Između posla i brige o bolesnom djetetu

U Bosni i Hercegovini roditelji djece s invaliditetom često moraju birati između posla i brige o djetetu. Toj djeci potrebna je stalna njega, pa je teško ispuniti uvjete poslodavca.

Majkama i očevima bi status roditelja-njegovatelja djelimično riješio problem, ali nije predviđen zakonom.

Jelena ima 19 godina. Voli crtanje, serije i igrice na računaru. Za njenu majku briga o Jeleni jedini je posao sve ove godine.

Praksa u zemljama regije

Nataša Ćopić, nezaposlena majka, objašnjava: “Jako je teško, jer u našoj četvoročlanoj porodici jedino je muž zaposlen… Jelena sad od svih primanja ima samo tih 160 [konvertabilnih] maraka [oko 80 eura] njege i pomoći i više ništa. Ja, kao nezaposlena majka, kao majka koja se brine o jednom takvom djetetu, nemam ništa.”

Njena kćerka treba stalnu njegu. Boluje od cerebralne paralize i epilepsije. U Hrvatskoj roditelji poput Nataše mogu tražiti status njegovatelja. Trenutno ih ima više od 2.000. Dobijaju mjesečnu nadoknadu u iznosu od 330 eura.

U Hrvatskoj je status roditelja-njegovatelja zakonski reguliran. U Srbiji je u proceduri. Međutim, u Bosni i Hercegovini još se ništa ne dešava po tom pitanju.

Socijalna zaštita u Bosni i Hercegovini je u nadležnosti entiteta, odnosno kantona. Iz nadležnih ministarstava entiteta Republike Srpske (RS) i Federacija Bosne i Hercegovine potvrdili su da status roditelja-njegovatelja nije i neće biti zakonski reguliran. Ipak, u pripremi su druga zakonska rješenja.

U državnom Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice smatraju da je to napredak. Saliha Đuderija iz ovog ministarstva kaže: “Donesena su zakonska rješenja koja roditeljima nude određene pogodnosti kada je u pitanju briga i zaštita ove djece. Međutim, to nije ni izbliza ispunjenje standarda koji se promovira u Konvenciji o pravima djeteta i, prije svega, Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koja je postavila nove standarde.”

“Ona ima kolica, pravo svakih pet godina, ali nema pravo na gume. Znači, ja moram da kupim gume za kolica. Ima prava, evo sad neki lijek koji koristi za epilepsiju, on se mora platiti”, kaže Nataša Ćopić.

Ovi roditelji su se sami organizirali. Osnovali su udruženje, a zatim i dnevni centar za djecu s teškoćama u razvoju. Tu ih roditelji mogu dovesti na čuvanje dok su na poslu.

Mjesto za druženje

Gordana Adamović-Đorđević iz Udruženja “Moja luka” kaže: “Djeca kada izađu iz vrtića nisu imala mogućnost uključivanja u zajednicu, već su morala da se vrate kući. Onda smo mi, kao pravno lice koje je moglo da uđe u tu proceduru, nastavili da radimo na tim aktivnostima.”

Dnevni centar za djecu je i mjesto za druženje. Roditelji usput razmjenu informacije.

Nataša vjeruje da bi bilo lakše kada bi se u društvu promijenila slika o osobama s invaliditetom. Teško je očekivati sistemsku pomoć, kaže, dok ljudi izbjegavaju svaki kontakt s njima, izvještava reporterka Al Jazeere Ljiljana Smiljanić

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike TEME
POPULARNO