Hrvatska monopolizira zbrinjavanje otpada

Piše: Rešad Dautefendić

Ubrzani razvoj tehnologije, nagli porast broja stanovnika i povećanje kupovne moći doveli su čovječanstvo u veliki problem šta s otpadom i gdje ga ukloniti. Otpad bilo koje vrste direktno ugrožava zdravlje ljudi i s velikim posljedicama negativno utječe na kompletno životno okruženje, jer zagađuje tlo, zrak i vodu.

Evropska unija počela je rješavati ove probleme oko uklanjanja i recikliranja ambalažnog otpada, a to tek trebaju usvojiti države koje žele postati punopravne članice EU-a. Ovo su iskustva o upravljanju ambalažnim otpadom u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji i Hrvatskoj.

U skladu s načelom “onečišćivač plaća” te provodeći ideju dragovoljnog sporazuma i održivog razvoja, 28 hrvatskih proizvođača i uvoznika odlučilo je 2005. godine osnovati Eko-Ozru, koja bi posredovala između njih i tvrtki koje se bave prikupljanjem i preradom ambalaže s ciljem zbrinjavanja ambalaže koja je stavljena na hrvatsko tržište. No, država je odlučila monopolizirati zbrinjavanje ambalažnog otpada te je cjelokupan sustav dala na upravljanje državnom Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Za očekivati je da će uskoro doći do promjene sustava uporabe te da će država prepustiti gospodarenje ambalažnim otpadom gospodarstvu.

Trenutni sustav zbrinjavanja ambalažnog otpada, koji provodi spomenuti fond, skup je i parcijalan, jer vodi brigu isključivo o ambalaži od pića, što su hrvatski građani osjetili kroz povećanja cijena, do kojih je došlo upravo zbog visokih nameta koje je trenutni sustav uspostavio. Kako su spomenuta načela, a posebice ideja dragovoljnog sporazuma, načela kojima se rukovodi EU, za očekivati je da će uskoro doći do promjene sustava uporabe te da će država prepustiti gospodarenje ambalažnim otpadom gospodarstvu, a sama zauzeti položaj kontrolora novog sustava uporabe, jer je Hrvatska u međuvremenu postala punopravna članica EU-a.

Alat socijalne politike

U Hrvatskoj se svih ovih godina uvriježilo mišljenje da sadašnji Pravilnik ima i vrijednu društvenu komponentu, jer se njime ljudima na rubu egzistencije omogućili dodatne prihode. To nije dobro, jer sustav prikupljanja otpada ne može biti alat socijalne politike.

Oko 30 posto građana plaća uvećanu cijenu proizvoda, koju ne vraća kroz depozit sustav, već je odlaže i razvrstava po materijalu, najčešće u kontejnere.

“Sustav gospodarenja ambalažnim otpadom u Hrvatskoj je vrlo skup. Sustavom depozita odvajaju se tokovi ambalažnog otpada u ambalažu pića i napitaka i ostale vrste ambalaže. Zbog toga što se razmjer nepovratne ambalaže pića i napitaka u sustavu sakupljanja u kontejnerima smanjuje, postojeća infrastruktura za sakupljanje i razvrstavanje upotrijebljenog otpada iz domaćinstva ne upotrebljava se dovoljno”, izjavila je za direktorica Eko-Ozre Dragica Bagarić.

Depozitni sustav

Od ukupne količine prikupljenog ambalažnog otpada – 125.258 tona – u 2011. godini (61,2 posto u odnosu na prijavljenu količinu od 204.528 tona), na depozitni sustav pića i napitaka odnosi se 47.225 tona, a 78.033 tona na preostalu ambalažu – papir, karton, tekstil, staklo i ostali polimerni otpad. Za 47.225 tona ambalaže od pića i napitaka Fond je imao rashod, u koji nije uključena povratna naknada, od oko 25 milijuna eura, dok je za 78.033 tone prikupljene preostale ambalaže Fond imao rashod od oko četiri milijuna eura. Sakupljeno je više 30.808 tona otpada, a utrošeno oko 20 milijuna eura manje. Bagarić tvrdi da ovi podaci govore o neodrživosti depozita sustava u kojem se izdvaja ambalaža od pića i napitaka od preostale ambalaže.

