‘Poplava’ referenduma kao kriza demokratije

Piše: Tomislav Šoštarić

Građani Hrvatske imaju dojam da su isključeni iz demokracije i političkog odlučivanja, nemaju povjerenja u državne institucije te se sve više priklanjaju izrazima neposredne demokracije, a referendum je njezin temeljni mehanizam, mogao bi glasiti odgovor na pitanje zbog čega se u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana dogodila “poplava referenduma”.

U toj je zemlji pokrenuto više referendumskih incijativa, od one za uvođenje definicije braka u Ustav, o čemu je referendum krajem 2013. i održan te je uspio, preko inicijative da se službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine uvede kada ta manjina na nekom području čini najmanje polovicu stanovništva, pa sve do inicijative protiv uvođenja tzv. outsourcinga, promjene izbornog zakona i najnovije usmjerene protiv monetizacije autocesta.

Tihomir Cipek sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, kaže da se inicijative za referendume često događaju u vremenima krize, a u Hrvatskoj se javljaju kao izraz svojevrsne krize demokracije koja je, između ostalog, povezana i s članstvom u Europskoj uniji.

I nije za Hrvatsku specifična jer se rasprave o potrebi za više izravne demokracije, kaže Cipek, osjete i šire u Europi.

Kanal za mišljenje opozicije 

“Ljudi ne razumiju tu demokraciju. Ona je poredak za države, a građani imaju dojam da su njihove države sve manje moćne unutar EU-a i u uvjetima globalizacije. Odluke donose, kako im se tumači, kriterijima stručnjaka koji poznaju tematiku, čime se građanima poručuje da oni ne raspolažu znanjima da sudjeluju u tom procesu, čime su oni iz njega isključeni”, kaže Cipek.

Referendum umjesto opozicije

Cipek kaže da EU-om upravlja konzorcij tri polička bloka koji ne definira jasno određenu politiku Unije, a institucije poput Europske komisije, MMF-a, Svjetske banke itd. sa svojim preporukama i zahtjevima postaju, barem se tako narodu čini, važnije od njega. 

Građani zaključuju da, koga god birali, ne očekuju da će doći do željenih promjena. Tako referendumi zapravo postaju nadomjestak za oporbu.

Referendumi su, stoga, pokušaji naroda da ponovno zadobije svoj udio u demokratskim procesima i donošenju političkih odluka, a pritom su i dokaz da, iako političari često misle da su građani digli ruke od politike i da su pasivni i sve više nezainteresirani, to i nije baš tako.

Osim toga, u Hrvatskoj, kao i u Europi, kaže Cipek, sve je manja, čak minimalna razlika između javnih politika dominantnih grupa, odnosno stranaka i koalicija desnog i lijevog centra.

To se posebno vidi na razini EU-a, gdje se politika država članica više ne može u punom opsegu voditi samostalno.

“Referendum je kanal da se postigne novo opozicijsko mišljenje, akcija, odnosno da se političkoj klasi nametne akcija, čime bi se građani istovremeno vratili u politiku i postigli da ih se ponovno nešto pita”, kaže Cipek.

Što se tiče demokratskog obrazovanja hrvatskih građana i izazova odlučivanja o važnim stvarima za društvo putem mehanizama izravne demokracije, Cipek smatra da se nakon tri diktature, monarhističke, fašističke i komunističke, ne može u kratkom roku očekivati razvijena politička, kultura.

Opasnost za manjine

Ipak, napominje da građani bez obzira na sve imaju ‘common sense’, no problem je neravnoteža liberalnih elemenata demokracije i prava manjina, koja se može očitovati pri referendumskim inicijativama.

“Većina odlučuje, ali odluka većine ne smije dovesti u pitanje prava manjina i to je problem neposredene demokracije. Naime, pokazuje se da su male šanse da kao manjina u neposrednoj demokraciji ikada postanete većina”, kaže Cipek.

Inicijative za referendume u Hrvatskoj pokazuju još jedan detalj koji otkriva paradoks u odnosu političkog tijela i politike,a  koji proizlazi, između ostalog, iz spomenute isključenosti građana iz odlučivanja i nesporazuma zbog toga što im političke elite nedovoljno objašnjavaju sadržaj i razloge političkih odluka.

A kada se posljedicom toga dogodi referendumska inicijativa, politika kreće u objašnjenja koja građani ponekad doživljavaju kao prijetnju jer se stvar postavlja često ultimativno u stilu ‘ili-ili’.

I tako, objašnjava Cipek, dolazi do toga da građani najviše vjeruju u parlamentarnu demokraciju kao uređenje, ali istovremeno nemaju povjerenja u njezine institucije, poput političkih stranaka ili parlamenta.

“Vjeruju u demokratski poredak, ali kako ih on isključuje iz procesa odlučivanja javlja se nepovjerenje prema institucijama i temeljne elemente parlamentarne demokracije. Referendumi su zapravo vapaj za poboljšanjem političkog odlučivanja”, kaže Cipek.

