuđih granica, zaključuje Križanić.

Izvor: Al Jazeera