Hrvatska: Koliko košta izlazak iz pritvora?

Piše: Mladen Obrenović

Jedna od najvećih korupcijskih afera u Hrvatskoj, u kojoj je glavni osumnjičenik zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, ponovno je ukazala na fenomen koji prati procese na hrvatskim sudovima proteklih godina, a to su jamčevine. Za obranu sa slobode neki od osumnjičenika spremni su izdvojiti milijune – bez obzira radi li se u iznosima u novcu, odnosno protuvrijednosti nekretnina ili pokretnina, zlatnine, dragulja ili umjetničkih djela, a čovjeku se zavrti u glavi od plesa silnih nula.

Za Milana Bandića, ključnog aktera „afere Agram“, još uvijek nepoznati prijatelj ponudio je kao jamstvo kuću vrijednu 750.000 eura, no jamčevina je odbijena. Svim ostalim osumnjičenicima, uključujući i dvojac Bandićevih najbližih suradnika u ovoj priči – Slobodana Ljubičića i Petra Pripuza, jamčevine su prihvaćene. Konkretno, Pripuzu je odobren izlazak iz istražnog zatvora za što je u zamjenu položio milijun eura, Ljubičić će se također braniti sa slobode uz zalog od 300.000 eura, dok su ostali ponudili niže iznose.

Nakon svega, otvaraju se pitanja kako se određuju jamčevine, koliki iznos je dovoljan da netko jamči kako neće utjecati na svjedoke, u nekom trenutku pobjeći van domašaja hrvatskog pravosuđa ili ponoviti kazneno djelo, gdje stoji novac i kako se troši ako netko prekrši „pravila ponašanja“ koja je sud odredio. Još je važnije pitanje odakle nekome 300.000 ili milijun eura u gotovini da plati svoju, makar i privremenu slobodu.

Novac stoji na računu suda

Sudac Krešimir Devčić, glasnogovornik Županijskog suda u Zagrebu, pravosudne institucije pred koji dolaze „najveće ribe“ ulovljene u antikorupcijsku mrežu, pojašnjava kako su kriteriji za određivanje jamčevine, prije svega, težina počinjenog kaznenog djela, osobna svojstva osumnjičenika, njegovo imovno stanje, je li osoba osuđivana ili ne, je li zaposlena ili uzdržavana.

„Kada se određuje jamstvo, određena osoba ne mora imati bilo kakvu imovinu, ne mora uopće biti zaposlen, ali može netko drugi za njega dati jamstvo i to se jamstvo može kretati u neograničenom rasponu“, navodi Devčić.

O tome tko će odlučiti o jamčevini i koliko će ona iznositi, odnosno u kom obliku biti, ovisi o fazi postupka, nastavlja, pa se u pravilu to događa u samom startu, odnosno kad počinje istraga i tu je sudac istrage koji odlučuje o jamstvu. Nakon podignute optužnice, kada proces ulazi u fazu rasprave, o tome odlučuje sudsko vijeće.

„Ako se radi o jamčevini u novcu, ta sredstva stoje na posebnom računu suda. Kad osoba za koju je određena jamčevina, eventualno prekrši uvjete jamstva sredstva se prebacuju u državni proračun. Nema stroge namjene za što se kasnije koristi taj novac. Jamčevina se može odrediti i u vrijednim predmetima koji se mogu lako naplatiti, a to su u pravilu nekretnine ili pokretnine, pri čemu moramo imati procjenu vještaka o njihovoj vrijednosti“, ukazuje Devčić.

Sanader položio 1,6 milijuna eura

No, ono što ostaje posebno zapaženo jesu iznosi novca koje osumnjičeni ponude, pa hrvatsko pravosuđe i cijela javnost pamte rekordnih 1,6 milijuna eura koje je svojedobno kao jamčevinu položio bivši premijer Ivo Sanader. Na tu je vrijednost procijenjen dio vile u Zagrebu koja pripada Sanaderu, te imovina njegovih prijatelja.

I druge su procese obilježile visoke jamčevine, pa se s pravom postavlja pitanje – kako se poštenim radom, pa i s plaćama koja dosežu dvije ili tri tisuće eura može steći tako basnoslovna ušteđevina ili imovina.

Dok se iz pravosudnih krugova za odgovor ironično upućuju na odvjetnike, antikorupcijski aktivist Zorislav Antun Petrović ukazuje kako je osumnjičene nužno pitati otkud im tolika i takva imovina.

