Book challenge: Glas za one koji ne vide

Piše: Snježana Mulić-Softić

Fizioterapeutkinja Edina Veledar i glumica Maja Salkić sjede u dva odvojena radiostudija i naglas čitaju knjige. Edina čita Dijete 44 Toma Roba Smitha i pročitala je skoro trećinu. Danas će pročitati maksimalno dvadeset stranica, a onda će nastaviti prvi sljedeći dan – kad nađe slobodnog vremena.

U režiji studija u kojoj Maja Salkić čita Sultanov harem Colina Falconera, je i Majin maleni sin, koji čeka da ona završi današnje čitanje.

Ovo nije scena iz neke radijske redakcije dramskog programa, već iz Biblioteke za slijepa i slabovidna lica u Sarajevu, a u koju svakodnevno navraćaju glumci, spikeri, ali i obični građani, kako bi pročitali knjige za osobe koje to nisu u mogućnosti.

Iako je ova biblioteka i ranije angažirala profesionalne spikere i glumce za čitanje, u posljednjih nekoliko mjeseci ona za to uopće nema potrebe –  jer ljudi dolaze sami.

Omiljeni glasovi

“Kada je na Facebooku pokrenut tzv. book challenge, projekat u kojem ljudi pozivaju jedni druge da nabroje nekoliko književnih djela i izazovu svoje prijatelje da ih pročitaju, glumica Alena Džebo je rekla da će to uraditi, ali tako što će knjige pročitati za osobe koje ne vide i izazvati svoje kolege da to isto urade. Nakon toga je došla Merima Lepić i počela čitati. Prva njena knjiga koju je pročitala bio je roman nobelovke Herte Muller Ljuljačka daha“, priča  Sakib Pleh, direktor Biblioteke za slijepa i slabovidna lica u BiH.

Nakon toga upućen je novi izazov, pa je uskoro nastala prava gužva u dva mala studija u biblioteci, među kojima osim glumaca i spikera ima i stand-up komičara, novinara, ali i običnih građana.

“Naravno, ne mogu svi čitati, već samo oni koji za to imaju dara, koji imaju posebne glasovne i glumačke mogućnosti da onome kome se knjga čita mogu dočarati atmosferu”, kaže direktor biblioteke.

Među njima je Edina Veledar, s početka teksta. Ona je s čitanjem počela puno prije “book challengea”, još u septembru 2008, a “izazvao” ju je njen kolega fizioterapeut koji je tada radio sa slijepim i slabovidnim osobama.

“Trebalo je pročitati jedan stručni časopis i taj mi je kolega rekao da bih ja za to bila najbolja, da imam topao i lijep glas”, priča Edina. Od tada ona dolazi svaki mjesec i čita časopise, stručnu literaturu, udžbenike, beletristiku… Kaže da godišnje pročita najmanje 24 knjige.

“Ja uopće nisam sigurna da bih ikad u životu pročitala ovoliko knjiga da nisam počela ovdje dolaziti. Istina, ja volim čitati, ali je pitanje da li bih pročitala sve te naslove, jer čitam ono što mi bibliotekar dadne”, priča Edina.

Glasovi koji se pamte

Od 2001. godine, bez naknade, za potrebe slijepih i slabovidnih osoba, knjige su čitali: Nada Đurevska, Zoran Bečić, Izudin Bajrović, Selma Alispahić, Vedrana i Aleksandar Seksan, Gordana Boban, Miraj Grbić, Slaven Vidak, Aldin Omerović, Maja Salkić, Mario Drmać,  Maja Izetbegović, Ermin Bravo, Nela Đenisijević, Adnan Hasković, Aida Bukva, Dženita Imamović, Peđa Bajović, Marko Puljiz, Kemal Čebo, Jasna Hanjalić…

Kaže da je najduže čitala knjigu Moj susjed musliman Ivana Cvitkovića. “To čitanje je trajalo najmanje mjesec dana. Jer nekad čovjek zapne, pa se mora ponavljati, nekad jednostavno ne ide…”

Iako Edina, kao i svi ostali koji čitaju, to rade volonterski, i nije zaposlena u Biblioteci, tamo je svi smatraju članom kolektiva. Kao što smatraju i glumicu Vedranu Seksan, koja je još prije deset godina počela sa  čitanjem knjiga za slijepe i slabovidne osobe.

