Život djece s posebnim potrebama u Kabulu

Iako ih zakoni štite, o osobama sa posebnim potrebama u Afganistanu rijetko se govori. Jedan tamošnji sportista sada želi svima u zemlji da pokaže da se glas ljudi poput njega mora čuti. U Kabulu je s njim razgovarala Jennifer Glasse.

Ali Abbas je rođen bez ruku i kaže da je prvi zatvoreni bazen u Kabulu mjesto na kojem se osjeća slobodnim.

„Prije nego što sam počeo plivati, osjećao sam se bespomoćnim. Sada imam mnogo više samopouzdanja.”

Njegov trener kaže da Abbas ima veliki potencijal, a Olimpijski komitet Afganistana već mu je osigurao mjesto na Paraolimpijskim igrama u Brazilu 2016. godine. Nada se da će se vratiti kući sa zlatnom medaljom.

Inspiracija drugima

„Abbas kaže da je prije samo šest mjeseci, kad je prvi put skočio u vodu, bio preplašen. Nije znao da li će uopšte moći zaplivati. Sada se nada da će njegovi snovi o uspjehu na Paraolimpijskim igrama inspirisati sve osobe sa posebnim potrebama u Afganistanu”, izvještava Glasse. 

Petogodišnji Husein rođen je sa oštećenjem mozga. Terapeuti su prije godinu dana počeli raditi s njim i njegovom majkom, koja kaže da vidi veliki napredak. Dječak sada može raširiti ruke i sjediti uspravno u posebnoj stolici.

„Neki ljudi mi govore da moj sin nikad neće biti normalan, da se ne trebam truditi. Drugi kažu da je rehabilitacijski program dobar”, govori majka Laila. 

Zvaničnici organizacije „Serve” procjenjuju da u Afganistanu živi 800.000 osoba s posebnim potrebama i da samo mali procenat njih ima pristup pomoći. Ali i to je napredak, kaže Khorshid, koja sa njima radi od 1985. godine.

‘Rezultat grijeha za neke’

„Ranije su ljudi krili člana porodice sa posebnim potrebama, jer se smatralo da su one rezultat grijeha, da je porodica učinila nešto loše zbog čega ju je Bog kaznio.”

Jedan od znakova napretka je i program pomoći za osobe sa mentalnim poteškoćama, te oštećenjima vida i sluha.

Seid Nadži-bula ne samo da pohađa standardnu školu… nego je najbolji učenik u razredu, zahvaljujući nastavnicima poput Rahmana Mohammadija.

„Smatram da će ovi ljudi, ako im pomognem, uz Božiju pomoć, učiti i napredovati u budućnosti, izgraditi bolji život za sebe i svoju porodicu, i na kraju pomoći našoj domovini.”

Sva ova djeca neće se uspjeti upisati u školu, ali život će im biti lakši uz vještine koje će naučiti.  A njihove porodice će naučiti da im pomažu u razvoju… nadajući se da će jednog dana pronaći svoje mjesto u afganistanskom društvu.

Izvor: Al Jazeera