Ispovijest: Od privatnika do beskućnika

Piše: Tomislav Šoštarić

Ako pitate beskućnike kada im je njegova sudbina najteža, većina njih odgovorit će – zimi. Prebroditi zimu, kažu, najveći je problem i izazov.

Iako situacija u Hrvatskoj po tom pitanju ide na bolje, osobe bez krova nad glavom često su prepušteni samima sebi, na milost i nemilost sustavu i mogućnostima humanitarnih organizacija, zimi pogotovo.

“Svakako se ljudi tada snalaze. Tada preko dana tražite topla mjesta, kolodvore, vlakove, tramvaje. No, sada ipak ima i mjesta gdje se može provoditi vrijeme i preko dana, sada je drugačije”, kaže Kruno Blaić, 47-godišnji korisnik prihvatilišta za beskućnike Crvenog križa u na rubu Zagreba.

Od svega do ničega

Krunina priča slična je pričama mnogih koji su spletom nesretnih okolnosti, vlastitim pogreškama ili nesretnom igrom sudbine, završili na ulici.

Do prosinca 2006. godine živio je kao najnormalnijim obiteljskim životom, radio kao vozač 22 godine. A onda se zadužio za privatni biznis, imao je kredit, nije mogao vraćati posuđeni novac i morao je na kraju prodati nekretninu kako bi ga vratio, a brak se raspao. Kaže da je svjestan da je sve njegova greška.

Problem predrasuda

Kruno Blaić kaže kako bi mnogi beskućnici željeli raditi te da predrasude koje se često javljaju među građanima  nemaju veze s realnoću. “Beskućnik se tretira kao pijanac, kao narkoman, kao kriminalac, ali vjerujte, nije tako. Ovdje ima ljudi koji su školovani, koji znaju jezike, koji bi radili, a nemaju posla”.

Među beskućnicima nisu rijetki ni visokoobrazovani. “Obrazovanje naših beskućnika je iznad prosjeka Grada Zagreba, nešto iznad prosjeka. Mi imamo jako malo onih koji nemaju nikakvu školu”, kaže Mlinar.

“To se dogodilo preko noći. Život se preko noći okrenuo naglavačke. Znači, ja sam imao sve – stan, suprugu, djecu, vikendicu, posao, sve. Stan je otišao na bubanj zbog dugova, rastava, to su kalvarije znate kakve, gore od Titanica”, opisuje Kruno.

Sam se našao na cesti 2009. godine – završio je u prenočištu u Heinzlovoj ulici u Zagrebu. Od početka 2011. nalazi se u prihvatilištu Crvenog križa u Velikoj Kosnici. Iako su uvjeti, kako kaže, odlični, to nije mjesto za ostati.

“I jednostavno nemam ideje kako se vratiti odavde. Jednostavno, znate, kad je čovjek ovdje dugo on se pasivizira, ostane ovdje i misli, imam osnovne uvjete za život, što ću vani, vani treba novaca, a nema posla, nema ništa. I onda čovjek ostane tu gdje je i tako prolaze dani i godine i onda dođete u godine kada više ne možete funkcionirati”.

Prihvatilište privremeni smještaj

O svojim iskustvima s ulice, na kojoj je proveo neko vrijeme, Kruno ne želi mnogo govoriti. Kao ni iskustvima drugih koje poznaje, a koji su doživjeli sličnu sudbinu.

“Bilo je i gladi, bilo je svega, znate kako je to, ne mogu vam to opisati. Čovjek koji nije u tome to ne može shvatiti”, kaže Kruno.

Sada je zadovoljan što su bivša supruga i djeca dobili gradski stan, a on se, kaže, mora pobrinuti za sebe. Od početka iduće godine namjerava poduzeti sve što može da stane na svoje noge i nakon četiri godine napusti prihvatilište.

Prihvatilište u Velikoj Kosnici je privremeni smještaj, no ipak nitko potrebit ne završava na ulici, kaže Zvonko Mlinar, voditelj prihvatilišta i pomoćnik ravnatelja Crvenog križa Zagreba.Korisnici imaju organiziran smještaj po spolu, a ima i cijelih obitelji koje stanuju zajedno. Svaka soba ima televizor, omogućen je pristup internetu, a okoliš prihvatilišta i svoj životni prostor korisnici uređuju sami.

Pripreme za zimu

Služe se tri obroka dnevno, od čega je ručak organiziran u obližnjoj pučkoj kuhinji, korisnici imaju osnovnu zdravstvenu zaštitu, mogućnost pranja odjeće i nabave higijenskih potrepština te donjeg veša, koji ne može, za razliku od odjeće, stići iz donacija.

No, zima je posebna priča i pripreme za nju su odavno počele. Prihvatilište prema propisima može primiti 150 korisnika, no po potrebi i 200, čak i preko te brojke.

Kao dio redovite pripreme za hladnije doba godine i oslobađanje kapaciteta, kaže Mlinar, nekoliko desetaka osoba je izmješteno u odgovarajuće ustanove socijalne skrbi ili specijalizirane ustanove, poput onih koje skrbe o osobama s psihičkim oboljenjima ili smetnjama.

“Tako da smo mi sada pripremljeni za zimu jer mi smo pretprošle zime, to nam je bila najteža situacija, u tri dana primili 58 korisnika. Nije to samo brojčano, nego to su ljudi koji su uglavnom bili na ulici i koje mi ne poznajemo, dođu iznenada. Puno je psihički bolesnih, agresivnih, alkoholičara bilo, naravno uz one koji su, da ne bi sad bila nekakva kriva percepcija beskućnika, uglavnom su to ljudi sa kojima se sudbina poigrala, ali ovo su upravo bili oni koji nisu za institucionaliziranje, koji su skloni, tj. stil življenja im je na ulicama u nekih napuštenim uvjetima i to nam je bila vrlo teška situacija”, kaže Mlinar.

Uglavnom se radilo o osobama izvan područja Grada Zagreba, iz gradova i mjesta gdje nema prihvatilišta, prenoćišta i pučke kuhinje.

Zagreb i Pula riješili problem

“Nemaju gdje spavati, nemaju se gdje prehraniti i naravno, krenuli su u Zagreb jer Zagreb ipak ima neko rješenje”, kaže Mlinar.

Ukoliko bi predstojeća zima ‘stisnula’, kao prije dvije godine, bit će osiguran i alternativni, dodatni smještaj u jednoj dvorani na području grada.  Zagreb je, kaže Mlinar, jedini grad u Hrvatskoj, uz Pulu, koji je što se tiče organizacije i financiranja problem beskućnika, a posebno skrbi tijekom zime, riješio.

U prijestolnici Hrvatske postoje još dva prenočišta Critasa zagrebačke nadbiskupije i dislociranog objekta u Rakitju, koja mogu primiti više od 100 osoba. Zagrebu bi eventualno, bilo potrebno još jedno manje prenoćište kako bi situacija bila u punoj mjeri zadovoljavajuća.

“U Zagrebu je to u potpunosti riješeno, nas financira Grad Zagreb, Grad nam je dao ove objekte, uredio ih, pripremio i dao nama na korištenje i sredstva koja mi dobivamo od Grada su nama dostatna”, kaže Mlinar, ali dodaje da je ipak potrebno dodati i nešto vlastitog novca.

U Hrvatskoj se prije svake zime pokreće koordinacija socijalnih ustanova, u koju se prije nekoliko godina uključilo i nadležno ministarstvo, kako bi se na gradskim i lokalnim razinama osigurala skrb za građane bez krova nad glavom.

Diskriminacija pri zapošljavanju

Vrlo često kada se beskućnik i uspije zaposliti, ako poslodavac dozna kako i gdje živi, dobije otkaz pod raznim izlikama. Kad se to spomene na samom razgovoru za posao, poslodavac se nakon toga rijetko javi. Često poslodavci ne isplaćuju plaću iz istih razloga, a beskućnici i inače među nezaposlenima imaju najniži postotak pronalaženja posla.

Po Zakonu o socijalnoj skrbi, veliki gradovi i središta županija dužni su osigurati financiranje prenočišta. Tako su, prema podacima iz Plana zbrinjavanja beskućnika Ministarstva socijalne politike i mladih, gotovo svi veći hrvatski gradovi pripremili svoja prihvatilišta za smještaj beskućnika.

Prema informacijama zagrebačkih gradskih službi, u Zagrebu je registrirano 350 beskućnika, a po evidencijama iz prenoćišta diljem Hrvatske, prema procjeni ministarstva, računa se da ih je između 1.500 do 2.000.

Problem resocijalizacije

Ipak, Mlinar upozorava da je stvarnu brojku teško precizirati jer ne postoje potpuna istraživanja.

“Ako idemo po definiciji UN-a, koja definira apsolutno i relativno beskućništvo, onda po mojoj procjeni apsolutnih beskućnika ima u Zagrebu negdje 800 do 1.000, a u Hrvatskoj čak do sedam do sedam tisuća”, kaže te naglašava da mnoge manje sredine negiraju da kod njih ima beskućnika, što naziva “guranjem glave u pijesak”, a sve zato što problem financiranja, zbog nedostatka sredstava, na razini cijele zemlje ipak još nije riješen.

Program tzv. resocijalizacije, je posebno pitanje. Kako kaže pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, Višnja Fortuna, grad sufinancira projekte koji se provode u svrhu pružanja pomoći ovoj kategoriji socijalno ugroženih. 

Međutim, još su problem nedostaci u socijalizacijskim i rehabilitacijskim uslugama koje bi bile usmjerene na psihosocijalnu podršku i osnaživanje beskućnika za samostalni život i uključivanje na tržište rada.

Dobar primjer poticanja socijalnog uključivanja beskućnika, kažu u Uredu, je suradnja pojedinih ustanova i udruga preko kojih se beskućnicima omogućuje uspostavljanje novih kontakata i širenja socijalne mreže, a radi se i na projektu čiji je cilj podrška beskućnicima za povećanje mogućnosti zaposlenja.

Izvor: Al Jazeera