Realni život i briselska plaća

Piše: Ivica Đikić

Neven Mimica, dosadašnji potpredsjednik hrvatske Vlade i budući povjerenik Europske komisije, zarađivat će na novom radnom mjestu 20.000 eura mjesečno.

Kolumnist i pisac Viktor Ivančić smatra da je Mimičina briselska plaća “dovoljan razlog da budemo zakleti protivnici Europske unije i mislimo sve najgore o toj odvratnoj tvorevini”.

Radi se o mjesečnoj plaći za koju prosječan radnik u Hrvatskoj, a ni s prosječnim radnikom u EU-u nije mnogo bolje, mora raditi otprilike dvije godine, odnosno 24 mjeseca. To je forma u kojoj nam se Unija najupečatljivije ukazuje tokom svih ovih godina, a sad će još i više: birokratska struktura odijeljena od realnog života bodljikavom žicom perverznih beneficija te nejasnih zaduženja i ovlaštenja.

Birokratska struktura, zajedno sa svojim privilegijama, jedna je od rijetkih niti koja povezuje današnju, rasutu i podijeljenu EU.

Ta birokratska struktura, zajedno sa svojim privilegijama, međutim, jedna je od rijetkih niti koja povezuje današnju, rasutu i podijeljenu EU.

I zato svi podrazumijevaju takvu nadrealnu poziciju armije birokrata, koji su shvatili da je uredski posao u Briselu neuporedivo unosniji i lagodniji od neizvjesnosti političke karijere u kojoj nikako ne možeš izbjeći proklete izbore.

U tom smislu valja primijetiti da je praksa vladavine bez izborne legitimacije u jednom času ozbiljno zaprijetila da se iz briselskih kula raširi diljem EU-a: Talijani i Grci, recimo, na vlastitoj koži su osjetili kako izgleda taj političko-birokratski eksperiment.

Nezainteresirana javnost

Unatoč tom užasu, kojem se Hrvatska pridružuje u ponedjeljak, u nastavku ovoga teksta neće biti govora o konceptualnim i sasvim konkretnim slabostima i nelogičnostima EU-a. Neće, jer sve ono što je slabo i nelogično u EU-u još je slabije i nelogičnije u Hrvatskoj.

Iz hrvatske bi perspektive, uostalom, bilo i donekle nepristojno zanovijetati na europske teme. Tokom svih dugih godina hrvatskog približavanja članstvu u EU-u javnost je, uglavnom, bila blaženo nezainteresirana, usput višekratno dajući izborni legitimitet isključivo političkim organizacijama čiji se vanjskopolitički program u cijelosti sastojao u krilatici da članstvo u Uniji nema alternative.

Nije se pojavila nijedna relevantna euroskeptična politička opcija. Nije bilo nijedne nezavisne institucije koja bi kompetentno pratila pregovore i jasno predočavala pozitivne i negativne strane članstva.

Ozbiljne kritike EU-a – među kojima je, na intelektualnoj ljevici, u toku protekle tri-četiri godine bilo vrlo dojmljivih i lucidnih zapažanja – ipak su se počele pojavljivati tek kad je europski projekt hrvatske politike dospio u fazu u kojoj racionalan građanin, sad zaista, nije imao izbora.

Pritom, naravno, nikad nećemo saznati koliko bi tih kritika ostalo nenapisano da Europu nije zadesila dramatična ekonomska kriza.

U Hrvatskoj nije bilo nijedne nezavisne institucije koja bi kompetentno pratila pregovore i jasno predočavala pozitivne i negativne strane članstva u EU-u.

Trinaest godina intenzivnog primicanja EU-u nije dovelo do razvijanja ikakve hrvatske ideje o tome što činiti kad se jednom, ipak, dosegne žuđeni cilj, pa kako onda očekivati da bi ista pamet uspjela poroditi ikakvu misao o tome što činiti sa sobom izvan Unije.

Ne napušta Hrvatska neku savršenu i uređenu sebe, e da bi se otisnula u neizvjesnost europskog ujedinjavanja i kapitalističkog izrabljivanja u svijet bankarske svemoći i fleksibilnih radničkih prava.

Tračak optimizma

Daleko je ova zemlja od tih finesa: ovdje smo se, pod izravnim pritiskom EU-a, proteklih godina bavili izručivanjem optuženih za ratne zločine, procesuiranjem hrvatskih ratnih zločinaca pred domaćim sudovima, povratom imovine prognanim Srbima, suđenjem bivšem premijeru, kojem se na dušu stavlja pet-šest teških korupcijskih slučajeva.

Hrvatska dolazi iz gliba koji će vidjeti svatko tko zagrebe malo ispod površine, no došla je do prilike da pokuša biti bolja na zdravijim temeljima, koliko god se EU trenutačno činila svime osim zdravim i stabilnim političkim okvirom.

Centralni hrvatski problem s EU-om tokom pregovaračkih godina sastojao se u tome što je taj proces, s hrvatske strane, većim dijelom vođen pod egidom o bijegu s Balkana i iz mrskog jugoslavenskog konteksta. Sad, kad je ova zemlja na pragu ulaska u Uniju, ta retorika primjetno iščezava, jer aktualna vlast sve jasnije shvaća realnu geopolitičku poziciju Hrvatske i njezinu primarnu regionalnu ulogu.

Aktualna vlast sve jasnije shvaća realnu geopolitičku poziciju Hrvatske i njezinu primarnu regionalnu ulogu.

Trebalo je, dakle, da Hrvatska praktički zakorači preko praga Unije kako bi bez kompleksa počela prihvaćati da ulaskom u EU nikuda ne bježi, da ostaje na istom mjestu i da joj jedino snažnije ekonomsko i političko povezivanje sa zemljama regije, koje ostaju izvan Unije, može donijeti međunarodni utjecaj i privredni napredak. Nije toliko komplicirano da bi trebalo 13 godina da se razumije, ali bolje ikad… Dovoljno za tračak optimizma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera