Djeca u BiH su žrtve loših zakona

Piše: Mario Pejović

Djeca u Bosni i Hercegovini su žrtve loših zakona, kazala je Aida Bekić, menadžerica programa za zaštitu djece međunarodne organizacije Save the Children.

Bekić napominje da je Bosna i Hercegovina, kao i zemlje regije, prije više od 20 godina ratificirala  Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, “koja je jača i od zakona i koja se pominje u Ustavu”, ali da je problem što se odredbe Konvencije parcijalno primjenjuju u praksi.

Generalna skupština UN-a je Konvenciju prihvatila 20. novembra 1989. i ratificiralo je više od 190 država.

Menadžerica Save the Childrena kaže da je realnost takva da država uzme dio Konvencije koji joj odgovara i kojem se u potpunosti posveti, ali da se zanemari sva ostala prava djece koja bi prema odredbi UN-a morala bit zagarantirana.

“Konvencija se mora primjenjivati u potpunosti, ne može se raditi na primjeni jednog dijela ili da se ona aplicira na samo jednu grupu stanovništva”, smatra Bekić.

Također, osim nepotpune primjene Konvencije, Bosnu i Hercegovinu karakteriziraju brojni zakoni koji su preuzeti iz drugih zemalja, a koji se apsolutno ne mogu ispoštovati i primijeniti u BiH, ili postoje dobri zakoni za čiju provedbu nema uvjeta, odnosno postoje zakoni koji su jedni drugima kontradiktorni.

Kao jednu od spornih zakonskih odluka, Bekić smatra raspon zatvorskih kazni za zlostavljače djece i maloljetnika, smatrajući da je apsurdno da se kazne izriču u rasponu od godinu do 15 godina.

Ona dodaje da je praksa pokazala da se u BiH u odnosu na regiju izriču uvjerljivo najniže zatvorske kazne za nasilje i seksualno iskorištavanje djece i starijih maloljetnika, pa nije rijetkost da se izreknu kazne u rasponu od godinu do tri godine zatvora. “Još kad uzmete u obzir da se te zatvorske kazne od godinu dana pretvore u uslovne kazne, onda se postavlja pitanje o kakvoj kazni se zaista radi?”

Promjena zakona

Organizacije kao Save the Children i druga nevladina udruženja odavno urgiraju da se pooštri zakon i da se izriču dugotrajnije kazne zatvora za nasilje i zlostavljanje djece, kazala je Bekić, ali i napominje da je nužno u zakonu navesti da je bilo kakvo nasilje nad djecom neprihvatljivo.

Prema riječima menadžerice Save the Childrena, zakonom treba uvesti da roditelji ne smiju djecu kažnjavati ni fizički, ni psihički, odnosno emotivno. “Kako odrediti koja je jačina udarca dozvoljena? Ko će odrediti koliko jako smijete udariti svoje dijete?”.

Bekić napominje i kontradiktornost Porodičnog zakona, u kojem je navedeno da roditelju nije dozvoljeno da zlostavlja svoju djecu niti da ih smije ekonomski eksploatirati, ali da istovremeno roditelji moraju svoje potomke disciplinirati.

Tom klauzulom se ostavlja prostor da se djeca nastave odgajati na način na koji je odgajan dio dosadašnjih generacija, odnosno uz upotrebu fizičkog kažnjavanja.

“Prema zakonu, ostavlja se opcija nasilja kao metode odgoja djece. A svo nasilje je povezano. Nasilje u kući dovodi do nasilja na ulici i do nasilja u školi. Stvara se jedan zatvoreni krug, kojim se poručuje djeci da je nasilje dozvoljeno koristiti”, smatra Bekić.

U BiH, ali i u regiji, često i institucije i stanovništvo opravdavaju roditeljsko kažnjavanje djece ili ga smatraju zasluženim, pa takvo nasilje ne prijavljuju, što se ne bi smjelo događati, napominje ona.

Bekić poručuje da je potrebno promijeniti zakone i uvesti apsolutnu nultu toleranciju za nasilje nad djecom. Kako ona kaže, zemlje regije su već uvele ili uvode takve zakone, dok je u BiH sve stalo na zabrani nasilja nad djecom u školama i institucijama. “Najgore je od svega što Bosna i Hercegovina uopšte nema planova da radi nešto po pitanju zabrane kažnjavanja.”

