Mjesto bola, sjećanja i učenja

Piše: Hariz Halilović

Neposredno prije komemoracije i dženaze za 409 žrtava genocida, u Potočarima se 11. jula oficijelno zatvara četvrti Ljetni univerzitet Srebrenica SUS. Ovaj program osnovan je 2009. godine kao visokoobrazovna inicijativa preživjelih Srebreničana, aktivista i znanstvenika iz Bosne i Hercegovine i svijeta, a njegov pokretač i direktor je Muhamed Duraković, koji je kao dvadesetogodišnjak preživio srebrenički genocid, u kojem je izgubio mnoge članove rodbine, komšije, školske drugove…

Osmišljen kao međunarodni, interdisciplinarni i multiinstitucionalni program SUS je do sada privukao studente i istraživače iz cijelog svijeta – od Meksika do Australije – i smatra se jednim od najinovativnijih programa ove vrste u svijetu. Domaćin programa je Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, dok su svi predavači volonteri i uključuju renomirane profesore, angažirane umjetnike i novinare, borce za ljudska prava, te osobe koje su preživjele genocid.

Cijeli program baziran je na principu iskustvenog učenja, u kojem studenti uče kroz direktno iskustvo, participaciju i refleksije. Kroz ovaj obrazovni program Srebrenica, mjesto koje je postalo sinonim genocida i mjesto sjećanja želi se načiniti i mjestom učenja o genocidu, ljudskih pravima, ali i važnosti i nužnosti mira i međusobnog uvažavanja u regionu, Evropi i ostatku svijeta.

Srebrenica kao inspiracija

Kao i prethodnih godina, ovogodišnji Ljetni univerzitet Srebrenica je izazvao veliki interes studenata iz raznih dijelova svijeta, a od preko 50 pristiglih prijava mjesto u programu je dobilo 30 selektiranih postdiplomaca, koji su, pored ostalih kriterija, odabrani i na osnovu eseja u kojima su izložili zašto bi željeli pohađati ovaj program. Polaznici su prispjeli iz 14 zemalja svijeta, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju, Bugarsku, Češku, Poljsku, Švicarsku, Francusku, Italiju, Švedsku, Finsku, Egipat, Sjedinjene Američke Države i Australiju.

Svi polaznici ovogodišnjeg SUS-a imaju svoje priče, svoje razloge za dolazak u Srebrenicu i svoje utiske o onome što su čuli, vidjeli i u čemu su sudjelovali proteklih dana. Asja Korbar iz Zagreba je uzela neplaćeni odmor kako bi mogla sudjelovati u SUS-u. Iako je njen rad prevashodno vezan za obrazovanje i pitanja manjina u Hrvatskoj, kaže da se već pet godina sprema na dolazak u Srebrenicu i da je ovo iskustvo bitno za nju puno više personalno nego profesionalno.

Marketa Slavkova iz Praga je ovoga jula peti put zaredom u Bosni i Hercegovini i treći put zaredom u Srebrenici. Nakon prošlogodišnjeg pohađanja SUS-a odlučila je promijeniti temu svoje doktorske disertacije kako bi je prilagodila onome što je tu saznala, te je ove godine počela istraživački projekat o hrani, odnosno o nedostatku hrane i načinu preživljavanja u Srebrenici za vrijeme opsade.

Osmišljen kao međunarodni, interdisciplinarni i multiinstitucionalni program SUS je do sada privukao studente i istraživače iz cijelog svijeta, od Meksika do Australije.

Predavači na ovogodišnjem SUS-u, koji se bave izučavanjem i pisanjem o genocidu iz raznih perspektiva te promoviranjem ljudskih prava su, osim iz Bosne i Hercegovine, stigli iz Australije, SAD-a, Hrvatske, Srbije i Austrije.

Oni su kroz predavanja, radionice i diskusije sa studentima pokrili teme od teoretskih i metodoloških izazova istraživanja genocida do etike, politike i pozicioniranja istraživača u postgenocidnim društvima. Opći zaključci su bili da istraživanje i pisanje o genocidu ne smije ostati u zatvorenim akademskim kuloarima, nego mora imati aktivističku dimenziju, koja će, s jedne strane, biti na strani žrtava i osuditi zločine te, s druge strane, kroz pojedinačne i komparativne studije doprinijeti prevenciji genocida u budućnosti, odnosno služiti širem čovječanstvu.

U programu je i ove godine učestvovao znatan broj pisaca, pjesnika, reditelja, likovnih umjetnika i drugih koji su uzeli učešće u vrlo nadahnutoj radionici o temi “Umjetnost i umjetnici nakon Srebrenice”. Pisac Faruk Šehić je izrazio bojazan da umjetnost nema neku bitnu snagu da doprinese promjenama u današnjem društvu, dok je Danis Fejzić istakao kako umjetničke forme moraju birati motive i tehnike koje će na neki način šokirati gledatelje ili čitatelje i natjerati ih da ne ostanu pasivni ili ravnodušni pred stvarnošću nakon genocida. Glumica Hasija Borić je zaključila da historiju pišu pobjednici, a umjetnici su tu da svjedoče o ljudskim porazima kao što su Auschwitz i Srebrenica.

Demokracija nakon Srebrenice

Poseban interes izavala je radionica koju su priredili novinari e-novina Petar Luković, Paulina Janusz i Goran Necin. Osim izlaganja razlog interesovanja je bio činjenica da su ovi novinari došli iz Srbije, te da svojim radom čine puno više od pukog prenošenja informacija. Karizmatični novinar Petar Luković, najavljen publici kao “veliki ajatolah slobode pisanja i nezavisnog novinarstva u regionu”, naglasio je da e-novine komuniciraju istinu o genocidu u Srebrenici u moru laži, negiranja i ignoriranja koji vladaju u nekim medijima koji još dolijevaju ulje na etnonacionalističku vatru kao i u toku 90-ih.

O “demokraciji nakon Srebrenice” sa studentima je razgovarao Emir Suljagić, koji je i sam preživo srebrenički genocid. On je upoznao studente s teškoćama vezanim za povratak protjeranih i kontinuiranu institucionalnu diskriminaciju povratnika u njihove prijeratna mjesta.

Glumica Hasija Borić je zaključila da historiju pišu pobjednici, a umjetnici su tu da svjedoče o ljudskim porazima kao što su Auschwitz i Srebrenica.

Od predstavnika međunarodnih organizacija i institucija polaznicima SUS-a su se obratili Mary Ann Hennessey ispred Vijeća Evrope, Fletcher M. Burton, OSCE ambasador, Kathryne Bomberger, generalna direktorica ICMP-a, Anne C. Richard, pomoćnica ministra u State Departmentu, te Nils Muižnieks, komesar za ljudska prava Vijeća Evrope.

Studenti su bili jednoglasni u ocjeni da su izlaganja, svjedočenja i razgovori s uposlenicima Memorijalnog centra Potočari Hasanom Nuhanovićem i Hasanom Hasanovićem, kao i s predstavnicima udruženja žrtava srebreničkog genocida, bili od posebne vrijednosti za njihovo shvatanje genocida iz osobne, porodične, generacijske i rodne perspektive.

Pored sesija koje su se bile priređene u spomen sobi na mezarju Potočari, uključujući i predavanje Iana Handsona o radu Međunarodne komisije za nestale osobe, studenti su, također, posjetili prostorije u Tuzli, gdje se vrši identifikacija ekhumiranih posmrtnih ostatka srebreničkih i drugih žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Tu su vidjeli kako izgleda, zvuči i miriše cijeli proces vraćanja identiteta onima kojih više nema u njihovim zavičajima. Sve riječi ispisane u debelim knjigama i sudskim presudama govorile su manje od komada odjeće u raspadanju i vreća natrpanih kostima povađenim iz masovnih grobnica.

Zlo koje je ubilo sela

U ICMP-ovim laboratorijima kosti su otkrivale mnoge detalje o smrti i onom što je uslijedilo nakon toga: “višestruki prostrijel grudi”, “ulazna rupa u frontalnom dijelu glave”, “posthumne frakture ekstremiteta”, “nedostatak lijeve natkoljenice”… Mimo DNK analize, kosti su, također, nudile detalje i o životu, o starosti ubijenih, povredama iz dana djetinjstva, plombama u kutnjacima…

Na kraju, gigabajti kompjuterskih memorija su obrađivali, uspoređivali i konačno izbacili ime i prezime, datum rođenja i JMBG onog koga su davno ubili, potom zatrpavali, pokopavali, otkopavali, prekopavali, da bi ga, konačno, još jednom, ovaj put puno obzirnije, otkopali prije nego bude konačno pokopan pod svojim imenom u Potočarima.

Asja Korbar iz Zagreba je uzela neplaćeni odmor kako bi mogla sudjelovati u SUS-u.

Prije nego će svjedočiti kolektivnoj dženazi preko četiri stotine onih koji su proteklih mjeseci i godina skupljani po masovnim grobnicama, slagani u vreće, te potom “sklapani” kao slagalice u ono što je od njih ostalo i što će konačno dobiti njihovo ime i prezime, studenti su, također, prošli putem koji je bio jedina nada stanovnicima zaštićene zone 18 godina ranije. Marš nade, koji je jula 1995. godine za mnoge postao Marš smrti, danas se zove Marš mira.

Svaki kilometar marša bio je zasebna historijska lekcija. Žute trake razapete između stabala drveća upozoravale su na još prisutna minska polja zasijana davnih 90-ih. Skoro svaki proplanak je bio obilježen znakom masovne grobnice s informacijama o kojoj vrsti grobnice se radilo (primarna ili sekundarna), te o broju ekshumiranih žrtava. Srušene kuće i ovdje su nadopunjavale ambijent zla koje je ubilo sela kroz koja su sudionici marša prolazili.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera