Ćilibar – ruski ‘krvavi dijamant’

Pišu: Mansur Mirovalev i Denis Sinjakov

KALJINGRAD, RUSIJA – Izdaleka izgleda kao da Aleksandar upravlja improviziranim usisivačem očajnički pokušavajući napipati nešto dragocjeno na dnu malog, blatnjavog bazena, kojeg su on i njegovi prijatelji, ovdje poznati kao „crni kopači“, iskopali nekoliko dana ranije.

Sa gumenim čizmama na nogama i isprljanim bež pantalonama, plavooki 23-godišnjak stoji u hladnoj vodi do koljena sa dugom aluminijskom cijevi spojenom sa pumpom. Pumpa izbacuje vodu koja ispire sloj zemlje poznat pod imenom „plava zemlja“, sloj star 50 miliona godina koji sadrži komadiće ćilibara – fosilne smole koja je ponekad skuplja od zlata.

Cijenjen zbog svoje prozirne teksture koja izgleda kao da je osunčana iznutra, ćilibar ili jantar se stoljećima koristio u cijelom svijetu za izradu nakita, lijekova, parfema i vjerskih predmeta. Zeleno-plavi ćilibar se može naći na Karibima, rubinsko crveni i ljubičasti se mogu naći u Mijanmaru i na Siciliji. Ali nekih 250 nijansi ćilibara, od mliječno bijele, žute do crne, se može naći u Kalinjingradskoj oblasti, ruskoj baltičkoj enklavi 1.200 kilometara zapadno od Moskve.

Između Poljske i Litvanije, u Kalinjingradu se nalazi najmanje 90 posto svjetskih zaliha ćilibara – ovdje poznatog pod nazivom „sunčev kamen“ ili „baltičko zlato“. Još od neolita, „Jantarski put“, trgovački put koji je išao preko Euroazije, je počinjao ovdje.

Guverner Kalinjingrada, Nikolaj Tsukanov, izjavio je u junu za dnevni list The Kommersant da godišnji promet industrije ćilibara u svijetu doseže milijardu eura (1,27 milijardi dolara), ali da njegova regija zarađuje manje od 20 miliona eura (24,5 miliona dolara) godišnje.

„Krvavi dijamant“

Današnji Jantarski put popločan je kriminalom, korupcijom, ilegalnim dogovorima i povremenim krvavim bitkama. Ćilibar je postao ruski postsovjetski „krvavi dijamant“, zbog kojeg su umrli deseci crnih kopača, i koji je obogatio ili osiromašio hiljade zanatlija, krijumčara i posrednika za vrijeme procvata proizvodnje ćilibara u Kini, zbog čega su cijene skočile i zbog čega je svjetska karta trgovine „sunčevog kamena“ ponovo iscrtana.

Kopač Aleksandar kaže da je njegov ilegalni posao jedini način da zaradi za život u regiji veličine Crne Gore u kojoj živi milion stanovnika, gdje je poljoprivreda, zbog takmičenja sa evropskim poljoprivrednicima, postala neisplativa, gdje su tvornice iz sovjetskog perioda zatvorene, i gdje rasprostranjena korupcija guši posao.

„Nemam drugog izbora“, kaže nam bivši učitelj koji nije htio otkriti svoje prezime zbog sigurnosnih razloga. Za vrijeme pauze, on se penje na brežuljak sa pogledom na pustoš koju prekriva osušena trava, drugi umjetni bazeni i izvrnuta zemlja natopljena kišom koja sipi iz sivih oktobarskih oblaka. „Svaki treći čovjek mojih godina isto to radi“, dodaje Aleksandar.

U njegovom rodnom mjestu, ćilibar ne izgleda dragocjeno. Vrtlog mjehurića u bazenu izbacuje na površinu nešto što izgleda kao komadići stakla boje meda ili dinstane kineske svinjetine, a jedan kopač ih lovi mrežicom i stavlja u plastičnu kantu. Policijska terenska vozila se mogu pojaviti u bilo kojem trenutku, pa je zato tim uvijek spreman da spakuje svoje pumpe, cijevi i ulov i žurno pobjegne u zapuštenom, sovjetskom džipu.

Uprkos pustoši, polje, poznato među kopačima kao „Klondike“, se nalazi nekoliko kilometara od aerodroma u Kalinjingradu, glavnom gradu oblasti koja je sve do 1945. godine pripadala Njemačkoj i koja se zvala Istočna Prusija.

Jedino službeno rusko nalazište ćilibara udaljeno je 30 kilometara od Klondike u gradu Jantarni, blizu sivo-plavih voda Baltičkog mora. Jantarni Kombinat, koji je u vlasništvu Vlade, iz otvorenog nalazišta veličine vulkanskog kratera izvlači i do 400 tona ćilibara godišnje.

Njemački inžinjeri su krajem 19. stoljeća počeli iskopavati zalihe „plave zemlje“, najveće na svijetu. Oni su također izgradili i tvornicu koja je zauzimala kompleks oronulih zgrada od crvene cigle, koje su većinom sagrađene prije Drugog svjetskog rata, gdje je nekoliko stotina radnika razvrstavalo i poliralo dijelove ćilibara za male prodavnice nakita.

Razbojnici, prevaranti i lopovi

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, industrija iskopavanja ćilibara, kao i bilo koja druga grana industrije u Rusiji, je bila prepuna korupcije i kriminala. Korumpirani stražari nalazišta su se pravili da ne vide crne kopače, koji su, u slučaju da ih uhvate, mogli proći sa kaznom od 500 rubalja (13 dolara) i koji su se vozili u terenskim vozilima opremljenim snažnim pumpama, ili su i sami učestvovali u krađi. Stotine tona ćilibara je prokrijumčareno u Poljsku i Litvaniju.

„Oni su bili razbojnici, prevaranti i lopovi“, kaže Galina Spivak, vodič u muzeju Kombinata. Većina radnika Kombinata, kojih je bilo tri hiljade, je otpušteno te su „pribjegli onome što rade očajni ruski muškarci – piju votku i oduzimaju sebi živote“, dodaje ona ogorčeno.

Nakon što je 2004. godine naručeno ubistvo biznismena koji je pokušao preuzet kontrolu nad trgovinom ćilibara, zvijezda se rodila. Viktor Bogdan, bivši policijski narednik poznatiji pod nadimkom ‘Balet’, monopolizirao je čitavu proizvodnju Kombinata domaćim i inostranim kupcima i prozvao sebe  „Kraljem ćilibara“.

Nakon intervencije Kremlja 2012. godine, Bogdan je optužen za prevaru i sada čeka da ga Poljska izruči Rusiji. Novi tim, na čelu sa bivšim službenikom Komiteta državne bezbjednosti (KGB), je imenovan da upravlja Kombinatom i poveća domaću proizvodnju ćilibara.

Čini se da se ovih dana u Kalinjingradu sve vrti oko „sunčevog kamena“ – lokalni sportski timovi, dječji časopisi, imena ulica i gradova, bezbrojni kiosci, prodavnice i butici u kojima se prodaje nakit, šahovske figure, prostirke za masažu, pa čak i alkoholna pića.

Crni kopači se sada suočavaju sa velikim kaznama, oduzimanjem pumpi i auta, i kaznenim prijavama. Zanatlijama je zabranjeno da kupuju sirovi ćilibar izvan Kombinata. Čini se da je uspostavljen red i zakon.

Kina, željna ćilibara

Ali analitičari za korupciju, industrijski lideri i draguljari tvrde da je pod novom upravom Kombinat počeo prodavati veliki dio svog proizvoda Kini, preko kompanija sa sjedištem u Moskvi, i time uskraćujući ruskim, poljskim i litvanijskim zanatlijama i draguljarima pristup legalnom ćilibaru.

„Sve što je ostalo ćilibara, navodno ide u Rusiju, ali ustvari ide u Kinu“, kaže Ilija Šumanov iz ogranka Transparency Internationala za Kalinjingrad. „Litvanija i Poljska ništa ne dobivaju“, kaže on, dodajući da će, ako se stvari nastave ovako razvijati, industrija „početi koristiti polulegalne načine, ili će jednostavno nestati“.