Po njemu je „upravo nevjerojatno koliko se jednostavno u Hrvatskoj može skupiti novac za potencijalnu jamčevinu kad velike političke zvjerke završe u zatvoru“.

„Kada bi se u Hrvatskoj dosljedno primjenjivala Konvencija za suzbijanje korupcije Ujedinjenih naroda jamčevine za donedavne dužnosnike u Gradu Zagrebu ili gradskim poduzećima bile bi spektakularno zanimljive. Naime, spomenuta konvencija ima i članak naslovljen ‘nezakonito bogaćenje’ koji bi znatno olakšao procesuiranje svakog dužnosnika, bilo državnog, bilo lokalnog, s predugim prstićima“, navodi Petrović u autorskom tekstu na portalu Forum.

Petrović objašnjava kako bi spomenuta konvencija bila „fantastičan alat za suzbijanje korupcije“, čime bi određeni dužnosnik morao dokazati otkud mu imovina, a ne da to radi istražitelj.

„Postoje različiti izvori, no svi su oni i provjerljivi i dokazivi – bilo da je riječ o nasljedstvu, dobitku na lotu ili poklonu od strica iz Amerike. U svakoj uređenoj zemlji postoje porezni propisi koji nalažu prijavljivanje takve imovine i plaćanje poreza na nju. Ako nema porezne potvrde onda se ta imovina oduzima i postaje vlasništvo države, a doskorašnjeg vlasnika bar prekršajno, ako ne i kazneno, sankcionira“, ukazuje Petrović.

Rijetki bježe kad plate

Novinarka Novog lista, ujedno i predsjednica Zbora sudskih izvjestitelja u Hrvatskom novinarskom društvu, Ana Raić Knežević ukazuje, pak, da provjere odakle nekome silni novac za jamčevinu utvrđuju istražitelji iz USKOK-a koji su nadležni za financijske istrage ili odgovorni u Uredu za sprječavanje pranja novca.

Po njoj, „nije baš da institucije spavaju i ne gledaju odakle nekome najednom novac za jamčevinu bilo na računu, bilo negdje pod rukom“.

„Vjerujem da crni novac, da ga tako nazovemo, ne bi u Hrvatskoj više mogao proći kao jamstvo, barem ne zadugo. Ne bi si ni država dozvolila, ako se uvjeti jamstva prekrše, da uzme prljavi novac“, smatra Raić Knežević.

Podsjeća i kako je istražni zatvor, zapravo jedan od instrumenata da se osigura nazočnost okrivljene osobe u sudskom postupku, odnosno da je dostupan, neće utjecati na svjedoke ili pokušati ponoviti djelo.

„To su razlozi za pritvor, a ne to što mislimo da je netko kriv. A to što se vrte milijunski iznosi za jamčevine, naravno da se vrte, jer su u pitanju teška kaznena djela, u pitanju su moćni ljudi koji mogu pokušati iskoristiti boravak na slobodi da pobjegnu u neku od zemalja  izvan područja europskog uhidbenog naloga. Stoga i jamčevina treba biti srazmjerna njihovoj društvenoj i poslovnoj poziciji. Onoliko koliko pratim sudske procese čini mi se da suci o tome vode računa“, ukazuje.

Iako navodi kako nema previše primjera u kojima se osumnjičeni ne pojavljuju na sudu kad su već položili veliku jamčevinu, smatra da se novac koji i ostane u državnom proračunu, u slučaju kršenja uvjeta jamstva, može iskoristi na bolji način.

„Postoje primjeri u Italiji koja zaplijenjenu mafijašku imovinu odlično vraća društvu – i kroz objekte, i kroz novac, pa se to usmjerava za bolje opremanje policije, za bolju edukaciju, neke zgrade idu nekim tijelima lokalne uprave. Doista treba ta sredstva u Hrvatskoj bolje usmjeriti, pa ih u konačnici i samom pravosuđu dodijeliti za sustav zaštite svjedoka koji je ovdje u potpunom rasulu ili možda za tekuće poslovanje kako bi se ti silni dugovi pokrili. Ovako, novac ide u državni proračun, što je najjednostavnije, ali ne i najbolje rješenje“, zaključuje Ana Raić Knežević.

Izvor: Al Jazeera