Zaboravljeni as – kako je otpisan Lacković

Piše: Božo Sušec

Rukomet je, kako znamo, kolektivna igra. Međutim, sve povijesne kolektive – od onih prvobitno zajedničkih, preko plemena, vjerskih udruga, zadruga i kolhoza, partija i stranaka do suvremenih mega kompanija – oplemenjivali su nadahnuti pojedinci, koji su se neizbrisivo urezali u kolektivno pamćenje.

Hrvatski je rukomet imao gotovo loto-sreću da se prije desetak godina pojavila generacija sportskih genijalaca, obdarena nadnaravnim talentom, ali i, što je prava rijetkost, skup snažnih ličnosti, bogatih plemenitim ljudskim vrlinama. Ti su momci hrvatskom sportu donijeli desetak sjajnih odličja, među kojima se blještavim sjajem ističu olimpijsko zlato iz Atene i naslov svjetskih prvaka iz Portugala.

U krivu su samo rukometni moćnici, koji su ‘odstrijelili’ Ivana, Petra, Mirzu, Nikšu, Vladu, Valtera, Blaža i još ponekog velikana na primitivno vulagaran i neljudski način.

Vrijeme čini svoje, nema više u reprezentaciji Ivana Balića, Petra Metličića, Mirze Džombe, Nikše Kaleba, Vlade Šole, Valtera Matoševića, a od prije nekoliko dana niti Blaža Lackovića. Sada je na Evropskom prvenstvu u Danskoj na poprištu ostao još samo jedan “senator” –  Igor Vori, koji će nas podsjećati na rukometnu ideologiju generacije zasnovane na dosjetki, vicu, šarmu, nepredvidivosti, izluđivanju protivničkih obrambenih gromobrana, paranju svih knjiga o rukometnim šemama…

Sve ide svojim prirodnim tokom, reći će racionalni analitičari, a nepopravljivi romantičari i nostalgičari veličat će neponovljivu prošlost do vječnog mita. I jedni i drugi su u pravu, jedino su u krivu rukometni moćnici, koji su “odstrijelili” Ivana, Petra, Mirzu, Nikšu, Vladu, Valtera, Blaža i još ponekog velikana na primitivno vulagaran i neljudski način, pretvarajući njihove odlaske u plimu zgražanja najšire javnosti. Svi su otišli prepuni gorčine, neki uz prateće skandale, drugi povučeni u nijemo čuđenje ljudskoj nezahvalnosti.

Devet medalja i prvak Europe

Blaženko Lacković je u hrvatski rukomet ušao na kuriozitetan način. Rukometaši Metkovića su 2002. godine, kolo prije kraja, osigurali naslov prvaka Hrvatske. Nisu znali da u propozicijama piše kako prvak mora biti svemoćni Zagreb i Metkoviću su administrativnim putem oduzeli šest bodova. Razlog je bio što je tada mladi i malo poznati Lacković nastupio za Metković u jednoj trening-utakmici puno prije početka sezone.

Lacković je kažnjen s godinu dana neigranja, a rukometu se vratio tek kad je potpisao za Zagreb. Nakon toga, 2003. godine, Lac postaje svjetski prvak u Portugalu i godinu dana kasnije osvaja zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Ateni. U 12 godina nastupanja za reprezentaciju osvaja devet medalja na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, a tome dodaje još i zlato s Mediteranskih igara. Aktualnu međunarodnu vrijednost potvrđuje osvajanjem naslova europskog klupskog prvaka s Hamburgom, sad, u sezoni 2012/2013.

I sada na stranicama CNN Internationala postoji oda o ‘hrvatskim rukometnim simfoničarima i maestru Lackoviću’.

To su poznate i neoborive činjenice. Manje je poznato uz koliko je ozbiljnih ozljeda ligamenata ili mišića, uz lomove prstiju, uz vodu u koljenu i uz bolno rame Blaž Lacković davao golove i vodio tim do pobjeda. U Portugalu 2003. godine njegovo je kojeno bilo veličine dva normalna, nije trenirao, samo je igrao pod anesteticima i donosio pobjede.

Selektor ga nije volio

Zaboravljeno je da je Lac na SP-u u Tunisu “rasturio” Španjolce (kasnije svjetske prvake), pospremivši im u mrežu devet komada, a zatim ponizio Nijemce, zabivši rekordnih 11 golova. A što su tek Pero Metličić i Lac napravili Dancima u Rio Maioru, izludjevši ih sa 17 pogodaka s vanjskih pozicija. Duga je priča o tome koliko je sebe rasipno davao za bisere u ogrlici hrvatskog rukometa.

Umoran, izranjavan i ozlijeđen, kakvi već jesu gotovo svi rukometni legionari, po tko zna koji put odazvao se pozivu i došao na završne pripreme reprezentacije za EP u Umag. Kao uvijek, radio je pošteno i predano, koliko mu je zdravstveno stanje dopuštalo. Nije očekivao niti tražio posebni povlašteni tretman u odnosu na “neke nove klince”.

Gospodin Lacković spakirao je stvari, pokupio torbe, otputovao u Njemačku i ugasio sve telefone.

Novogodišnji dar primio je od dugogodišnjeg suigrača Slavka Goluže Kete, danas izbornika hrvatske rukometne reprezentacije. Posredno je saznao “da izbornik ne može čekati njegov puni oporavak i da Lacković nije na popisu putnika za Dansku”. Sol na ranu bilo je dodatno objašnjenje da Lacković nije otpisan, te da će ga, ako se netko ozlijedi, velikodušni izbornik naknadno pozvati da se pridruži. Gospodin Lacković spakirao je stvari, pokupio torbe, otputovao u Njemačku i ugasio sve telefone.

Pa, ljudi, ne radi se to tako. Preispitivanje morala i savjesti Slavka Goluže izlišan je posao, jer je njegova spremnost da srozava velikane u ruševine već pokazana i dokazana jednako ružnim otpisivanjem rukometnog čarobnjaka Ivana Balića sa SP-a u Španjolskoj 2013. godine (navodno mu se Ivan nije javio na telefon). Golužina spremnost da prihvati inkvizitorsku likvidaciju svojih kolega i da provodi tuđi prostakluk (jasno da nije riječ o njegovim odlukama) lako je objašnjiva limitiranošću njegovih stručnih sposobnosti i pomanjkanjem liderskih osobina. Bespogovorno izvršavanje naputaka „odozgo“ jedini je način njegova preživljavanja. Čak i ispunjenje “nemoguće misije” – osvajanja zlatne medalje u Danskoj – ne može ga amnestirati od diletantizma njegova ponašanja.

Netko ga, ipak, treba

Blaženko Lacković je trebao ući u avion za Dansku preko prostrta crvenog saga, pa makar ga osobno unio izbornik. Odlazio je Lac i s težim ozljedama na velike skupove i redovito ugrađivao ključne golove u kovanje medalja. Ne može on i ne treba igrati 60 minuta, ali u prelomnim trenucima velikih dvoboja njegovo iskustvo i dva-tri zlatna gola mogli su biti prevaga na onoj tankoj crti koja dijeli neuspjeh od slave. No, nije u tome rezultatu suština.

Uspjeh u Danskoj ili bilo gdje drugdje manje je važan od našeg poslovično škrtog odnosa zahvalnosti prema veličinama iz svih područja življenja, koji su ili bi trebali biti mjera i nadahnuće neprolaznih vrijednosti. Lackoviću ne trebaju oplakivanje i samilost, on ostaje velik i neusporedivo veći od svih koji su se bavili njegovim nakaradnim umirovljenjem. Problem su oni koji krše elemetarne kriterije ljudskog ponašanja i koji žive i traju na iznimnosti svih balića, lackovića, metličića i ostalih, kako bi ih odbacili poput ofucane cunje ili ispušene lule, da bi napravili mjesta za neke “nove proizvode”, koje će bogato unovčiti na europskom tržištu.

Lackoviću ne trebaju oplakivanje i samilost, on ostaje velik i neusporedivo veći od svih koji su se bavili njegovim nakaradnim umirovljenjem.

Rukometnom bombarderu Blažu Lackoviću poželimo uspješnost u njegovom aktualnom evropskom prvaku Hamburgu (vidi, vidi – tamo ga još trebaju), uz poklik koji sam toliko puta izgovorio u televizijskim prijenosima, slaveći njegovo nemilosrdno paranje protivničkih mreža: “Vužgi ga, vužgi ga, Blaž!”

Najlepše biti je v zagorski kleti / S prijatelji stari dok lampaš nam sveti. / Vužgi, vužgi, vužgi ga Blaž, / Gotni, gotni, s flaše pajdaš. / Dobro, dobro, dobro ti znaš / Kulko skupa mi spili smo flaš! / V zagorski kleti je najlepše biti, / S pajdašimi pravi z demižonke piti. / V zagorski kleti kak v pravem je raju / Popevke zvoniju po celomu kraju.

Izvor: Al Jazeera