Hrvatska: Hiljade djece bez obitelji

Piše: Tomislav Šoštarić (Zagreb)

U Hrvatskoj svake godine u prosjeku blizu 3.000 djece boravi po domovima za nezbrinutu djecu i udomiteljskim obiteljima, a posvoji ih se blizu 100.

Istovremeno, u Registru potencijalnih posvojitelja se trenutačno nalazi između 700 i 800 potencijalnih posvojitelja, koji se trebaju oboružati strpljenjem kada ulaze u proces posvojenja.

“Kad napokon posvojite dijete, osjećaj je predivan, ali iz te perspektive kada je cijela procedura prošla. No, kada se nalazite u tom procesu, sa svim njegovim nedostacima, onda je slika potpuno drugačija”, kaže Diana Topčić Rosenberg iz udruge Adopta, koja se bavi problemima posvojiteljstva, a koja je i sama roditelj posvojenom djetetu.

Dugačak put pravnog rješenja

Sam postupak za posvajanje, doduše, ne traje dugo.

Potencijalni posvojitelji trebaju proći pripremu za posvojenje te psihosocijalnu obradu u nadležnom Centru za socijalnu skrb, nakon čega, ukoliko je doneseno pozitivno mišljenje o posvajanju, ulaze u Registar potencijalnih posvajatelja.

Gotovo polovica teško posvojivih

Prema podacima Ministarstva socijalne politike i mladih, u Hrvatskoj je trenutačno blizu 300 djece s ispunjenim pravnim pretpostavkama za posvojenje u dobi do 18 godina. Od sveukupnog broja djece, njih 40 posto je djece s teškoćama u razvoju ili trajnim promjenama zdravstvenog stanja, koje spadaju u kategoriju teško posvojive djece.

No, zato je dugačak put pravnog rješavanja statusa djeteta, a njegova duljina ovisi o centru za socijalnu skrb, sudu ili sucu koji provodi postupak, kaže dr. Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica zagrebačkog Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj.

To u praksi, kaže Kelava, često znači nekoliko godina nepotrebnog života u Domu, koji za dijete nikako ne bi trebao biti dugotrajno rješenje.

Ipak, praksa poznaje i druge probleme, one u samom sustavu socijalne skrbi.

A oni su, kako kaže Topčić Rosenberg, vezani uglavnom uz nejasne kriterije odabira potencijalnih posvojitelja te nedostatka educiranosti i savjetodavne podrške u daljnjoj proceduri i pripremi za roditeljstvo, nakon što se dobije pozitivno mišljenje o posvajanju.

Potpuno posvajanje djece

U Hrvatskoj dijete mogu posvojiti bračni partneri, izvanbračni partneri i samci, a procedura je za sve jednaka.

Posvojenje kao oblik skrbi o djetetu regulira Obiteljski zakon, a njegovim izmjenama od 2003. godine u potpunosti je uklonjena mogućnost nepotpunog posvajanja i ono može biti samo potpuno, pri čemu posvojitelji imaju i srodnička i roditeljska prava prema posvojenom djetetu.

“To apsolutno tako i treba biti, tako je bolje i za dijete, i za posvojitelje. Naravno, pritom su najvažnija prava djeteta, da imaju pravo naslijeđivanja i sva ostala prava koja imaju biološka djeca, jer to djetetu, a ono je najvažnije, donosi sigurnost”, kaže Topčić Rosenberg.

Do tada zakon je predviđao mogućnost nepotpunog posvojenja, što je značilo da su posvojitelji posvojenjem stjecali samo roditeljska prava.

Udomiteljstvo kao plaćeni oblik skrbi

“To znači u pravnim postupcima da je dijete moglo naslijediti roditelje, ali ne i srodnike roditelja, što ima pravo dijete u redovnoj obitelji. S obzirom da to nije bila potpuna zaštita djeteta, potpuno se uklonila mogućnost za nepotpuno posvojenje”, kaže Kelava.

Biološki roditelji u Hrvatskoj – bilo da su dali pristanak na posvojenje, ili su lišeni roditeljskog prava odlukom suda – nemaju pravo na podatke o posvojenju djeteta.

A nakon punoljetnosti posvojenika, pojašnjavaju u Ministarstvu socijalne politike i mladih, može im se omogućiti uvid u podatke, ali uz pristanak posvojenika.

Uz posvojenje, kao oblik skrbi u obitelji, u Hrvatskoj postoji i udomiteljstvo, privremeni oblik koji traje dok se uvjeti u biološkoj obitelji ne promijene do mjere da se dijete može vratiti u nju.

