Žalica: Ljudi se ovdje agresivno uče strahu

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Na 19. Sarajevo Film Festivalu, u okviru Takmičarskog progama, u utorak je prikazan dokumentarni film Rob, sarajevskog režisera Pjera Žalice.

Žalica, višestruko nagrađivani režiser, poznat je po igranim filmovima Gori vatra i Kod amidže Idriza, te dokumentarcima Orkestar, Kraj doba neprijatnosti, Djeca kao i svaka druga, Godot Sarajevo…

Rob ekranizira istinitu priču poznatog sarajevskog radijskog i televizijskog voditelja Almira Ćehajića Batka o borbi koju je vodio za život kćerke.

U intimnoj i nadasve hrabroj ispovijesti Ćehajić pred kamerama otkriva da je, u paklenom lancu finansijskog zaduživanja zbog liječenja kćerke, stigao i do kamatara…

Inače, po struci stomalotolog, Ćehajić je široj javnosti poznat kao jedan od najvećih humanitaraca u državi –   putem Otvorene mreže, nevladine organizacije koju je lično osnovao, godinama je angažiran na pomoći i brizi ljudima koje je zadesila sudbina slična njegovoj.

Ćehajić danas pokušava olakšati rodteljima, porodicama čiji su najmiliji bolesni i kojima treba finansijska pomoć za liječenje.

Pjer Žalica nas u Robu vodi kroz taj mračni labirint iz kojeg kad izađete nužno postavljate pitanja o društvu u kojem živimo, vrijednostima koje nam se nameću i odsustvu onih bez kojih Ćehajićevu sudbinu, danas, nažalost, dijele mnogi.   

Al Jazeera: Gospodine Žalica, film Rob je priča koja govori o toliko strašnom problemu da se mnogi plaše o njemu i razmišljati, a kamoli javno govoriti i još ga pretvoriti u film. Da li Vas je ta činjenica sputavala u realizaciji filma? Jeste li se plašili da će oni o kojima se govori, mada nisu spomenuti imenom, reagirati na način koji jedino poznaju – nasiljem?

Žalica: U filmu kamatari nisu u centru pažnje. Koliko je legalan ili moralan posao kojim se bavimo, ostavljamo na razmišljanje njima samima i legalnim institucijama sistema. Mi smo se bavili odgovornošću i posljedicama onoga koji uzima takav novac – dobrovoljno, to moram naglasiti.

Jer, bez obzira kroz kakve teškoće i iskušenja prolazite, ne vuče vas lihvar za ruku da od njega uzmete novac.

Najprije odete iz nevolje i nepromišljenosti, pod stresom od problema koji vas pritisnuo, a onda se to pretvara u pakao ovisnosti kakav su narkotici ili kocka. Vrlo, vrlo opasna stvar sa kojom se ne možete poigravati i kada u taj svijet uđete – iz njega se teško izlazi.

To je ono na što smo mi željeli upozoriti ljude – da je, bez obzira na to kakav problem vas potaknuo da uzmete novac na kamatu, najveća vaša odgovornost. Nadam se da će na tom nivou film biti dovoljno jako upozorenje ili osvještenje… A kamatari, policija, pravosuđe – to su u našoj priči sporedni junaci.

Al Jazeera: U filmu, osim Almira Ćehajića Batka, koji glumi samog sebe, nema više nijednog lika, a svi su tu. Baš kao što je i u stvarnosti, usred te gungule i puno strašnih likova oko njega, ustvari sve vrijeme bio sam. Unatoč tome, u filmu se ne gubi dinamika. Kako ste odlučili realizaciji pristupiti na taj način?

Žalica: Kako god sam pristupio priči, koju sam najprije vrlo detaljno istražio, nametala su mi se samo dva moguća puta: jedan je bio igrani film, a drugi ispovijest. Prva opcija je bila u ovom trenutku nemoguća. Druge sam se pomalo plašio, ali sam vjerovao da sam u procesu u kom se može dokazati Borhesova tvrdnja da ‘ništa ne djeluje ubjedljivije od ubjeđenja samog kazivača’.

Dobro iskustvo

Almir je zbilja takav pripovjedač. Imao je opredjeljenje, strast, nezaustavljivu potrebu da ispriča svoju priču. Moj problem, ako to možemo tako nazvati, bio je slijediti dinamiku tog pripovijednja, nekako je usmjeravati i zbijati u narativnom i vizuelnom smislu, jer sam imao sate fantastičnog materijala… Ali to su ‘slatki’ problemi, zahtjeva rad i vrijeme, ali i omogućava rezultat.

Na koncu sam zadovoljan, jer je i za mene ovo forma koju još nisam radio, dobro iskustvo, neka vrsta dokaza da se dramatika, napetost i dinamika mogu pronaći i osloboditi iz duboke unutrašnjosti i bez pomoći spoljnih efekata, akcije, dinamičnih kadrova, trke, eksplozija. Vrlo zanimljivo iskustvo.

Al Jazeera: Da li je Almir Ćehajić imao problema da to iz sebe iznese u filmu, s obzirom na težinu priče i potencijalnu opasnost ili je, zapravo, ovo bila neka vrsta njegove katarze?

Žalica: Ovo je više pitanje za njega. Moj utisak je da je to bio vrlo težak proces za koji je trebala velika hrabrost, ali na koncu i katarzičan.

Al Jazeera: Prostor u kojem kao umjetnik djelujete je turbulentan, bremen raznim problemima i strahotama, tako da ih je skoro nemoguće zaobići, pa umjetnici često djeluju kao društveni korektiv. No, da li bh. umjetnici to, doista, čine svojim djelima?

Žalica: Ja mislim da čine. U svakom slučaju čine mnogo više od, recimo, političke opozicije, a kamoli pozicije. Sa druge strane duboka je kriza, nesigurnost, sistem počiva na razvijanju i održavanju strahova. Ljudi se agresivno uče pogrešnom strahu od Boga, strahu od komšije, strahu od gubitka posla, strahu od nedobijanja posla, strahu od drugačijeg…

U donošenje propisa i zakona ne vjerujem. U provođenje eventualno donesenih zakona još manje. U moralni preporod ljudi koji se bave kriminalom već pomalo vjerujem.

U školskim programima je to ugrađeno, pa se djeca u osnovnim školama odgajaju na tim strahovima. Ako se pobunite protiv nekog od tih strahova, vi ste ili otpadnik ili izdajnik. Ovo naše društvo straha može promijeniti samo hrabrost. Nje nedostaje u svim strukturama, pa i u umjetnosti. 

Al Jazeera: Možete li očekivati od ovog filma da pokrene neke stvari: potakne vlast, prije svega njene pravosudne i sigurnosne organe, na akciju protiv kamatara, potakne je na donošenje strožijih zakona i propisa, potakne građane na razmišljanje prije nego odluče posuditi novac od kamatara?

Žalica: U donošenje propisa i zakona ne vjerujem. U provođenje eventualno donesenih zakona još manje. U moralni preporod ljudi koji se bave kriminalom već pomalo vjerujem. U to da će jedan film učiniti neki veliki preokret nikako. Međutim, u kontinuiranu i stalnu aktivnost na pozitivnim stvarima vjerujem i vjerujem da to može donijeti promijenu koliko god u jednom trenutku to izgledalo kao borba protiv vjetrenjača.

Svaki sekund posvećen dobru može u skupnosti iznjedriti čudesne rezultate i promjene. Moramo vjerovati u sebe, voljeti život i druge ljude.

Al Jazeera: Budući da se radi o dokumentarnom filmu, zanimljivo je to da je lokacija na kojoj Ćehajić odlazi kod kamatara, barem za Sarajlije, poznata zgrada jedne klinike na Koševu. Ćehajić kaže: “A on (kamatar) se nalazio upravo iza ovih vrata” i pokaže na jedan od ulaza u tu kliniku. Da li je to slučajno izabran objekat ili, ipak, iz toga trebamo nešto više iščitati?

Žalica: Potpuno slučajan. Objekat je samo vizuelna metafora i to kao građevina, a ne kao ‘očna klinika’, kako moja generacija poznaje i pamti tu zgradu. Uz to, objekat je prazan i atmosferom dobar za našu priču. Dakle nema nikave veze sa institucijom, naprotiv. Gledaocima izvan Sarajeva ta zgrada ne predstavlja ništa i siguran sam da ne mogu imati nikakve druge asocijacije osim onih koje kontekst filma provocira. A ja bih se zahvalio Kliničkom centru koji nam je uz puno razumijevanje i vrlo jednostavnu proceduru i povjerenje stavio objekat na raspolaganje. To je bila velika i važna pomoć.

Al Jazeera: Bh. film stalno kuburi sa novcem. Da li postoji rješenje za taj problem? Kako ste se Vi snašli za novac i da li bh. autori koji donose velike svjetske nagrade, čak i za biskobudžetne filmove, moraju stalno da se snalaze za novac?

Žalica: Ovo je ultraniskobudžetni projekat, ako govorimo o filmu. Al Jazeera (koproducent, op.aut) je imala određeni okvir u koji smo se mi mogli uklopiti. Važno je da nismo morali zbog toga praviti nikakve kompromise. U projekat smo ušli sa vrlo snažnom motivacijom da ispričamo važnu priču na što bolji način i na tom talasu smo gurali do kraja. Saradnja sa Al Jazeerom za mene je bila fantastično iskustvo, osjećao sam povjerenje i slobodu koju teško kad imate od TV kuća.

Za sada neki rezultati postoje i čini se da film funkcioniše bolje od države, jer barem ima jednu fondaciju, entitetsku, ali otvorenu svim filmadžijama iz države.

Također, Gordan Memija je kao producent bio podrška koju reditelj može samo poželjeti. Ustvari, Gordan je bio motor ovog projekta i to smješten negdje u dubini sistema, da snažno gura, ali da se ne čuje. Bili smo mali, ali snažan, jedinstven tim koji je, zahvaljujući povjerenju Al Jazeere, radio bez pritiska.

Al Jazeera: Bh. kinematografija, općenito, od rata naovamo funkcionira na nivou incidenta. Produkcija je mala i film pati od nedostatka brige države, sistema. Šta je neophodno uraditi da BiH drži korak sa zemljama regije kada je količina produkcije u pitanju?

Žalica: Neophodno je urediti državu. Ne može u neuređenoj državi jedan sistem funkcionisati dobro, izuzev možda sistema korupcije, što onda stvari vuče dublje ka dnu. Ne može u političkom i ekonomskom haosu film biti uređen dobro, to je naprosto nemoguće.

Potreban veći budžet

Mi se borimo da unutar okolnosti kakve jesu taj sistem učinimo što boljim. Za sada neki rezultati postoje i čini se da film funkcioniše bolje od države, jer barem ima jednu fondaciju, entitetsku, ali otvorenu svim filmadžijama iz države, članica smo Euroimagesa, Medie, uporni smo, tvrdoglavi, tako da, ipak, nekako opstajemo.

Ipak, dok se država ne pokrene naprijed, dok budžet fondacije ne bude deset puta veći nego danas, mi nećemo moći ozbiljno govoriti o kinematografiji. Ali ona neće nestati, naprotiv, nego će i dalje biti ispred države.

Izvor: Al Jazeera