Kraljevski tretman za Kobea Bryanta

Bryant je dokazano ultimativni pobjednik, koji je Lakersima donio pet prstenova i oni ne mogu bez njega (EPA)
Bryant je dokazano ultimativni pobjednik, koji je Lakersima donio pet prstenova i oni ne mogu bez njega (EPA)

Piše: Zoran Čutura

Nisam baš neki veliki NBA fan, barem ne do All Star vikenda i kraja roka za razmjene igrača – tek tada počinje natjecateljski dio NBA sezone, a sve do tada spada u “showbiz”. Ne da imam nešto protiv “showbiza”, nego sam jednostavno odrastao, civilizacijski i sportski, u miljeu u kojem je rezultat bio konačno mjerilo sportskog uspjeha. Tvrdoglavo sam smatrao da europski sport nikad neće i ne može slijepo slijediti američki model, iz puno razloga…

Ostanimo, recimo, samo na nacionalnom naboju i identifikaciji nacije sa sportskim herojima, što se u Europi događa na tjednoj bazi, kad se igraju eurokupovi u različitim sportovima, a u SAD-u se događa svake četiri godine – tijekom Olimpijskih igara. No, vremenom sam promijenio mišljenje, jer kakav je to čovjek koji ga ne mijenja i na bliskim primjerima (hokejaši Medeveščaka kao najsvježiji primjer) sam shvatio da je put europskog sporta prema “showbizu” nužan – tim putem bez povratka ide cijela civilizacija.

Spor je taj put, cesta je krivudava, ali se događa i teško je predvidjeti kada i kako će završiti. Možda, u dalekoj budućnosti, možda će se natjecanja u loptačkim sportovima održavati na planetarnoj razini, pa ćemo imati dobijati prvake svijeta nakon finala svih finala održanih između pobjednika NBA lige i Eurolige ili između pobjednika KHL-a i NHL-a. Svi ti procesi vode prema legendarnom antiutopijskom filmu Rollerball, koji je davne 1975. godine predvidio na što će svjetski sport ličiti u budućnosti – dekadentno korporativno gladijatorstvo u svijetu bez nacija, uz pozadinske zvuke fatalne Bachove Toccate i fuge.

Američko poimanje sporta

Možda sam malkice predaleko odlutao u odnosu na ono što sam želio napisati… a možda i nisam. Zapravo je povod za nastajanje ovog teksta nova ozljeda jedne od najvećih zvijezda NBA lige i jednog od najboljih košarkaša svih vremena – Kobea Bryanta. Tek što se vratio na teren nakon duge pauze zbog puknuća Ahilove tetive i rehabilitacije koja je uslijedila, Bryantu je pukla kost u koljenu nakon šest odigranih utakmica.

Ozljeda nije tragična i ne zahtijeva operaciju, ali će ga udaljiti s parketa na mjesec i pol dana, što je, u kombinaciji s prethodnom pauzom od sedam mjeseci, vrlo neugodno za 35-godišnjaka, pa neka je taj 35-godišnjak i Bryant. Još je neugodnije za LA Lakerse, koji su s njim prije nekih mjesec dana potpisali sljedeći dvogodišnji ugovor vrijedan 48,5 milijuna dolara.

Čini mi se da primjer potpisa tog novog ugovora puno govori o aktualnoj razlici između američkog poimanja sporta (već na tri četvrtine puta do realizacije Rollerballa) i europskog poimanja sporta. Tko bi to kod nas (shvatite ovo “kod nas” u širem smislu) bio toliko lud dati basnoslovni ugovor vremešnom igraču koji se vraća nakon ozljede?!

‘Gdje smo, a gdje je Europa?’

No, Lakersi ne daju te puste milijune igraču od kojeg očekuju novi naslov, nego ga daju kao konačno “hvala” igraču koji je za vlasnike Lakersa zaradio puno više od ukupnih 327 milijuna dolara, koliko će inkasirati kad mu taj novi ugovor istekne, malo prije 38. rođendana, koji je zaštitno lice organizacije, koji je dokazano ultimativni pobjednik (ma koliko isijavao egoizam prije transformacije u pobjednika), koji im je osvojio pet prstenova i organizacija još ne može zamisliti funkcioniranje bez tog lica. Usput, kad smo već kod novaca, dodat ću i to kako Forbes procjenjuje da Bryant od reklama zarađuje dodatnih dvadesetak milijuna dolara godišnje.

Vratimo se za potrebe ovog teksta na prostore Zapadnog Balkana. Potpisujem prilično banalan rasplet odnosa između kluba i igrača koji se vraća sportu nakon operacije Ahilove tetive s 35 godina na leđima: ‘Hvala lijepo i doviđenja. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali ubuduće nas zaobilazi u širokom luku.” Onda malo intervjua na TV-u, pa u novinama, pa na portalima i za šest mjeseci – zaborav. Možda, ali samo možda, ako bude tih, miran i dobar, možda se i nađe neka uloga u klubu u kojem je ostavio mladost i zdravlje, samo da ne talasa dok pametniji od njega vode ozbiljnu sportsku politiku. Ili “sportsku politiku”. Za tih šest mjeseci Bryantu tek počinje teći novi ugovor od 48,5 milijuna.

“Gdje smo mi, a gdje je Europa?” Ako se dobro sjećam, tako su ironizirali Nadrealisti šibicareći: “Eno ga Italijan, vrti mače ispod tri lavora.” Analogijom bi Amerikanci vrtili tigra ispod tri kade.

Slučaj Zorana Primorca

Nekako paralelno s povratkom i novom Bryantovom ozljedom, na domaćem terenu, mom domaćem terenu, jedan je relativno periferni događaj pokazao kakav je status sportaša u Hrvatskoj. Zorana Primorca vjerojatno znate – stonotenisač, jedan je od najboljih hrvatskih sportaša svih vremena sa 21 osvojenom europskom, svjetskom i olimpijskom medaljom. Dok je bio u naponu snage, neprikosnoveni Kinezi trenirali su pod ogromnim panoima sa slikama Primorca, Samsonova i Perssona. Zvali su ih “europskim tigrovima” i trebalo je misliti samo o njima – ostali su za Kineze bili mačji kašalj.

Sedam puta sudjelovao je na Olimpijskim igrama, a još se, u dobi od 44 godine, aktivno bavi stonim tenisom. Uz to je, avaj, predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca… I u toj je ulozi, na zahtjev baze, postavio neka nezgodna pitanja o trošenju novaca u Hrvatskom olimpijskom odboru, da bi ga potom javno, pred kamerama, brutalno izvrijeđao 82-godišnji Antun Vrdoljak – glumac, redatelj, političar, bivši dopredsjednik države, direktor Hrvatske radio-televizije i predsjednik HOO-a, aktualni počasni predsjednik HOO-a i član Međunarodnog olimpijskog odbora, punac holivudskog glumca Gorana Višnjića i tast pjevačice Ivane Ranilović – Vanne. Ukratko, širinom djelovanja – nesumnjivo hrvatski Leonardo da Vinci. (Taj skandalozni istup možete vidjeti na YouTubeu, ako već niste.)

Nije u novcu sve

Ne mislim da nas, bivše ili sadašnje sportaše, sada valja tretirati kao što Lakersi tretiraju Bryanta, niti zato ima uvjeta, niti su europski i američki sport isti… Ali, zašto, o zašto, nas uporno smatraju praznoglavim debilima koji su samo hrpa mišića i tetiva? I zašto, o zašto, političari smatraju da su oni zaslužni za karijere sportaša, kad je upravo obratno?

Skupština Hrvatskog kluba olimpijaca je potom prijavila Vrdoljaka etičkom odboru HOO-a zbog kršenja Olimpijske povelje. Nažalost, potiho je propala ideja da se ta prijava proslijedi na znanje i MOO-u, pod pretpostavkom da bi to trebao učiniti HOO. Čisto sumnjam… HOO se, u pravilu, proglašava nenadležnim za sve za što se nenadležnim proglasiti može i ne može, pa je suludo očekivati ikakve njihove sankcije prema svom počasnom predsjedniku.

Za sport i sportaše ovakve su bitke unaprijed izgubljene, ali dobro je da se barem povremeno povedu kako bi jednog lijepog dana našu djecu, ili djecu naše djece, ili djecu djece naše djece, koji će biti sportaši, političari i karijerni administrativci, tretirali kao što Lakersi sada tretiraju Bryanta. S poštovanjem.

Novac zaboravite, nije novac poanta ove pričice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO