Kad ti se automobil pokvari u Lukomiru

Sve dok se nije uvjerio da je „terenac“, znakovitog imena „Kuga“, spreman da pođe niz planinu, Vejsil Čomor je stajao uz nas, svoje goste u nevolji. Jedan od najstarijih stanovnika Lukomira – najvišeg naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini, koje će uskoro na pola godine ostati pusto, svo vrijeme je zabrinuto pratio što se događa. Još isto jutro bili smo mu samo gosti, a onda nas je kvar na elektronici, koji je ispraznio akumulator, pretvorio u goste u nevolji.

U toj nevolji, koja je trajala četiri sata, nije bilo muške glave u Lukomiru, selu na 1.500 metara nadmorske visine, koja nije prišla i pitala kako može pomoći. „Šofer, de na kvačilo stani, u drugu ubaci, pa ćemo pogurati – i uzbrdo ako treba. Ako ne ide, niz potok s njim“, najčešće su govorili.

I bili su tu, da se nađu, utješe, da kažu kako imamo što jesti i gdje prespavati, ako nitko ne dođe po nas da nas izbavi iz planine. Pomoć je došla, kleme su pomogle i nesretna „Kuga“ je upalila, a meni je došla stvarna, iskrena, topla ljudska priča – potpuno drugačija od one po koju sam otišao.

Napraviti drugačiju priču

„Ima nas, kako ne. Još nije zagruhalo, ali ako noćas padne ne znam, br'te, ‘oćeš li nas naći dok dođeš“, odgovorio mi je stari Vejsil večer prije kad sam ga nazvao. Obradovala me spoznaja da neću, zajedno s kolegama, uzalud otići na Bjelašnicu, a nekako sam znao da priča, kakvu god donesem, mora biti dobra.

Priča o Lukomiru i njegovim stanovnicima, koji već krajem listopada, a najkasnije u studenom pođu u niže krajeve i sa sobom povedu stoku – ovce, koze i krave, uglavnom je poznata. O tome su mnogi pisali i pričali, snimali reportaže i trebalo je naći nešto drugačije.

Slutilo je sve da će biti drugačije, jer su se na račun unajmljene „Kuge“ zbijale šale već na polasku iz Sarajeva. „Što ako nam u pola ove nedođije crkne auto? Koga ćemo zvati da nas pogura kao u onom filmu što je bilo ‘Bitte! Hilfe! Vozi malo gur gur'“, šalio se vozač Almir dok smo makadamom prolazili preko visoravni koja od Šabića vodi prema Lukomiru. Naslutio je nevolju, a „Kuga“ je postala neslavni glavni akter.

Kućica – najbolja od svih

Već pri dolasku u selo znali su i tko smo i gdje idemo, odmah nas uputili na domaćina, jer se proglasilo da dolaze novinari Al Jazeere.

„Vejsil je naš ceribaša, a kuća mu je kako i priliči – na gorici, najviša u selu. Ne možeš pogriješiti“, objasnili su.

Dočekao nas je vitalni starac od 77 godina, kojem je ovo pedeseta jesen u Lukomiru. Posljednjih zima, zajedno sa cijelim selom, odlazi u neko od naselja bliže civilizaciji. I daleko od izoliranosti kakva s prvim pahuljama opkoli Lukomir.

„Nana Rahima i ja odemo sinu u Hadžiće. Prođe mi to fino, ne radim ništa, ali je malo dosadnije nego ođe. Nemam se na što požaliti kod svojih, ali nema ‘vakvih običaja, nema svega ovoga. Hadžići su u kotlu, a ja naučio da vidim Prenj, Bjelašnicu, Visočicu, Treskavicu“, počinje priču Vejsil, dok sjedimo, svatko na svom panju, ispred malene kamene kuće, kakvih je u Lukomiru ukupno pedesetak. Naseljene su tek rijetke.

„Više mi ljudi dođe tu, kao što ste vi danas došli, nego doli. Nemam poznanstva. Nekad sam išao pješke do Kaknja i ovamo do Ljubuškog, mnoga sela i gradove prošao, ali sam ođe nekako najkomotniji, u svom i na svom. Moja kućica je moja slobodica, kakva je da je – najbolja je od svih“, nastavlja.

Kao i mnogi stari ljudi, žali za prošlim vremenima. Priča o obližnjoj školi, koja je bila puna đaka, a posljednjih 25 godina je prazna. Ni u onih pola godine dok su u svojoj kući nije mu baš sjajno, jer nema ni liječnika, ni medicinske pomoći. Poštar donosi samo račune. Najbliža je trgovina u četrdesetak kilometara udaljenim Hadžićima, pa se opskrbljuju na dulje. Imaju tek struju i telefon.

„Iako će možda gadno zvučati, jer se ne valja ni na komšiju, ni na dijete huliti, slabo imamo od naše opštine. Slabo nam dolaze. Jedino što smo imali, a što nam sad fali je rasvjeta. Održavali su nam to i onda se to pokidalo, pa sad živimo u mraku. Šteta je za ljude koji imaju stoku. Strah je od lopova i vučjih, a još više od ljudskih“, priča Vejsil.

Kad je selo gradilo džamiju

Iako kao i Vejsil zna svaku kuću, svaku štalu i svaki kamen u selu, Salih Čomor žali se na mrak u kojem su se našli. Vejsilov vršnjak nekad je bio čuveni majstor, znao je u kamenu mnogo toga napraviti, a od svih kuća i objekata koje je napravio najdraža mu je seoska džamija. Preturio je, kaže, svaki kamen kroz svoje ruke.

„Džamija će ostati istorijski spomenik. Gradio sam i pomoglo je cijelo selo. Prvi sam kamen stavio i do zadnjega sam radio. Nije nam niko dao nijednog dinara i sve se radilo dobrovoljno. Stotinu radne snage je tada bilo. Samo žene koje su bile trudne ili oni koji su bili stari i nisu mogli nositi nisu radili. Sve se na rukama nosilo, a svak je donio po kubik kamena. I to je djelo koje ostaje za sva vremena“, hvali svoje suseljane Salih.

Zdravlje mu je oslabilo, noge izdaju. „Kako i neće što su sve preturile“, priča.

I on priča o selu punom ljudi, o tome kako je u Lukomiru „nekad bilo 45 domaćina“, a danas je sve skupa tek dvadesetak stanovnika. Sad im, osim djece i unučadi, ljeti dolaze uglavnom planinari i turisti. „Dolazi naroda iz cijelog svijeta – iz Australije, iz arapskog svijeta, čak iz Kanade. Vole ljudi doći, a da je komunikacija bolja još bi ih bilo više“, dodaje Salih.

‘Prvo je Bog, pa komšije’

Od neformalnog seoskog starješine Vejsila i njegovog vršnjaka Saliha, u selu je jedino starija Nura Čomor. Dok razgovaramo na pragu njene kuće, priča kako joj se bliži devedeseta. Obučena je „po starinski“.

„Ovo je nekad nosila svaka žena, sad su to odbacili. Ja nisam. Ni pelengaća se nisam odrekla, ni ovoga na glavi. Ovo je nešto kao dukat, a ovo nije zlato. Studeno mi je po glavi. Stara sam. I tebi je sine studeno – de, stavi tu kapu“, u šali mi kaže.

U selo je došla prije 68 godina, kako tvrdi, i puno pamti. „Kad sam došla bilo je 50 žena i 50 ljudi, niđe nije bilo nikak'og vozila. I sad ne mereš niđe da ti ne pomognu. A meni komšije pomažu. Da nije komšije kad bi mi ko doš'o? Treba pravo govoriti. Ne mogu se pohuliti kad nije istina. Prvo je Bog, pa komšije“, nastavlja.

Osim pomoći komšija nema nikakva primanja. „Nemam penziju, ništa ne primam. Prodam čorape i kupim malo brašna. Neko mi nešto da, daju mi i ljudi koji dođu sa strane. Ne tražim i oni opet daju“, hvali dobre ljude Nura.

Priča i kako se sprema još jednu zimu provesti kod brata u Velešićima, jer se i za lijepog vremena teško kreće i slabo izlazi iz kuće. „Ne smijem ostati ođe. Mogli bi me i ne naći kad se vrate na proljeće“, zaključuje.

Dok smo se Nura i ja više nadvikivali, nego pričali, jer „ne čuje nana dobro“, došlo je i vrijeme džume. Muški svijet je, kako to već i ide, pošao u džamiju predvođen efendijom Halilom.

„Emire, čuješ li tišinu? Ovo je nestvarno“, obratio sam se fotografu. Doista, ništa se nije čulo – prava „luka mira“.

Signal za mobitel kao slučajnost

I taman dok smo se pripremali poći natrag, ali i zapamtiti još koji detalj, uloviti koju fotografiju, jer kamo god okreneš kameru nećeš pogriješiti, slijedila je nevolja. Almirova šala s onim „gur, gur“ pretvorila se u stvarnost, a cijela priča doživjela je neočekivani obrat.

„Kuga“ nije davala ni glasa, gurali smo je niz selo, kroz selo i uz selo, a onda ostavili nedaleko od česme u središtu Lukomira. Signal za mobitel je u tim krajevima slučajnost. Zapravo, ni toliko – nema ga. Postoji samo fiksni telefon. Kao luka spasa u luci mira.

U tih četiri sata pokušaja i promašaja, od efendije do posljednjeg pastira koji je vraćao ovce iz planine – svi su prišli i ponudili pomoć. Nisu se razumjeli u suvremena rješenja automobilske industrije, baš kao ni mi, ali su imali riječ utjehe.

„Nije to zlo, ni nesreća. Zlo bi bilo da si ostao negdje na pola puta, gdje nema ni signala ni ljudi, nikoga. I neće nikoga biti do jutra. Možda ni tada. Ovdje si u selu, među ljudima – imaš i šta pojesti i šta popiti, a i gdje prespavati“, kratko mi je rekao efendija Halil i otišao svojim putem. Poslije je ponovno došao. I tako nekoliko puta.

I jedan stari „Yugo“ je priskočio u pomoć. Dovezao ga je Šefko, Salihov sin. „Evo klema! Napravio sam ih od šnjure za električni šporet. Baterija je sigurno riknula. Sad ćemo mi to“, potrudio se objasniti. Nije uspjelo. Ostavio je „Yugo“ na raspolaganju. Za svaki slučaj. Siguran sam da bi nas i kući vratio.

Preostalo je čekati pomoć iz Sarajeva.

Pita nane Rahime

Vejsil nas je pozvao u svoju kuću. Pred nama se u trenu stvorila pita, sir i domaći hljeb. Dedo Vejsil i nana Rahima ponudili su nam ono skromno što su imali, a nama je to bila gozba. Skromna kućica pretvorila se u najbolji hotel.

Pričali su nam samo kako bi nas zapričali, a mi smo svako malo gledali dolaze li nam kolege.

„Sreli smo ono iskonsko u čovjeku. Sve ovo me je malo podsjetilo na onu priču kada je sin zbog problema i prekida interneta proveo noć sa roditeljima i ustanovio da su fini ljudi. Tako i mi. Otkrivamo kakvi bismo, ustvari, trebali da budemo u našim međusobnim odnosima“, ispričao mi je Husein, kolega kojeg sam poveo u Lukomir, jer za njega sigurno znam da bi preživio izgubljen u planini. Nisam ni slutio da će mi zatrebati.

‘Neka je sa hajrom!’

Mrak je već pao, koze i ovce su tražile svoje štale, a posljednje stado iz planine dopratile su kolege Akad i Nedim – „služba spašavanja“. Donijeli su tako potrebne kleme. Nakon nekog vremena i „Kuga“ je, kako to paradoksalno zvuči, oživjela.

„Sine, je l’ to auto proradilo? Neka je sa hajrom! E, sad mogu na miru kući“, rekao je mirno Vejsil, svakoga od nas izgrlio kao da smo njegovi najbliži i pošao svojoj nani.

Zvao sam ga čim sam došao u Sarajevo. Nije se javljao. Pogledao sam na sat. Bilo je 19:15. Ipak je to planina, a ljudi tamo rano liježu.

Ujutro sam ponovno zvao. Javila se nana Rahima. „Malo smo se i nasekirali bili zbog vas kako ćete proći, sinko. Neka je sve dobro završilo“, kratko je poručila i vjerojatno se zaputila u svoju „luku mira“ podijeliti s dedom Vejsilom vijest da su novinari dobro i sretno stigli svojim familijama.

Izvor: Al Jazeera