Šanse za tursku vojnu intervenciju u Siriji

Piše: Omar Kush

Nakon što je Turski parlament usvojio odluku kojom se vladi daju dodatna ovlaštenja za pokretanje vojne operacije na teritoriji Sirije i Iraka protiv Islamske države (Daisha), uz odobrenje stranim trupama da u ovu svrhu koriste i teritorije Turske, otvoren je put za moguću vojnu intervenciju Turske u Siriji.

No, ostaje otvoreno pitanje razmjera ove intervencije, vremenskog perioda i ciljeva, posebice zbog činjenice da je ova odluka uslijedila nakon oslobađanja turskih diplomata, zarobljenih od ISIL-a u Mosulu, istovremeno uz raspoređivanje velikog broja turskih vojnih trupa u blizini sirijske granice na teritoriji nasuprot grada Kobani (Ajn al-Arab).

Već duže vrijeme ovaj grad je pod opsadom ISIL-a koji se žestoko trudi da ga osvoji i preuzme kontrolu nad njim, dok u isto vrijeme turski premijer Ahmet Davutoglu naglašava da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi spriječio da ovaj grad padne.

Međutim, sama rezolucija ne dovodi do automatskog uključenja u međunarodnu koaliciju, formiranu od SAD-a u borbi protiv Islamske države, ali pruža turskoj vladi mogućnost priključenja uz određivanje svojih uvjeta, ciljeva i rokova SAD-u i ostalim državama koalicije, s obzirom na efikasnost turske intervencije i njene mogućnosti da utiče na ravnotežu i načine djelovanja, posebno na sjeveru Sirije, kao i da se na ovaj način pruža prilika za novi mandat vlade, budući da je ova odluka izglasana uz podršku 298 poslanika u turskom parlamentu, dok je protiv odluke glasalo 98 poslanika.

Uvjeti intervencije i modusi

Politički gledano, ova rezolucija daje turskoj vladi slobodu manevriranja i odlučnog pregovaranja sa američkom administracijom po pitanju otvorenih uvjeta za pristupanje koaliciji definiranih kroz osnivanje sigurne zone na sjeveru Sirije, što bi značilo zonu zabrane leta za avijaciju sirijskog režima kako bi se spriječio njihov napad. Zatim, davanje garancije o prestanku snabdijevanja boraca Partije demokratske unije u Siriji naprednim oružjem, koji zapravo predstavljaju sirijski ogranak ili verziju Radničke partije Kurdistana. U očima turske vlade ovo su još uvijek terorističke organizacije, uprkos internim mirovnim procesima pokrenutim prije nekog vremena.

Uz navedeno, treba se osigurati i to da sirijski režim nema koristi od ovih napada, nego raditi na obaranju Assadovog režima, povodom čega je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan otvoreno rekao kako je svrgavanje Assada sa vlasti jedan od prioriteta turskog državnog vrha.

Gledano strateški i geopolitički, donošenje ove rezolucije Parlamenta otvara priliku turskoj vladi da razvije i aktivira svoju političku ulogu u sirijskoj krizi, posebno zbog toga što su turski lideri uključeni u ovaj slučaj još od samog početka i to iz mnogo razloga. Tako je, naprimjer, trenutni premijer Ahmet Davutoglu – koji je obavljao funkciju ministra vanjskih poslova u tom periodu – obavio oko 30 posjeta Damasku prije nego što je prekinuo odnos sa Assadovim režimom početkom 2012. godine.

Tokom tih posjeta prenosio je mnogobrojne savjete i preporuke turskog državnog vrha, pa čak i ponudio program reforme i postepenih promjena u Siriji. No, Assad je bacio pod noge sve što mu se predložilo i s omalovažavanjem uzeo sve turske prijedloge, budući da on nije političar prema uobičajenom međunarodnom shvatanju te riječi, nego je on diktator koji je od samog početka sirijske revolucije poveo rat protiv većine svoga naroda.

Nema sumnje da će moguća turska vojna intervencija – a možda i upitna – predstavljati tačku strateške promjene u toku krize u Siriji, s obzirom na odlučujuće i snažne posljedice koje će nadilaziti utjecaj zračnih udara i raketnih napada na položaje ISIL-a od strane koalicije, uzevši u obzir da je granica Turske sa Sirijom duža od 850 km, te da Turska ima jaku vojsku koja je opremljena najsavremenijim oružjem.

Ovdje treba dodati i to da je Turska dozvolila SAD-u upotrebu njenih ogromnih vojnih baza tokom ovog rata, poput baze „Incirlik“,  što predstavlja veoma veliku podršku koaliciji i otvora mogućnost uspostave zone zabrane letenja u kasnijoj fazi, na što je i ukazao Martin Dempsey, načelnik Generalštaba oružanih snaga SAD-a.

Sjevernoatlantska alijansa, NATO, vjerovatno će biti prisiljena da se pozove na član 5 Vašingtonskog sporazuma i učestvuje u formiranju zračnog štita nad sigurnom zonom, čija je uspostava uvjet za priključenje Turske koaliciji. Pred njima neće biti drugog izbora sem političke i vojne koordinacije sa turskim državnim vrhom, posebno po pitanju razvoja i ishoda sirijske krize, uprkos stalnom nastojanju Izraela da iskoristi nesuglasice između američke administracije i turskog vodstva, te pokušaja da se osujeti nastojanje turskog predsjednika da sruši režim Bashara al-Assada.

Ukoliko je ova odluka i uslijedila nakon oklijevanja i odgađanja Turske po pitanju pristupanja međunarodnoj koaliciji za borbu protiv ISIL-a, s obzirom da odbija potpisati „sporazum u Džeddi“ i svojom politikom se zadržava isključivo na bavljenju humanitarnim aspektom problema, uzrok za to leži u nedefiniranoj strategiji Amerike u slučaju Sirije, posebno po pitanju režima Bashara al-Assada kojeg je Erdogan u više navrata nazvao terorističkim i u njemu vidi smrtnog neprijatelja. Američka administracija nije ponudila niti jedno obrazloženje vezano za to postoji li mogućnost da Assad iskoristi napad na ISIL u svoju korist.

Njihova strategija imala je samo vojnu dimenziju, koja se ogledala u izvršavanju zračnih i raketnih napada, te vojnu obuku jednog broja elementa sirijske opozicije u Saudijskoj Arabiji za borbu protiv ISIL-a. Sve ovo navelo je Tursku da bude oprezna po pitanju ove strategije, budući da okreće glavu od glavnog uzroka krize u Siriji, predstavljenoga kroz režim Bashara al-Assada, ističući pitanje ISIL-a i njemu sličnih.

Nema sumnje da nedefinirana strategija Amerike po pitanju Assadovog režima i njeno oslanjanje na snage Peshmerga u Iraku u borbi protiv ISIL-a, te naoružavanje istih najsavremenijim oružjem, budi strah kod turskih lidera da bi se američka administracija na ovaj isti način mogla osloniti i na Kurde u Siriji, posebno na trupe „Alochais“ pripadnike kurdske Demokratske unije – sirijske verzije Radničke partije Kurdistana – što jača separatističke aspiracije sirijskih Kurda i utiče na kurdsko pitanje u Turskoj, te na dalji tok mirovnih pregovora koje je započeo Erdogan kao oslonca u rješavanju kurdskog pitanja u njegovoj zamlji. Zbog toga su turski lideri usredotočeni na formiranje sigurnih zona na sjeveru Sirije kako bi prekinuli put stremljenja kurdskih separatista.

Međutim, fokus Turske na sigurne ili tampon zone – koje su jedan od uvjeta koje je postavio Erdogan za priključenje koaliciji u borbi protiv ISIL-a – imaju za cilj uspostavljanje nove baze za aktivnosti sirijske opozicije i privremene sirijske vlade. Na taj način bi se prekinulo stanje fragmentiranosti sa kojim se suočava opozicija, te bi se omogućio povratak na stotine hiljada raseljenih Sirijaca – Arapa, Kurda i Turkmena, na način da im se osigura sigurno utočište na teritoriji Sirije. No, takav potez ne može se realizirati bez saradnje sa zemljama koalicije, budući da zahtjeva uspostavu stroge zone zabrane letenja, koju Turska nije u stanju sama sprovesti.

Iniciranje vojne intervencije

Važno je reći da Turska ne treba nikakve  dodatne izgovore za vojnu intervenciju u Siriji. U više navrata bila je izložena utjecaju i refleksijama svega onoga što se događa. Naprotiv, bila je izložena napadima snaga Assadovog režima koje su oborile i jedan od njenih vojnih aviona. Zatim su tu i slučajevi bombaških napada u više turskih mjesta, kao i neprestano namjerno i nenamjerno granatiranje njenih teritorija.

Unutar sirijske teritorije nalazi se turska enklava „Dvorac Ja'bar“, gdje počiva „Suleiman šah“, djed osnivača osmanske države. Ovo mjesto štite pripadnici turske vojske, s obzirom da se to smatra turskim teritorijem na osnovu „Sporazuma iz Ankare“ potpisanog između Turskog nacionalnog vijeća (Parlamenta) i Vlade francuskog protektorata u Siriji, 20. oktobra 1921. godine. Ova grobnica je zatim prenesena 1973. godine sa svoje prvobitne lokacije u mjesto Qarah Qawzak, budući da je jezero izgrađeno na rijeci Eufrat poplavilo dvorac.

Sa pripremama turskog parlamenta za glasanje o rezoluciji kojom bi se Vladi dala dodatna ovlaštenja za djelovanje van teritorija Turske, ponovo se pokrenula priča o ovoj grobnici. Turski zvaničnici uputili su brojna upozorenja grupi Islamska država na bilo kakav napad na ovo mjesto ili vojnike koji ga čuvaju, povodom čega se vojnicima koji štite ovaj mauzolej obratio i komandant turskog generalštaba Necdet Ozal rekavši: „Niste sami tamo, budite sigurni da ukoliko nam stigne i jedan poziv od vas, u istom momentu ćete vidjeti turske oružane snage pored sebe!“

Ova upozorenja nastupila su nakon učestalih vijesti o tome da ISIL drži pod opsadom ovaj mauzolej i vojnike zadužene za njegovo čuvanje. Bilo kakav neprijateljski potez u ovom pravcu bio bi dovoljan izgovor za vojnu intervenciju Turske. Međutim, ova intervencija nije vezana samo za mauzolej i njegove čuvare, nego ide i dalje od toga uključujući političke i sigurnosne računice kao i turski nacionalni interes. Dani koji su pred nama pokazat će nam koliko je ozbiljna ova odluka Turske kojom je uvjetovana njena regionalna uloga u Siriji i regionu.

Izvor: Al Jazeera