Međutim, novi direktor Kombinata insistira da on jednostavno slijedi naredbe ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je naredio da se „normalizira vađenje i prodaja ćilibara i da se poveća domaća izrada. „Mi se ne brinemo kako se Litvanci i Poljaci osjećaju“, kaže Mihail Zatsepin, dodavši da je smanjio izvoz u Evropu 2013. godine.

Ali zanatlije i draguljari iz Kalinjingrada kažu da, nakon imenovanja Zatsepina, dobivaju malo ćilibara.
„Situacija nikada nije bila ovako loša u industriji“, kaže Vasilij Simonov, predsjednik sindikata proizvođača ćilibara, koji ujedinjuje oko 150 kompanija koje zapošljavaju više od dvije hiljade ljudi u Kalinjingradu. „Daju nam dovoljno da ne umremo od gladi“.

Njegov sindikat je u junu organizovao masovni štrajk u centru Kalinjingrada. Više od 400 članova sindikata je potpisalo otvoreno pismo Putinu u kojem su izneseni nedostaci novog rukovodstva i putem kojeg su zatražili transparentnost u raspodjeli sirovog ćilibara.

„Ono što smo dobili je mačka u džaku“, kaže draguljarica Tatjana Semijonova, koja prodaje narukvice, broševe i ogrlice na kiosku u centru Kalinjingrada. „Oni nam prodaju zapečaćene pakete u kojima je ćilibar pomiješan sa smećem i beskorisnom prašinom od ćilibara“.

Opasan posao

Nije ni čudo da je posao crnih kopača ponovo procvjetao. Oni pronalaze slojeve „plave zemlje“ u šumama i na poljoprivrednom zemljištu, te ga potapaju u plitku vodu pomoću pumpi i ribarskih mreža, a zatim kopaju jame na samoj obali. Jame se ponekad uruše zbog čega neki kopači umru ili budu ranjeni.

„Mnogi su teško ranjeni, a deseci su umrli“, kaže Mihail, kalinjingradski biznismen koji je zaradio bogatstvo iskopavajući ćilibar. Odbio nam je otkriti svoje prezime iz straha od sudskog progona. Ali mnogo mladih željno preuzima posao mrtvih kopača jer se „droga ne prodaje tako dobro“, kaže on.

Cijena ćilibara dramatično varira ovisno o veličini, boji, strukturi ćilibara, te prisutnost insekata ili guštera u ćilibaru.

Cijene su desetorostruko porasle od 2000. godine, a mliječno bijeli ćilibari veličine šake, koji su teži od jednog kilograma se sada mogu prodati za nekoliko desetina hiljada dolara.

Za vrijeme sezone iskopavanja ćilibara koja traje od aprila do novembra, sretni i marljivi kopači mogu zaraditi dovoljno da kupe kuću.

„To je lako zarađen novac i nigdje ga ne možete zaraditi ovako brzo“, kaže Šumanov iz Transparency Internationala, dodavši da kopač može zaraditi gotovo 200 hiljada rubalja (pet hiljada dolara) mjesečno.

Veleprodajni kupac se ne nalaze daleko od jame. Zatim se ćilibar preprodaje lokalnim draguljarima ili se prokrijumčari u inostranstvo. Poljski radio je sredinom oktobra izvjestio da se oduzimanje prokrijumčarenog ruskog ćilibara učetverostručilo od 2012. godine.

U posljednjih nekoliko godina, veliki broj kineskih kupaca je počeo dolaziti u Kalinjingrad u potrazi za mliječno-bijelim ćilibarom, koji budisti smatraju svetim. Taj mineral se također koristi u tradicionalnoj kineskoj medicini za liječenje epilepsije, amnezije i urinarnih problema.

Figurice i nakit od ćilibara su također postali luksuzni predmeti među bogatim Kinezima. Ali kineska tradicija izrade ćilibara se previše razlikuje od ruske ili evropske, i njih zanima samo sirovi ćilibar.

„Oni nam oduzimaju svakodnevni hljeb, naš rad“, kaže Jelena Kočetkova, vlasnica radionice za izradu nakita KTK u Jantarnu, koja je zapošljavala 280 radnika 2011. godine, a sada samo 85. „Iskreno govoreći, njihov proizvod je bolji od našeg“.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO