Iz izbjegličkih kampova po medalju u Čile

Piše: Vedrana Maglajlija

„Plakali smo kada smo prošli u finale, ali sretni smo i sa drugim mjestom na svijetu. Kada bismo mi ikada otišli i vidjeli Čile?“, uzbuđeno govore igrači bh. reprezentacije beskućnika, koji su na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Santiagu među 42 zemlje postali viceprvaci svijeta.

U starim trenerkama, koje su naslijedili od igrača iz prethodnih generacija, iz sunčanog Santiaga došli su u opštinu Doboj Istok, na doček u malom restoranu pored ceste.

Tu je sjedište humanitarne organizacije Emmaus, koja je osnovala ovu reprezentaciju i za nju svake godine ‘regrutuje’ nove igrače, jer je osnovno pravilo u ‘ligi beskućnika’ da se sastav tima mora godišnje mijenjati.

Generacija 2014, nakon trodnevnog putovanja, tokom kojeg je mijenjala nekoliko prevoznih sredstava da bi troškovi bili što manji, već na parkingu restorana zapjevala je pjesmu „Čudna jadna od Mostara grada“, za koju kažu da im je bila himna u Čileu.

Potom su na zid zakačili bh. zastavu, te transparent „Mume, hvala ti!“ u čast bh. nogometašu Muhamedu Bešiću, koji je platio avionske karte za pet igrača, te im omogućio da kao tim odu po svoje srebro.

Mnogi su zbog toga prvi put u životu vadili pasoš, a niko od njih prije toga nije letio avionom.

„Od svega mi je najviše u sjećanju ostao taj avion. Bilo me je pravo strah“, prisjeća se kapiten bh. reprezentacije beskućnika, 26-godišnji Salih Begzadić.

‘Valja sad opet cijepati drva’

On i njegovi suigrači, koji su već dobili nadimak ‘Zmajevi’, kao njihove kolege iz nacionalnog tima, kofere ostavljaju na parkingu, a nakon slavlja odnijet će ih u improvizovane smještaje koje nazivaju domom.

„Iz Bratunca sam rodom, a sada živim u tuđoj kući. Nemam roditelja, mati mi je umrla nedavno, a otac je ubijen u Srebrenici. Tada sam imao sedam godina. Nakon što smo pobjegli iz Srebrenice bili smo kratko u naselju Poljice, a onda se prebacili u Vozuću, jer je sav narod išao gore. Tu sam i dan-danas“, priča Begzadić.

Kao i cijeli tim od osam igrača, nezaposlen je i pokušava zaraditi „poslovima sa strane“.

„Povremeno cijepam drva u šumi da preživim“, kaže.

Umoran, ali vidno sretan zbog uspjeha, pokušava da sabere utiske sa putovanja u Čile.

„Sjedneš i razmišljaš gdje si bio, a gdje si sad. Kontam, valja mi sada opet u šumi raditi. Ali, eto, osjećam neko poštovanje i javljaju mi se ljudi koji se nikada nisu javljali. Doduše, niko mi još nije ponudio posao“, govori kapiten ekipe dok mu mnogi prilaze i čestitaju.

Dodaje da voli igrati nogomet i da mu je to rijetko životno zadovoljstvo.

Rođen tokom pada Srebrenice

Pored njega sjeda i Semir Halčić, 19-godišnjak, koji je najmlađi član reprezentacije beskućnika BiH. On živi u izbjegličkom kampu Litva kod Živinica.

„To nije naše, živimo tu dok nam neko ne kaže da izađemo. Imam dva brata, dobro nam je, niko nas ne dira. Tamo smo od 1995. godine. Rodom sam iz Srebrenice, a rođen sam kada je padala.“

Hrvatska nije imala za put

Svjetsko prvenstvo beskućnika projekat je UEFA-e, a organizuje se već 12 godina. Nastao je 2003. godine, kada ga je formirala grupa socijalnih radnika iz Škotske i Austrije.

„Htjeli su da povežu beskućnike i ljude bez doma u svijetu sa nečim što će svi razumjeti i shvatiti, a to je fudbal. Prvo prvenstvo bilo je 2003. u Grazu i igralo je samo 16 ekipa“, kaže Škrebo.

Što se tiče ostalih zemalja regije, Hrvatska ima svoj tim, ali, kako kažu iz Emmausa, nisu uspjeli skupiti sredstva za put ove godine. Do sada su nastupali na četiri prvenstva.

„Srbija već tri četiri godine ne ide, jer imaju problem sa organizacijom, a Slovenci svake godine učestvuju“, navode.

Počinje priču o ocu koji je preživio Marš smrti, te je iz Srebrenice bježao preko šuma, dok je on sa majkom u Tuzlu prebačen autobusom.

„Otac je došao u Tuzlu četiri mjeseca nakon nas. Kako je meni majka pričala, prvo su joj rekli da neće preći taj put, a onda se on odjednom pojavio. Kako je došao mi ne znamo i nije ni bitno. Bitno je da je došao. Srce mi je tada bilo puno, kao da sam znao da je on sada tu sa nama, a bio sam tek beba. I sada ponekad to osjetim, ne znam kako uopšte to da opišem, čudno je“, potreseno govori najmlađi igrač.

