Od izbjeglice do košarkaškog eksperta

Dejanu Kamenjaševiću (lijevo) su otvorena vrata brojnih evropskih košarkaških klubova (Al Jazeera)
Dejanu Kamenjaševiću (lijevo) su otvorena vrata brojnih evropskih košarkaških klubova (Al Jazeera)

Piše: Emir Delić

“Avion je sletio na aerodrom u Barceloni. Gledao sam kroz prozore i vidio kamere, fotoreportere, novinare… Pitao sam se zbog čega su ovdje, ko dolazi, da li je neki političar ili sportska ekipa? Nekoliko minuta kasnije shvatio sam da su tu zbog nas. Zbog bosanskih izbjeglica koje su, spašavajući živu glavu, stigle u Španiju”, počinje ispovijest za Al Jazeeru Dejan Kamenjašević, košarkaški trener, bivši sportski novinar, sin legendarnog Mirka Kamenjaševića, jednog od najpoznatijih radijskih reportera u Bosni i Hercegovini i u bivšoj Jugoslaviji.

Dejan je sarajevsko dijete. Odrastao na Breki, igrao košarku u Bosni. S ponosom, ali i tugom, priča o generaciji koju je rat razbacao po cijelom svijetu. Nabraja drugove iz juniorske ekipe: Dušan Vukčević, Haris Brkić, Elvir Ovčina, Vedran Bosnić, Alen Abaz, Aleksandar Glintić… Igrači koji će kasnije napraviti karijere. Priča o najboljem među njima, o Harisu Brkiću. Iz Bosne je otišao u beogradski Partizan, postao kapiten “crno-belih”, a onda je mučki ubijen ispred dvorane Pionir.

“Haris je bio neviđeni talenat. On i Dule Vukčević. Oni su sa Grbavice. Igrali su uličnu košarku, znali su ono što mnogi sada ne znaju, podvaliti, isfolirati, prevariti… U njihovoj košarci bilo je nečeg posebnog. U trenerskoj karijeri nikad više nisam vidio košarkaša kao što je Haris Brkić. Znao je sve, bio je fakin, pravi mangup, onaj pozitivni, njegova košarka je bila čarolija. Kada sam saznao da je ubijen u Beogradu plakao sam kao malo dijete. Nema više igrača kao što je bio moj Haris”, priča Dejan.

U trenerskoj karijeri nikad više nisam vidio košarkaša kao što je Haris Brkić. Znao je sve, bio je fakin, pravi mangup, onaj pozitivni, njegova košarka je bila čarolija. 

Dejana je rat zatekao u Kiseljaku. Njegova porodica tamo je imala vikendicu. Vratili su se preko barikada u Sarajevo, a onda su roditelji Mirko i Mahira, sestra Maša i on nekako 1993. godine uspjeli napustiti Bosnu i Hercegovinu, gdje je bjesnio rat, kome se nije nazirao kraj. Uz pomoć novinara Sabahudina – Saše Vugdalića izmjestili su se prvo u Split, pa u Rijeku, a onda, preko Ljubljane, u španski grad Gironu.

Mirka su svi voljeli

Dejan se raznježi kad govori o ocu. Kao da priča o djetetu, a ne o čovjeku koji je napustio ovaj svijet u osamdesetim godinama života.

“S ocem sam imao super odnos. Ipak, nekako sam ga ostao željan, jer kad je on bio dobrog zdravlja skoro uvijek je bio na putu ili na poslu. Otac je bio moj idol. S njim nikada nisam mogao biti onoliko vremena koliko sam želio. Jednostavno, mog Mirka su bolje poznavali neki drugi ljudi nego ja. Od drugih sam čuo za njegove sada već legendarne radijske komentare utakmica, o njegovim ‘biserima’. Ja to nisam nikad čuo, niti znao. Tek sada vidim i čujem, na prostorima bivše države, koliko su svi voljeli mog tatu.’

“Prvih šest mjeseci bili smo kod ljudi iz organizacije Novinari bez granica, a nakon toga prepušteni sami sebi. Ostali smo na ulici. Španci su takvi – pola godine smo im bili interesantni, a kad su nas ‘izgustirali’ onda smo ostavljeni. Sestra je krenula na studije, majka je radila kao čistačica, otac je već bio u godinama, nije mogao raditi, a ja… Ja sam postao konobar. Radio sam dnevno po 18 sati, a plata koju sam zarađivao bila je prava mizerija. Ali morao sam kako bih izdržavao porodicu, jer je otac već bio u penziji, a sestra mala. Ja sam se brinuo o svemu.”

Košarkaš, konobar, novinar

Za tri godine s tacnom u ruci i keceljom oko pasa upoznao je autobuske stanice, grilove, kafiće… Svaka kafanska gaža za njega je bila novo iskustvo. I u tom jadu pronalazio je izazov. Koliko god izgledalo apsurdno, tražio je motiv.

“‘Ubijao sam se od posla, jer nam je novac bio potreban da preživimo. Kada se čovjek nađe tako daleko od svoje zemlje, gdje nikoga ne poznaje, mora se snalaziti sam. Svaki mjesec je bio težak, godina nikad da prođe… Bio je to najteži period u životu.”

Košarku nije ni zaboravio ni zapostavio. Bila mu je izduvni ventil. Nastavio je trenirati, što će mu pomoći da se skloni od kafane. Klub mu je pomogao da pronađe bolji posao. Dejan je počeo raditi na univerzitetu, malo u administraciji, malo na odsjeku za strane jezike. Talenat za pisanje koji je naslijedio od oca i ljubav prema sportu preporučili su ga jednom lokalnom listu, gdje je počeo raditi kao sportski novinar.

‘Ubijao’ sam se od posla, jer nam je novac bio potreban da preživimo. Kada se čovjek nađe tako daleko od svoje zemlje, gdje nikoga ne poznaje, mora se snalaziti sam.

Nekoliko godina pisao je i za sarajevske medije, ali radio je to iz hobija. Košarka je bila i ostala broj jedan. Povreda ligamenata koljena definitivno je uništila Dejanove snove o profesionalnoj karijeri. Iako je znao kako nije “neki košarkaš”, ipak se nadao da će napraviti nešto u svom najomiljenijem sportu.

“Za vrijeme oporavka razmišljao sam kako bi bilo lijepo da ostanem u košarci. Nisam više mogao igrati, ali sam imao dvije mogućnosti: da budem trener ili sudija. Treneri su bili slabo plaćeni, dok su sudije uzimale novac, što bi mi rekli, ‘lopatom’. Ipak, odlučio sam se za ovo prvo, pa sam sebi rekao: ‘Idem u trenere!'”

Dejan je dobio priliku u kadetima ekipe San Narcis iz Girone. Brzo je shvatio kojim putem će krenuti…

Pešić ga je prepoznao

“Trebala su mi samo dva treninga da shvatim kako je trenerski posao moj životni poziv.”

Prekretnica u trenerskoj karijeri bilo je preuzimanje ekipe Santa Eugenia, koja se takmičila u Trećoj španskoj ligi, te otkaz koji je uslijedio.

“Ubrzo nakon toga upoznao sam Svetislava Pešića. On je obilježio moju karijeru, ne samo profesionalno već i privatno. Upoznali smo se 2002. godine, kada je Pešić preuzeo Barcelonu. Jednog dana sam smogao snage, okrenuo njegov broj i pitao ga da li mogu gledati njegove treninge. Kako je Svetislav znao mog oca, rekao mi je da dođem. Bio sam jako sretan, nisam mogao vjerovati da ću moći gledati jednog tako poznatog svjetskog stručnjaka.”

Nakon mog oca Mirka, Svetislav Pešić je osoba s najviše vrlina koju poznajem. Vrlo je pošten, principjelan do krajnjih granica.

Dejan je svaki dan vozio 100 kilometara u oba pravca kako bi iz Girone stizao u Barcelonu, na Pešićeve treninge. Vremenom su postali prijatelji. Nakon treninga otišli bi na piće i dugo razgovarali o košarci.

“Pešić je u početku bio ‘na distanci’, ali meni to nije smetalo, jer sam želio učiti od njega. Svetislav je, nakon mog oca Mirka, osoba s najviše vrlina koju poznajem. Vrlo je pošten, principjelan do krajnjih granica. On se želi boriti protiv problema i nikada se neće povući. To što je on uradio u Barceloni ne bi niko drugi. Zbog principa je otišao iz najboljeg kluba na svijetu.”

Vidio je Pešići da Dejan zna i voli košarku. Osim što mu je davao zadatke na treninzima, Dejan je počeo raditi kao prevodilac na konferencijama za novinare. Pešić mu je ponudio da putuje s njim širom Evrope.

Diploma i odlazak oca

“Postali smo kućni prijatelji, a što je za mene najvažnije, počeo sam shvatati Pešićevu košarkašku filozofiju.”

Pešić i Dejanov otac bili su prijatelji. Mirko Kamenjašević je mladog Pešića pratio dok je bio košarkaš, a kasnije i kada je postao trener. Starije generacije dobro se sjećaju Mirka i njegove osebujne boje glasa. Bio je jedan je od najpoznatijih radijskih reportera u bivšoj državi. Njegovi komentari utakmica su ušli u anale. I dok je kao novinar stekao slavu, kao sportistu su ga poznavali rijetki. Mirko je svojevremeno Tuzlacima prvi predstavio košarku, bio je i odličan rukometaš i atletičar, a predavao je fiskulturu u tuzlanskim školama. Javio se na konkurs tadašnjeg Radio Sarajeva 1949. godine i postao novinar.

Dejan kaže da je ljubav prema sportu naslijedio od oca. Nažalost, Mirko nije dočekao da vidi sina na klupi: u ljeto 2003. godine, nakon duge i teške bolesti, Mirko je umro. Sahranjen je na sarajevskom groblju Lav.

Mirko nije dočekao da vidi sina na klupi: u ljeto 2003. godine, nakon duge i teške bolesti, Mirko je umro. Sahranjen je na sarajevskom groblju Lav.

“Otišao sam u Malagu, na završne ispite za dobivanje diplome Više trenerske škole, gdje sam ostao 25 dana i uspješno završio studij. Od 280 polaznika bio sam sedmi po ocjenama i ukupnom znanju. Bio sam presretan, ponosan… Kad sam se vratio kući, u Gironu, umro mi je otac.”

Nakon sukoba s upravom katalonskog kluba Pešić napušta Barcelonu i odlazi u Lotomaticu iz Rima. Dejan ostaje s njim u kontaktu. Poznati trener potom dobija ponudu iz Girone i preuzima klub, a Dejan postaje prvi asistent. Pešić ga je želio uz sebe, ali je Dejana prvo pitao kakvu funkciju želi u klubu. Obradovao se kada mu je rekao da želi biti s njim na trenerskoj klupi.

Sportski direktor, saradnja s Tabakom

Nakon samo jedne sezone Pešić je, zbog sukoba s vlasnikom kluba, napustio Španiju i otišao u Dinamo iz Moskve. Dejan je imao otvorenu ponudu, ali nije želio napuštati Pirinejski poluotok. Ostao je u Gironi, postao sportski direktor kluba, ali je radio i kao trener juniora i kadeta. Prije Dejana samo je jedan stranac bio sportski direktor jednog španskog kluba i to Zoran Savić u Barceloni.

Sportskom direktoru posao je, između ostalog, da pronađe trenera prve ekipe. Dejan je u Gironi dao priliku Žanu Tabaku, nekadašnjem poznatom košarkašu splitske Jugoplastike i hrvatske reprezentacije. Tabak ima i NBA prsten s Houston Rocketsima. Kao trener Tabak je bio pomoćnik u Realu i Sevilli, ali prvi put je samostalno radio u Gironi.

“Kada je Duško Ivanović dobio otkaz u Caji Laboral, Zoran Savić [nekadašnji košarkaš Jugoplastike, Reala i Barcelone, rođeni Zeničanin, sada poznati menadžer] ponudio je Žana Tabaka predsjedniku Caje Laboral Joseu Antoniu Querejeti. Tabak me je pozvao i pitao me da li bih prihvatio da mu budem asistent. Nisam razmišljao, prihvatio sam.”

Sportskom direktoru posao je da pronađe trenera prve ekipe. Dejan je u Gironi dao priliku Žanu Tabaku, nekadašnjem poznatom košarkašu splitske Jugoplastike i hrvatske reprezentacije.

Caja je s Tabakom krenula sjajno – 17 pobjeda zaredom u prvenstvu i Euroligi. Mnogo i ustrajno se radilo, trebalo je izvući ekipu iz krize, a s Tabakom je Dejan napravio vrhunske stvari. No, kako je Caja Laboral klub u kojem je rezultat imperativ i gdje se gledaju samo pobjede, nakon ispadanja od CSKA u Euroligi te kiksa u prvenstvu razišli su se s klubom.

Milioni od karamela

Od ove sezone Caja Laboral se zove Laboral Kutxa Vitoria. Na čelu kluba je Jose Antonio Querejeta, nekadašnji košarkaš Real Madrida, a danas uspješan poslovni čovjek. On je preuzeo klub 1988. godine i od njega napravio španskog i evropskog velikana.

Uz odličan smisao za posao i marketing, Querejeta je ulagao milione u klub svake godine i usspješnim poslovanjem izvlačio dobit. Karijeru je počeo praveći bombone i karamele, na čemu je zaradio milione, a kasnije se okrenuo građevinarstvu. Dovodio je mlade i talentirane igrače (Teletović, Bjelica, Nocioni, Spliter, Scola…),  koje je kasnije prodavao i zarađivao na obeštećenju.

“Predsjednik Querejeta mi je ponudio da ostanem. Bili su zadovoljni sa mnom. Zahvalio sam se, jer nije bilo potrebe da ostajem kad je čovjek koji me je doveo, Žan Tabak, napustio ekipu. Zahvalio sam se predsjedniku, isto kao što sam se zahvalio i Sergiu Scariolu, koji mi je ponuduo da mu budem asistent. Ne, ja sam odan, poznato je da sam vjeran i lojalan saradnik i zbog toga sam cijenjen u Španiji.”

Vratit ću se u Bosnu

Putem kojim je krenuo s Tabakom Dejan planira nastaviti. Pročulo se za njih, rad s vrhunskim igračima Bjelicom, San Emeteriom, Nocionijem, Lampeom… Dejanu je otvorio mnoga vrata. Spominjao se kao pomoćnik Željka Obradovića u Fenerbahceu, ali i Pešićev u Bayernu. Sve češće njegov broj zovu klubovi koji su mu nudili da ih samostalno vodi.

“Riješio sam da radim s Tabakom još najmanje dvije godine, a onda planiram krenuti ‘u akciju’, da postanem prvi trener neke ekipe.”

Kroz cijelu karijeru, radeći u Barceloni, Gironi, Caji Laboral, Dejan je maštao o Sarajevu, o Bosni…

Moj san je da vodim Bosnu i da budem selektor Bosne i Hercegovine. Znam da ću jednog dana uspjeti i da ću ispuniti svoju želju.

“Moj san je da vodim Bosnu i da budem selektor Bosne i Hercegovine. Znam da ću jednog dana uspjeti i da ću ispuniti svoju želju. Redovno se čujem s Harunom Mahmutovićem, koji je preporodio Košarkaški savez Bosne i Hercegovine. U kontaktu sam i s Nenadom Markovićem. Ne želim se nametati, za svoju domovinu sam uvijek spreman, kad god mogu pomoći, ali ne želim zvati nekoga i nuditi se kao trener.”

Dvadeset godina prošlo je od kako je izbjeglica iz Bosne i Hercegovine stigao u Španiju. Otišao je iz rodnog Sarajeva, ali duša je ostala u Šeheru, u mahali, na njegovoj Breki… I sada, nakon 20 godina, kada vidi kamere i novinare, Dejan zna da su tu zbog njega. I zna da je uspio.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike TEME
POPULARNO