Direktor biblioteke se sjeća da je Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu poslao poziv da se mladi glumci uključe u čitanje knjiga, a u okviru njihove prakse.

Besplatno, a nije džabe

“Sjećam se da se prva javila Vedrana Seksan. Ona je tada još bila studentica. Kako je tada došla da čita, nikad od toga nie odustala. Čita pored svih svojih porodičnih i profesionalnih obaveza. Ona, ali i svi ostali, postali su ovdje ne samo omiljeni gosti, nego i omiljeni glasovi”, kaže Sakib Pleh.

Vedrana je u tih proteklih deset godina sa nešto više od 350 sati pročitala 42 knjige.

“Čitala sam knjige koje sam sama preporučavala kao nešto što je meni bilo važno i dobro, i lektire, i stručnu literaturu i romane koje su preporučeni planom biblioteke. I tako se nakupilo 11.000 pročitanih stranica. Čitam zato jer mislim da svako od nas u okviru svojih sposobnosti i mogućnosti i može i treba da nađe nešto što će raditi kako bi upalio svjetlo, a ne vječno kukao kako je oko nas mrak. Na to čitanje gledam kao na malu krijesnicu koju ja palim i održavam u životu. Vrlo bitan momenat je i volonterski rad, koji jeste besplatan, ali nije džabe. Moje vrijeme tako je investirano u nešto u šta vjerujem, radim nešto što znam, razvijam se i kao čovjek i kao glumica a u isto vrijeme od toga neko ima neku korist”, kaže Seksan.

Prisjeća se vremena kada je njih nekoliko čitalo tomove knjige Harry Potter. Kaže da su ih djeca iz škole za slijepe svakodnevno zvala i pitala kada će završiti čitanje: “Naprosto  je dirljivo kada vidiš koliko im to znači. Živimo u društvu koje je zaboravilo važnost knjige. Mi, koji nemamo oštećenje vida ili sluha ili bilo koji drugi tip invalidnosti, teško možemo shvatiti kako je živjeti u društvu koje nije skrojeno ni sašiveno po tvojoj mjeri, kada stalno nosiš tijesne cipele.”

Adem Nuhić, iako slabovidan, kaže da knjige naprosto guta. Ovaj diplomirani defektolog član je Biblioteke za slijepe i slabovidne osobe još od 1982. godine. Kaže da ni sam više ne zna koliko je knjiga pročitao, što na snimljenih audiotehnikom, što onih pisanih Brajevim pismom.

“Iako znam Brajevo pismo, više volim audioknjige, jer mi to daje mogućnost da slušam i istovremeno radim nešto drugo. Nekad smo imali one teške kasetofone sa ogromnim vrpcama. I sad ponekad poželim čuti pucketanje vrpce. A audioknjige nekad znaju biti tako dobro pročitane da nam naprosto dočaraju svaku sliku. Takve knjige je čitao pokojni Branko Klubička. On je naprosto nenadmašiv. Naravno, tu je i Vedrana, a sada i novi glumci koji nam dolaze. Ja bih lično volio da ima neko ko će malo više čitati akcione romane, recimo Sheldonove”, kaže Nuhić.

Korisnici i ratni vojni invalidi

Njegov kolega, pedagog u Centru za slabovidne i slijepe osobe, Vedin Hajduković, potpuno je slijep. Međutim, kaže da ga to nimalo ne sprečava da puno čita.  “Ugradio sam sebi u kompjuter ‘govornu sintezu’ i  mogu da čitam šta mi je volja. Unatoč tome, član sam ove biblioteke i rado koristim audioknjige. Ovo što sad rade mladi glumci i spikeri za nas znači jako puno i jednostavno ne znam kako da im se zahvalim”, kaže Hajduković.

Da bi se jedna knjiga od stotinu stranica pročitala potrebno je  najmanje dva dana čitanja po dva sata, kažu u biblioteci, koja danas ima fond od 22.712 bibliotečkih jedinica, od čega je skoro 12 hiljada u audioformatu.

Osim učenika i studenata, usluge ove biblioteke koristi i skoro stotinu ratnih vojnih invalida koji su oslijepili usljed ranjavanja, a koji ne poznaju Brajevo pismo.

Izvor: Al Jazeera