To je plaćeni oblik skrbi i naknada udomiteljima za smještaj jednog djeteta iznosi blizu 2.000 kuna (blizu 300 eura).

U ovom slučaju biološki roditelji su dužni, u okviru svojih mogućnosti, sudjelovati u skrbi.

“To u praksi najčešće znači da su ga dužni posjećivati, kontaktirati, poduzimati sve mjere da razlozi zbog kojih je dijete od njih izdvojeno nestanu. Znači da ili da traže posao, ili adekvatniji smještaj, da se možda narušeni obiteljski odnosi na neki način srede kako bi se dijete moglo vratiti u tu obitelj”, kaže Kelava.

Slučajevi ucjena

Ipak, zbog nepovoljne ekonomske situacije, sustav ne ulaže dovoljno sredstava u sređivanje statusa bioloških obitelji u obliku, primjerice, pronalaženja posla, a socijalne naknade su premale  za osiguranje minimalnih uvjeta za uredan život.

Zato udomiteljstvo često traje više godina, ponekad do punoljetnosti, pa i duže.

Do 1998. godine u Hrvatskoj je bio na snazi Zakon o braku i porodičnim odnosima još iz 70-ih godina prošlog stoljeća, po kojem je postojala mogućnost posvajanja djeteta u posve određenu, majci poznatu obitelj.

No, to često nisu bila dobra rješenja jer bi se majke u lošoj socijalnoj i materijalnoj situaciji, nakon nekog vremena obraćale posvojiteljima s raznim prohtjevima, pa i ucjenama.

“Bilo je prije kada su posvojitelji znali u koju obitelj se posvaja dijete. Imali smo saznanja o negdje dva takva slučaja, gdje bi se mama koja je dala pristanak na posvojenje u konkretnu obitelj, nakon nekoliko godina više puta pojavljivala i tražila novce ili će uzeti dijete, mada više nije imala mogućnosti pravnim putem oduzeti dijete posvojiteljima”, kaže Kelava.

U Ministarstvu kažu da im, od kada su novi zakoni na snazi, nisu poznati takvi slučajevi, čemu bitno pomaže činjenica da biološki roditelj nema pravo znati u koju je obitelj posvojeno njegovo dijete.
Kada bi i došlo do takvog slučaja, posvojitelji mogu pokrenuti kazneni postupak.

‘Vraćanje’ djeteta

U slučaju da posvojitelji po pravomoćnosti odluke o posvojenju žele ‘vratiti’ dijete i u tome ustraju i uz poduzete mjere te pruženu stručnu pomoć i podršku, jedini zakonski način je lišenje prava na roditelju skrb, jednako kao i u slučajevima grubog kršenja roditeljskih prava, odgovornosti i dužnosti od strane biološkog roditelja.

“Postoje rijetke situacije da se biološki roditelj raspituje o svom djetetu koje je posvojeno, u kojem slučaju će ga se uputiti u prava i dobrobit djeteta te spomenute odredbe Obiteljskog zakona o mogućnosti uvida u podatke o posvojenju po punoljetnosti djeteta te uz suglasnost djeteta”, kažu u Ministarstvu.

Ipak, postoje i slučajevi neuspješnog posvajanja, a najčešće se radi o djeci starijoj od šest godina koja su, objašnjava Kelava, proživjela traume te posvojiteljima koji ne bi imali adekvatnu stručnu podršku nakon posvojenja, bilo bi teško nositi se s takvim problemima, koji najčešće eskaliraju u pubertetu.

Aktivnije sudjelovanje bioloških roditelja

No, takvi su slučajevi, napominje, iznimno rijetki.

Sadašnji Obiteljski zakon inače, objašnjava Kelava, ne predviđa postupak oduzimanja roditeljskog prava, nego postupak aktivnijeg sudjelovanja bioloških roditelja u procesu donošenja odluka, odnosno rješenja o posvajanju djeteta.

Centri za socijalnu skrb trebaju odraditi više predradnji prema biološkim roditeljima koji ne funkcioniraju i na neki ih način motivirati da spoznaju da nisu u situaciji brinuti se o djetetu i da je najbolja odluka da djetetu daju šansu da ne odrasta po domovima, nego da dobije obitelj u kojoj će imati  normalne uvjete za život.

Ukoliko i nakon toga roditelj ne da svoj pristanak za posvojenje, a i dalje ne funkcionira kao roditelj, onda se pokreće postupak u kojem sud donosi odluku i daje pristanak na posvojenje umjesto roditelja.

Izvor: Al Jazeera