Posljedice krize i recesije su vidljive i u podacima o obveznicima plaćanja naknade. U 2006. godini broj obveznika plaćanja naknade u Hrvatskoj bio je 1.868,  dok ih je u 2011. godini bilo 1.522, što znači da je tijekom šest godina s radom prestalo 346 tvrtki. Ukoliko se usporede podaci ambalažnih jedinica koje su u sustavu povratne naknade u 2011. godini s podacima iz 2006. godine, vidljive su značajne posljedice recesije i smanjene potrošnje tih proizvoda. U 2006. godini plasirano je na tržište oko 710 milijuna komada, dok je 2011. godine plasirano oko 72 milijuna komada manje, odnosno oko 638 milijuna komada ambalažnih jedinica.

U 2006. godini plasirano je na tržište oko 710 milijuna komada ambalažnih jedinica, dok je 2011. godine plasirano oko 72 milijuna komada manje.

“Teza koju od početka zastupa industrija jeste da je za bilo koje tržište, a pogotovo malo kao što je hrvatsko, potreban sustav koji nije depozitni. Što to znači? Mi zagovaramo sustav koji obuhvaća svu ambalažu, a ne isključivo ambalažu od pića i napitaka. U Hrvatskoj je 2006. godine uveden depozitni sustav koji postoji u nekim bogatijim europskim zemljama. Naglasak je na bogatijim, jer je depozitni sustav uvijek skuplji, zbog toga što zahtijeva velika ulaganja da bi mogao biti jasan i pravedan”, rekla je Bagarić.

“Nadalje, ambalažni otpad ne tretira na jednak način (po načelu da onečišćivač plaća prema količini i kvaliteti ambalažnog otpada), nego stvara razlike, ovisno o sadržaju u ambalaži. Uvođenjem triju naknada čije je plaćanje vezano uz jednokratnu ambalažu, Pravilnik stavlja jednokratnu ambalažu za pića u neravnopravan položaj u odnosu na svu ostalu ambalažu”, pojašnjava Bagarić.

Visoki ciljevi

Primjerice, ako je u višeslojnoj kartonskoj ambalaži zapakiran deterdžent, naknada za njegovo zbrinjavanje iznosi oko 100 eura po toni. Ako je riječ o mlijeku, naknada za zbrinjavanje iznosi oko 150 eura. Međutim, ako je u nju zapakiran sok, naknada tada iznosi oko 550 eura za tvrtke koje ispunjavaju godišnje nacionalne ciljeve udjela povratne ambalaže, dok za one proizvođače koji to ne učine naknada iznosi gotovo 1.500 eura. Posebice brine činjenica da se ta vrsta ambalaže ne prikuplja, jer uporabitelj koji je prerađivao tu ambalažu više to ne radi. Novoga nema, pa se s pravom postavlja pitanje zašto se plaća, pored naknade po težini, i naknada zbrinjavanja po jedinici proizvoda te poticajna naknada na ovu vrstu materijala.

Prilika za recovery organizacije

Zakon o održivom gospodarenju otpadom u Hrvatskoj, koji je stupio na snagu sredinom srpnja ove godine, otvara se mogućnost da će se zbrinjavanje pojedinih kategorija otpadom prepustiti recovery organizacijama.

Organizacija gospodarenja otpadom bit će moguća putem Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, ili putem trgovačkog društva – organizacije, tijela kroz koji proizvođači proizvoda koji u nekom trenutku postaju otpad mogu ispuniti obveze vezane za njihovo zbrinjavanje.

Donošenje podzakonskih  akata za pojedine kategorije otpada očekuje se najkasnije u srpnju 2014. godine.

Druga nelogičnost za proizvođače pića i napitaka je plaćanje poticajne naknade, čija visina iznosi od 1,2 do 4,3 eurocenti, ovisno o zapremini i vrsti ambalažnog materijala. Tu naknadu u Eko-Ozri smatraju nepotrebnom, jer je povrat jednokratne ambalaže u Hrvatsku gotovo stopostotan, a sva prikupljena ambalaža predana je prerađivačima na uporabu. Pravilnik je, primjerice, propisao da proizvođači sokova, vode, vina i ostalih alkoholnih pića moraju tako staviti na tržište 25 posto proizvoda u višekratnoj amabalaži. Ako to ne učine, ili ne ostvare taj cilj, plaćaju tu naknadu. Ciljevi su visoki, a dalo bi se raspraviti je li uporaba višekratne amablaže prihvatljivija za okoliš.

Problem s kojim se proizvođači i uvoznici susreću je i nelikvidnost uzrokovana otežanom naplatom u Hrvatskoj.

Činjenica je da ta ambalaža zahtijeva povećani utrošak materijala i energije, ima veći utjecaj na opterećenje vode, zraka, tla, utjecaj na klimu i oštećivanje ozonskoga omotača, zahtjeva veću potrošnju deterdženata… U konačnici, čak i da je prihvatljivija za okoliš, nitko ne zna bi li se samo temeljem toga potrošač opredijelio baš za takav proizvod.

Problem s kojim se proizvođači i uvoznici susreću je i nelikvidnost uzrokovana otežanom naplatom u Hrvatskoj. U medijima se ističe da je povratna naknada od sedam eurocenti proizvođačima prolazna stavka i da nije trošak. Pri tom se zaboravlja da obveznici naknade plaćaju tromjesečno u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te imaju veliki problem kako prikupiti ta sredstva. Ako sredstva ne prikupe u zadanom roku, prijeti im opasnost ovršnog postupka i blokada računa od Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Naknade koje se moraju platiti za zbrinjavanje ambalažnog otpada predstavljaju trošak proizvođača, kojeg on mora fakturirati trgovini, uključujući i povratnu naknadu, koja nije opterećena porezom na dodanu vrijednost, dok su preostale tri opterećene, što u konačnici znatno utječe na cijenu proizvoda na polici.

Temeljna pitanja

“Postojeći sustav u Hrvatskoj poseban je i po tome što je država i regulator i tijelo zaduženo za provedbu sustava, a to se posljednjih godina pokazalo vrlo nespretnim rješenjem”, tvrdi Bagarić.

Praksa EU-a ne poznaje sustav u kojem cjelokupnim zbrinjavanjem ambalažnog otpada gospodari državni fond. Takav je način nedovoljno transparentan, a gospodarstvo, trgovina i potrošači nemaju uvida, ni mogućnosti kontrole. Pravilnik se ne temelji na tržišnim principima, već o svemu odlučuje državno tijelo. Pravilnik ne rješava temeljna pitanja: tko je nadležan za kontrolu uvedenog državnog sustava gospodarenja ambalažnim otpadom i na koji način? Tko je odgovoran za postizanje nacionalnih ciljeva i koliki su oni u pojedinim godinama? Kolike su i kakve sankcije za nepostizanje zadanih ciljeva i tko ih i kome propisuje?

Praksa Evropske unije ne poznaje sustav u kojem cjelokupnim zbrinjavanjem ambalažnog otpada gospodari državni fond.

Pohvalno je što je Hrvatska očišćena od ambalažnog otpada, no postavlja se pitanje kolika je cijena toga. Deficit od oko 107 mlijuna eura koji je nastao u području gospodarenja ambalažnim otpadom rezultat je prošlosti i niza malverzacija koje su nastale uglavnom s PET ambalažom. Taj deficit je rezultat viška sakupljenih količina ambalažnih jedinica za koje je isplaćena naknada, iako one nisu bile prijavljene na tržištu Hrvatske. Uvođenje ambalaže od pića i napitaka u depozit sustav početkom 2006. godine utjecalo je i na standard građana povećanjem cijena tih proizvoda u rasponu od devet do 26 eurocenti, ovisno o volumenu, sadržaju i vrsti ambalažnog materijala.

“U 2008. godini došlo je do smanjenja poticajne naknade, koja je ovisna o tome da li kao tvrtka ispunjavate nacionalne ciljeve udjele povratne ambalaže ili ne, tako da danas naknade sudjeluju u proizvodu u rasponu od sedam do 14 eurocenti. Potrošači ostvaruju samo pravo na povrat povratne naknade od sedam eurocenti”, zaključila je Dragica Bagarić.

Izvor: Al Jazeera

(U četvrtak: Iskustva Srbije s ambalažnim otpadom)