Dodaje da je nužno da se pooštri i kažnjavanje osoba koja djecu prisiljavaju da prose. “Imate situaciju da takva osoba bude kažnjena sa 25 eura i onda puštena. Time ste dobili da će djeca pod njegovom ili njenom kontrolom sutra morati da isprose 50 eura, 25 za taj dan i 25 da otplate kaznu. I ništa se u suštini ne postigne.”

Najbolji interes

Bekić kaže da se u BiH zanemaruju pitanje najboljeg interesa za dijete. Kao primjer navodi situaciju u kojoj je dijete žrtva roditelja alkoholičara ili narkomana. Prema zakonu, nasilni roditelj bi se trebao izmjestiti iz tog doma i poslati na rehabilitaciju, ali država nema servise koji se bave tim problemom.

U najgorem slučaju, žrtve zlostavljanja budu izmještene u sigurnu kuću na određeni period, ali zbog nedostatka sredstava i sveopćeg siromaštva, djeca budu vraćena kod počinioca nasilja.

Menadžerica programa za zaštitu djece Save the Childrena kaže da su u Bosni i Hercegovini najugroženija prava djece u pokretu, djece koja rade na ulici, djece manjina (prije svega romske djece) te djece sa specijalnim potrebama.

Prema Konvenciji UN-a, sva djeca moraju biti uključena u obrazovanje, pa i ona s posebnim potrebama ili manjine, ali u BiH nema potpune obuhvaćenosti te djece, kazala je Bekić.

Kao primjer navodi romsku djecu, jer je manje od 40 posto njih uključeno u sistem obrazovanja, a napominje da ih uopće nema u predškolskom obrazovanju. Bekić dodaje da BiH generalno ima najnižu stopu uključenosti djece u predškolsko obrazovanje, koje je veoma važno.

Save the Children podržava dnevne centre za djecu uključene u život i rad na ulici, gdje dolaze i romska djeca, a u tim centrima je otkriveno da gotovo 90 posto djece koja prvi put dođu nemaju rodne listove, što je veliki problem, jer djeca bez osnovnih dokumenata praktički ne postoje za državu, kazala je Bekić.

Generacije bez dokumenata

Ona dodaje da se pokazuje da osim same djece i roditelji i čitave generacije određenih kategorija nemaju osnovne dokumente, što je problem koji se aktivno pokušava riješiti.

Jako puno djece sa ulice ili romske djece napusti školu već nakon prvog razreda, kazala je Bekić, a u školama je veliki problem diskriminacija, prije svega roditelja koji vrše pritisak na nastavnike. Također, u državnim institucijama su prisutne brojne predrasude prema Romima, gdje se određeni postupci prema toj manjini opravdavaju izjavama “da su oni takvi, da im je to tradicija, da oni vole prositi” i slično, kao da za njih važe potpuno drugačiji zakoni. “Ako su drugi zakoni, onda su to neki drugi građani. Dok god budemo gledali na njih kao na tuđe i drugačije, nećemo riješiti taj problem”, ocijenila je Bekić.

Problem s obrazovanjem je prisutan i kod siromašnih porodica, gdje su djeca prisiljena raditi kako bi pomogli u uzdržavanju porodice, pa samim tim nisu u mogućnosti ići u školu.

Djeca sa poteškoćama u razvoju su posebna priča u Bosni i Hercegovini, kazala je Aida Bekić. Često se dešava da se roditelji stide takve djece, pogotovo u ruralnim područjima, gdje nerijetko djecu kriju iza četiri zida, a kod težih poremećaja obično jedan roditelj nedostaje. “Praksa pokazuje da jedan roditelj odustane, tako da se drugi roditelj sam mora boriti za to dijete sa posebnim potrebama.”

Bekić kaže da nema servisa za pomoć djeci sa poteškoćama u razvoju, ali ni servisa koji bi pomagali roditeljima te djece.

Bekić kaže da je svjesna da je BiH jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, ako ne i najsiromašnija, što se dodatno pogoršalo nakon poplava, te da je teško osnovati servise koji bi se brinuli o djeci sa posebnim potrebama, ali da država ipak mora na neki način da alocira postojeća sredstva iz sistema za socijalnu zaštitu.

Također, ona dodaje da je bitno da se usaglase zakoni i pravila na nivou cijele države, a ne da, kao što je danas praksa, kantoni i entiteti rješavaju iste probleme na različite načine.

Izvor: Al Jazeera