Prednosti i mane

Referendumske inicijative tako, zaključuje Cipek, imaju svoje prednosti, ali i mane.

Prednosti su više javne rasprave i aktivnosti stranaka u pokušajima da dobiju glas i povjerenje građana, poboljšana podjela moći unutar sustava, smanjuje se jaz između građana i političara, odluke su bolje legitimirane odlukama građana i veća je transparentnost u odlučivanju.

S druge strane, postoje i nedostaci – jedan od njih je to što pri odlučivanju jača utjecaj medija i način na koji će oni predstaviti inicijative, a pojednostavljuje se i proces odlučivanja, pri čemu manjine nisu dovoljno zaštićene jer većina u hrvatskom društvu, kaže Cipek, nema za to još dovoljno razvijenu političku kulturu i senzibilitet.

Politički analitičar Davor Gjenero smatra da su referendumi u hrvatskom političkom sustavu problematični jer instrument referenduma na inicijativu građana u ustavnom modelu nije dobro osmišljen.

Naime, kako bi se osiguralo da uspije referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, 2010. godine je ukinut dotadašnji prag valjanosti referenduma.

“Dogodila se paradoksalna situacija da, kad je riječ o lokalnom referendumu i dalje postoji prag pa da je za uspjeh lokalnog referenduma nužno da na njega izađe jedan birač više od polovice upisanih, a da praga za valjanost referenduma na nacionalnoj razini nema, pa je neku odluku moguće izglasati i ako samo jedan ili dvojica birača pristupe referendumu i podupru je”, kaže Gjenero.

Veto-referendumi i ustavne inicijative

S druge strane, lokalni referendum, na kojem se odlučuje o stvarima poput sprječavanja gradnje ekološki štetnih industrijskih objekata, ne može uspjeti ako mu ne pristupi polovica upisanih birača neke lokalne zajednice, bez obzira na to koliko je izašlih na referendum glasovalo u prilog referendumskoj inicijativi.

Nedemokratske inicijative

Politički sustavi među sobom se razlikuju, a nije moguće tvrditi ni da su sustavi u kojima su referendumi na nacionalnoj razini česti, automatski demokratičniji, kaže Gjenero te ističe slučaj Švicarske. 

“Ondje se često javljaju vrlo nedemokratične referendumske inicijative, poput one o zabrani izgradnje minareta, a poznato je da je referendumska Švicarska posljednja europska država koja je ozakonila opće pravo glasa, preciznije, dala pravo glasa ženama”, zaključuje.

U teoriji postoji dvije skupine referendumu na inicijativu građana, a to su veto-referendumi, kakve su sindikalne inicijative lansirane u Hrvatskoj (ona protiv promjene Zakona o radu, outsorcinga ili protiv koncesioniranja autocesta) i zakonodavne, odnosno ustavne inicijative, kakve su bile dvije inicijative udruge U ime obitelji – ustavna definicija braka i ustavno određenje okvira izbornog zakonodavstva.

Politički sustav Italije, na primjer, poznaje veto-referendume, ali ih provodi kao naknadne, nakon usvajanja nekog zakona te ostavlja dosta vremena od pokretanja inicijative do raspisivanja referenduma, kako bi politička klasa i inicijatori iz građanskog društva mogli postići konsenzus.

Pritom je cilj da se uspostavi kontrola građana nad političkom klasom, a da do samog raspisivanja referenduma i ne dođe.

To je do sada uspjelo u hrvatskim slučajevima – politička klasa se povukla i kad je bila riječ o promjenama Zakona o radu i kad je bila riječ o izdvajanju nekih poslova iz javne uprave pa su referendumi postali izlišni.

No, tek rijetke države omogućuju referendum zakonodavne inicijative. To je u Švicarskoj dio tradicije, kaže Gjenero, a u nekim konsolidiranom demokracijama, poput Njemačke, smatra se da je takav referendum ventil za populizam.

Nema visoke političke kulture

U Hrvatskoj, pak, kaže Gjenero, stvar je na mnogo nižoj razini.

“Ovdje se, nažalost, ne radi ni o kakvoj neposrednoj demokraciji. Doduše, potporom veto-referendumima građani izražavaju svoje nepovjerenje prema političkoj klasi, ali promjene, koje su se dogodile, teško možemo smatrati nekakvim ozbiljnim razvojem demokratske političke kulture”, smatra Gjenero.

No, napominje Gjenero, Hrvatska, doduše, nema visoke političke kulture, niti razvijene institucije građanskog društva, ali glavni problem je ipak niska razina kompetencije i kulture unutar političke klase.

I Slovenija je, kaže, u proteklom razdoblju imala neugodnu inflaciju referenduma, koja je blokirala djelovanje izvršne vlasti.

“I to je riješila tek ustavnom regulacijom referendumske procedure. Ono što je napravila Slovenija, u najskorije vrijeme morat će uraditi i Hrvatska”, zaključuje Gjenero.

Izvor: Al Jazeera