Na opasku da liči na bh. nogometaša Edina Džeku počinje se smijati i kaže da bi ga volio upoznati, dok kapiten dobacuje: „A ja sam isti Senad Lulić.“

Selektor reperezentacije Elmedin Škrebo, koji je sve vrijeme u društvu sa svojim „igračima“, ustvari je socijalni radnik u organizaciji Emmaus, koja je pokrenula cijelu priču o reprezentaciji, aplicirajući za članstvo u Svjetskom kupu beskućnika (Homeless World Cup – HWC) 2011. godine.

Od tada je BiH učestvovala na tri prvenstva koja se održavaju svake godine. Prije Čilea, u Meksiku i Poljskoj osvojila je šesto mjesto.

Škrebo navodi da HWC podržava 11 kategorija koje se tiču beskućništva, a bliske su problematici nedostatka vlastitog doma, što je slučaj sa bh. igračima.

Dodaje da je stalno u kontaktu sa socijalnim radnicima i humanitarcima, koji im predlažu „igrače“ za reprezentaciju.

„Tako su mi predložili Saliha. Humanitarac koji radi na terenu rekao mi je da ima jedan momak, koji je fin i fino igra lopte“, kaže, te ističe da je to prvenstveno socijalni projekat, a sport je samo način da se istaknu problemi i dođe do pozitivnih promjena u životu tih ljudi.

‘Dobro nam je, kako je Kambodži’

‘Preporuku’ za ulazak u ekipu dobio je i Almir Muškić, koji sa teško bolesnom tetkom živi u izbjegličkom naselju Litve.

„Inače sam iz Cerske kod Vlasenice. Pobjegli smo 1993. Oca sam ukopao 2010. u Potočarima, ubijen je u Srebrenici. Dva su mi se djeda objesila u ratu. Ni amidže nemam, nisu uspjeli preći. Skoro cijelo selo je pobijeno. Odem tamo da djedovima proučim Fatihu i malo obiđem mjesto gdje mi je bila kuća“, životna je priča Muškića, koji 20 godina nakon rata jedva preživljava, a posla nema.

„Nekad odradim nešto nabrzinu, kopam kanale i tako to.“

Kaže da mu se, nakon prvenstva, niko za sada nije javljao da mu ponudi posao, ali se nada da hoće.

„Ma niko ne zove za posao“, odmahuje rukom njegov kolega iz tima Rijad Krajinović, 26-godišnjak rodom iz Zvornika, koji je deset godina sa roditeljima i sestrama živio u barakama, a 2003. su prešli u izbjeglički kamp.

Kaže da je u Čileu bilo posebno. „Svi smo plakali zbog finala, ali ja sam više plakao kada nam je selektor počeo čitati poruke bivših igrača. Srce mi se steglo.“

Od beskućnika do zvijezda

U latinoameričke ekipe beskućnika mnogo se ulaže, kako kažu iz Emmausa, te tako Meksiko izdvaja milion i po dolara za svoj tim.

„Za jednog igrača daju duplo više nego mi za cijeli projekat. Kada naprave tim, pola godine igrače drže u internatu kako bi se pripremili“, kaže selektor bh. reprezentacije Elmedin Škrebo.

Često se dešava da ‘beskućnici’ u nekim zemljama postanu profesionalni igrači i tako izađu iz siromaštva.

„Recimo, momci dođu iz favela gdje nemaju ništa, a na kraju svega imaju laptope, mobitele i postanu fudbalske zvijezde, odlaze u ozbiljne klubove“, dodaje Kenan Bajraktarević iz Emmausa.

„Prošle godine je Brazil bio prvak i momak iz tima je otišao u juniore Flamenga. Portugalac Bebe, koji je igrao za Manchester United, bio je učesnik HWC-a. Indonežani postaju profesionalni igrači u malom fudbalu“, objašnjavaju.

Selektor dodaje da je i on plakao zajedno s njima, te da su u finalu imali više navijača od domaćina, jer su sve reprezentacije navijale za njih.

Muškić priča kako su se u Santiagu družili sa mnogim igračima iz timova drugih zemalja, koji su na prvenstvo, također, došli iz teških životnih uvjeta – „neki malo boljih, neki gorih“.

„Nama je i dobro, da vidite Kambodžu. Par momaka nam je pokazalo slike gdje žive i to je baš grozno. Mi smo opet stepenicu iznad njih“, ističe Krajinović.

Kako kaže, u Santiagu su se s drugim ljudima „sporazmijevali rukama i nogama“.

„Kapiten je, ipak ,bio najaktivniji što se tiče upoznavanja ljudi. Ne zna jezik, ali sa svima je stupio u kontakt, sa Rumunima, Indonežanima. Samo nije uspio sa Hong Kongom“, prepričava Krajinović smijući se.

„Mandarinski mu nije jača strana“, dobacuje Kenan Bajraktarević, asistent na projektu reprezentacije beskućnika, koji je putovao u Čile sa igračima i selektorom.

„U suštini je moj posao bio da ove momke integrišem među ostale timove, ali oni su sami odradili moj posao“, kaže Bajraktarević.

Mume, hvala ti!

Ističe da momci svoje srce ostavljaju na terenu, ali i van njega. Svojom otvorenošću i ljubaznošću osvajaju sve oko sebe. To je, zapravo, jedan od uvjeta učešća na prvenstvima, jer umjesto standardnih kvalifikacionih utakmica u nogometu ovdje su kvalifikacije – aktivnosti i ponašanje igrača.

„Gledaju da li se ti pretjerano raduješ kada pobijediš, da li ti nekoga stigmatizuješ kao poraženog, gleda se i odnos prema sudijama… i na taj način se određuje broj učesnika, jer 73 su članice HWC-a, a samo 46 njih može učestvovati na prvenstvu“, objašnjava Škrebo.

Prema njegovim riječima, većina igrača iz prethodnih timova dobila je neki posao.

„Ne mogu reći da je na osnovu toga, ali sredina se promijenila prema njima, to je nešto što su i oni primijetili. A ja sam kod njih prvi put primijetio neko samopouzdanje.“

Sljedeće godine u reprezentaciju će biti uključeni i mladići iz poplavljenih područja, jer je mnogo njih ostalo bez doma u klizištima i poplavama. U tome ih podržava i gradonačelnik Doboja Obren Petrović, s kojim imaju dobru saradnju, a selektor navodi da im i opština pomaže.

Međutim, na pitanje ko im je najviše pomogao spremno odgovara: „Mume! Naš Muhamed Bešić.“

On je prošle godine posjetio Emmausov prihvatni centar Duje i postao njihov ambasador.

„Tada je još bio u Mađarskoj i nije igrao za nacionalnu reprezentaciju, još je bio anonimus kod nas. Ja sam se šalio sa njegovom mamom, kada smo stupili u kontakt, da je nakon te posjete napredovao u karijeri, a i on sam je rekao da ga je život tih ljudi i sve što je vidio malo spustilo na zemlju“, navodi Škrebo.

Priča da se sa Bešićem sljedeći put sreo na utakmici sa Lihtenštajnom u Tuzli. Tada nisu imali novca ni za autobusku kartu. „On me pitao kako nam može pomoći i koliko nam para treba. Odmah je uplatio i nije htio da se to objavljuje u medijima.“

Trening u prihvatnom centru

Kenan Bajraktarević iz organizacije Emmaus kaže da „ljudi vole gledati utakmice bh. reprezentacije, jer igra fer“.

„Mi smo sami sebi postavili pravilo da ekipama koje dođu tu da se zezaju, kojima nije bitan rezultat, da im nikad ne damo više od deset golova, a možemo im dati 30. Tako da kada je tim Švicarske izgubio od nas 10:1 zahvalili su nam se i pozvali nas piće i od tada smo prijatelji“, prepričava.

Tokom priprema za prvenstvo igrači spavaju u prostorijama Emmausa.

„Ovaj motel i restoran gdje se održava doček našoj organizaciji poklonio je jedan čovjek. Tu igrači spavaju, a treniramo na jednom poligonu u prihvatnom centru Duje. Pripremamo se jedno pet dana svaka tri mjeseca tokom godine. Pred samo prvenstvo imamo malo intenzivnije pripreme, dva puta po pet dana u jednom mjesecu“, dodaje Škrebo.

I nogometaši Emir Spahić i Vedad Ibišević snimili su video u kojem daju podršku igračima.

„Njima to znači puno, kada Spahić kaže u videu ‘mojim kolegama reprezentativcima’. To je onaj momenat koji njih diže iz mrtvila.“

Rupe na trenerkama

Kako ističe Škrebo, pomogao im je i bivši nogometaš i trener iz Doboja Abdulah Ibraković, koji ih je spojio sa Bešićem, ali i kupio trenerke koje nose već tri generacije igrača.

„Stari igrači daju svoje trenerke novima. Svi na Kupu međusobno mijenjaju dresove za uspomenu, a mi to ne možemo. Kada se poderu zašijemo ih. Sreća pa se to ne vidi na kamerama i na slikama“, kaže Škrebo, a njegov kolega Bajraktarević pokazuje rupu koju su zašili na donjem dijelu trenerke najmlađeg igrača Semira.

Patike su dobili od nogometnog kluba Široki Brijeg, odnosno selektora Tonija Karačića.

Objašnjavaju da im je Nogometni savez Bosne i Hercegovine dao samo stare Legea dresove, “XXL veličine, koji su igračima veliki“.

„Jeste, ja sam mršav i izgledam k'o padobranac u tome“, nadovezuje se jedan od igrača.

Budući da će Svjetsko prvenstvo sljedeće godine biti održano u Holandiji, a samim tim i njihovi troškovi manji, namjeravaju uložiti nešto sredstava u druge stvari potrebne članovima tima.

A igrači i zaposlenici organizacije Emmaus u šali poručuju selektoru da u Amsterdamu očekuju „malo bolji rezultat nego u Čileu“.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO