Šovagović: Cenzura je dobrodošla

Šovagović završava dugometražni igrani film Visoka modna napetost a premijera se očekuje na proljeće

Razgovarala: Anila Gajević

U svijet ex-jugoslovenske kinematografije ušao je još kao tinejdžer. Popularni glumac Filip Šovagović danas je prisutan u filmovima skoro svih zemalja regije dok u Hrvatskoj gradi i rediteljsku karijeru.

Svoj drugi dugometražni igrani film Visoka modna napetost upravo ovih dana završava kako bi ga premijerno prikazao publici na proljeće.

Sin legendarnog Fabijana Šovagovića uspješan je i dramski pisac čiji su komadi izvođeni i prevođeni u nekoliko zemalja, odnedavno je ušao i u producentske vode, a u ovom razgovoru otkriva i da planira osnovati bend.

Ovih dana završavate svoj drugi dugometražni igrani film Visoka modna napetost. Da li već znate kad i gdje bi trebala biti premijera te šta bi publika u regiji mogla očekivati kada je u pitanju, nakon Pušće Bistre vaše drugo scenarističko i rediteljsko djelo?

ŠOVAGOVIĆ: Imat ćemo dva tipa projekcija. Pokušat ćemo da muziku iz filma izvedemo uživo, dakle paralelno s projekcijom filma, radi se o negdje 45 minuta glazbe tako da ćemo imati puno posla, počeli smo s muzičkim probama. Uglavnom, ne sjećam se kada je to zadnji puta tako izvedeno, hoću reći nisam bio još rođen, ali historija filma govori nam o tome da su muzičari na projekcijama nestali kada je film dobio zvuk. Pokušat ćemo se vratiti u tu točku s tim da ćemo imati printan ton na dcpu. Kompletan ton osim glazbe dakako… Inače, priče iz filma govore nam o tri brata i tri njihove ljubavi, tri različita svemira… Film bi paralelno bio distribuiran i u standardiziranoj varijanti. To će se dogoditi na proljeće.

Meni je bilo bitno da se filmu doda i dokumentarna nota, pored predsjednika države imamo još naturščika i oni filmu daju na uvjerljivosti. Kad vidite da predsjednik države glumi predsjednika, onda se zapitate radi li se ovdje o glumi ili ne.

Film, koji govori o maloj otočkoj zajednici, snimali ste na Hvaru. Osim prelijepe prirode, šta je to što je Vas kao čovjeka koji je rođen i odrastao u Zagrebu, ponukalo da snimate film o jednom sasvim drugačijem načinu života od onog koji Vi živite?

ŠOVAGOVIĆ: Moj je djed u četrdesetim godinama prošlog stoljeća napustio Šoltu i doselio se u Zagreb, a i moja baka također, uglavnom, svih ovih godina imam jedan čudan osjećaj kada se približim moru, taj se osjećaj ne može sagledavati matematički, ali nekako se kraj mora osjećam kao da sam doma, ne znam to drugačije objasniti, more je i neka vrsta glavne metafore ovog filma… sve će nas na kraju progutati more i preživjet će rijetki… Ovu apokaliptičnu komponentu tretiramo na jedan, rekao bih specifičan način – možda cijeli film možemo zvati komedijom katastrofe, no parcijalno gledano imamo elemenata komedije, melodrame i dakako sirove balkanske drame, tu je nekoliko smrti, dva-tri preljuba, otmica itd…

U filmu se, osim sjajne glumačke ekipe koja uključuje Gorana i Bojana Navojca i Mariju Škaričić, pojavljuje i bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić koji je igrao samog sebe. Kako je uopće došlo do ove saradnje i ideje da se jedan i to najviše rangiran političar nađe na filmu?

ŠOVAGOVIĆ: Meni je bilo bitno da se filmu doda i dokumentarna nota, pored predsjednika države imamo još naturščika i oni filmu daju na uvjerljivosti, hoću reći kad vidite da predsjednik države glumi predsjednika, onda se zapitate radi li se ovdje o glumi ili ne. Sekvence u kojima se pojavljuje Mesić iznimno su uvjerljive, no ima još nekoliko likova koji tumače sami sebe. U ovom filmu Gorana Navojca vidimo u jednoj novoj ulozi, mene je više puta podsjetio na pokojnog Borisa Dvornika i on je kao glavni lik umnogome odredio smjer ovoga filma.

Znači li to da u narednom Vašem filmu možemo očekivati i Ivu Josipovića?

ŠOVAGOVIĆ: Ne, to ne znači to.

Vi ste glumačku karijeru počeli još kao tinejdžer u filmu Život sa stricem Krste Papića u kojem je igrao i Vaš otac Fabijan Šovagović, legenda ex-jugoslavenskog glumišta. Sigurno su Vas često u intervjuima pitali da li je Vama i Vašoj sestri, također glumici Anji Šovagović Despot, bilo lakše ili teže, ući u svijet glume i uspjeti u njemu.

ŠOVAGOVIĆ: Pa evo i danas se to događa… Da, često sam odgovarao na ta pitanja je li bilo lakše ili teže, uglavnom, svakako je bilo lakše, neka vrata bila su širom otvorena, nema tu previše filozofije. Inače da vas ispravim, prvi film koji sam snimio zvao se Sokol ga nije volio, a tek potom Život sa stricem. Ovih dana napustio nas je Krsto Papić, on je pustio scenarij Visoka modna napetost na natječaju tako da njega, na neki način smatram ocem ovoga filma, iznimno sam tužan zbog tog događaja.

Spadate u onu generaciju glumaca koji su prije raspada Jugoslavije radili na tom tada jednom tržištu. Publika u BiH vas pamti i po ulozi u TV seriji Praški student. Koliko su ratna dešavanja utjecala na Vašu karijeru ali i odnose sa kolegama iz drugih zemalja naše regije?

ŠOVAGOVIĆ: Vidite, rat kao rat, normalno nije donio ništa dobro, kamoli u smislu filma, ekonomija se oporavljala dugo i ustvari nikada se nije ni oporavila, ljudi su nepovratno izgubili mir i kada je mir formalno zamijenio rat, praktično gledano tu se nije mnogo promijenilo, ljudi su sindromirani trajno, ne samo oni koji su bili u direktnim sukobima nego i njihove obitelji, ljudi koji ih okružuju…

Ja sam se možda devedesetih htio baviti filmskom režijom ali to je tada bilo nemoguće isto kao i osnovati bend, stoga sam,  ‘ajmo reć’, neke svoje filmske scenarije pretvarao u kazališne drame i čekao povoljniji trenutak.

Moram reći da dobar projekt nema granica. To je osnovna suština. U svakom slučaju, koprodukcija je nešto što će biti prirodno na ovim prostorima, možda još nismo sasvim spremni za to ali stvari se pokreću i u tom smjeru.

Situacija u kojoj kao pedesetogodišnjak osnivam bend možda će se nekom učiniti tragikomična, ali sve je to posljedica izgubljenih desetak, možda dvadesetak godina u turbulenciji čekanja da se vrijeme promijeni. No, možda je i prerano za takvo što.

Ne znam. Vidim da su mnogi muzičari izgorili u mladosti, nas ta opasnost ne vreba, barem to. Zanimljivo bi bilo vidjeti naprimjer The Doors kao starce sa štapovima, to bi zaista bilo zanimljivo, morate to priznati…

Dobar projekt nema granica

Igrali ste u Oscarom nagrađenoj Ničijoj zemlji bh. reditelja Danisa Tanovića, nedavno ste snimali nastavak Montevidea Dragana Bjelogrlića, a kao producent planirate sarađivati sa bh. direktorom fotografije i rediteljem Šahinom Šišićem na filmu U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce Abdulaha Sidrana. Znači li to da se filmski umjetnici sasvim prirodno, unatoč činjenici da je riječ o zasebnim kinematografijama, okupljaju oko dobrih projekata ili je riječ o koprodukcijama i lakšem finansiranju filmova kada se udruže nacionalne fondacije za podršku filmovima?

ŠOVAGOVIĆ: Naravno, igranje u Ničijoj zemlji bila je velika satisfakcija, vjetar u leđa i saznanje da ovaj posao ima smisla. Moram reći da dobar projekt nema granica. To je osnovna suština. Isto se odnosi na Montevideo i na Zvornik. U svakom slučaju koprodukcija je nešto što će biti prirodno na ovim prostorima, možda još nismo sasvim spremni za to ali stvari se pokreću i u tom smjeru. HAVC u Hrvatskoj iznimno je agilan i radi jako dobro, usprkos podmetanjima medija i odavno sufinancira mnoge filmove u regionu.

Vaše prevashodno zanimanje je gluma u kojoj ste ostvarili brojne uloge na filmu, televiziji i u teatru, stalni ste član Gavelle, no skoro pa jednako ste se realizirali kao dramski pisac, Vaše su drame izvođene i prevođene na nekoliko jezika. Bavite se režijom, komponujete i imate vlastitu produkciju Zona sova. Kako Filip Šovagović stigne biti glumac, pisac, muzičar, reditelj i producent i u čemu se najbolje osjeća?

ŠOVAGOVIĆ: Ne znam kako uspijevam. Nekad mi na razmišljanja odu mjeseci, ima toliko toga…kako bih vam rekao, sve te ideje najprije valja dobro promisliti, no ta razmišljanja su često neusustavljena, ne donose konkretne rezultate, negdje lebde samo u eteru, pa se nerijetko i meni samom čini da recimo mjesecima nisam ništa napravio, hoću reći ona prethode finalizaciji i neminovna su, ali nisu materijalizirana, pa su ustvari – ništa. Mnogo se mijenjaju, glazba se transponira, scenariji prolaze kroz verzije, neke stvari se i zaborave. Scenarij za film Visoka modna napetost prošao je kroz četiri faze minimalno, radili smo oko dvije godine Ivica Đikić, Robert Perišić i ja, a kako bih pojasnio reći ću vam da prva i posljednja verzija jedna s drugom nemaju nikakve veze, shvaćate.

Igrali ste u predstavi Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića, koja je nedavno imala premijeru u Gavelli, a čiji su plakati zabranjeni zbog negativne reakcije Crkve, a gradonačelnik Zagreba Milan Bandić tražio da se ukinu zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja. Kako Vi to komentirate?

ŠOVAGOVIĆ: Ovdje su mnogi pametni i tupi umovi rekli svašta i ništa. Cijeli je slučaj počeo veselo a završio naprasno, bombaškim prijetnjama… rekli bi da su neke reakcije iznenađujuće, no za mene nisu. Najtužnije je da u ovom slučaju nije bilo trećeg mišljenja. To najviše govori o demokraciji, tj. o najgorem obliku demokracije. Ovdje imate dvije bitne točke; postavljanje i skidanje plakata. I kada je plakat već bio skinut – više nije bilo šanse da ga se vrati natrag – sve ostalo je gubljenje vremena, ovdje su profitirali mediji najviše i sam plakat. Puno je bitniji taj kontekst vremena i prostora u kojem se slučaj odigrao. Možete to shvatiti i ovako; religije upravljaju većinom, a umjetnosti manjinom, tako nekako… Manjine su objektivno gledano, oduvijek proganjane, to je fakat i ništa drugo. U ovom sam slučaju bio objektivni promatrač. Moj film govori i o tome, ali iz perspektive trećeg mišljenja, to ponavljam.    

U umjetnosti je cenzura dobrodošla jer sama cenzura izdvaja cenzurirano djelo iz mora umjetničkih djela. Cenzura unapređuje umjetnost. Nekad ne, ali danas možda ipak da. Internet je globalizirao osobno mišljenje, on može u sekundi multiplicirati jedno djelo u milione primjeraka, hoću reći on stoji uz bok i crkvi i politici i državi i umjetnosti, ljudi razmišljaju svojom glavom, rezultati nisu vidljivi još sada, no jedno je sigurno, internet se neće moći cenzurirati.

 Internet bez cenzure

Smatrate li da umjetnost generalno ne bi trebala podlijegati nikakvoj vrsti cenzure osim autocenzure?

ŠOVAGOVIĆ: U umjetnosti je cenzura dobrodošla jer sama cenzura izdvaja cenzurirano djelo iz mora umjetničkih djela. Ovaj je plakat obišao internet i kopiran je valjda milijardu puta, on će imati svoj život neovisno o mjestima za plakatiranje, još intenzivniji, u to sam siguran. Cenzura unapređuje umjetnost. Nekad ne, ali danas možda ipak da. Internet je globalizirao osobno mišljenje, on može u sekundi multiplicirati jedno djelo u milione primjeraka, hoću reći on stoji uz bok i crkvi i politici i državi i umjetnosti, ljudi razmišljaju svojom glavom, rezultati nisu vidljivi još sada, no jedno je sigurno, internet se neće moći cenzurirati… Mnogo stvari ovisi o tome jeste li optimist ili pesimist i kako gledate na stvar.

Ljudi vole reć’ – ovo je strašno, sve je opljačkano i uništeno. Ali sigurno nije tako. Moj um nije ni uništen ni opljačkan i nije mi strašno s njim, baš naprotiv – zabavno mi je. Godinama gradim tzv. neovisno i antikolektivno mišljenje i došao sam do zaključka da je uspjeh u tome ako uspijem da ga zadržim, ne laskam si, hoću reći, da ću druge uvjeriti da i sami tako razmišljaju, to nije moj put… Razumijem ljude bez posla, možda ću i sam ostati bez plaće, ali i iz toga treba pronaći put, a vjerujem da ću se snaći.

Možemo li, nakon filma, očekivati novi dramski tekst od Vas i o čemu biste voljeli pisati?

ŠOVAGOVIĆ: Pišem o narkomanima u komuni, to je jedan davno zaboravljen zadatak, radi se o drami Žena popularnog pokojnika, počeo sam da je pišem prije nešto više od deset godina, to moram da završim, onda bih možda počeo da radim Ptičice 2, to je nekako najuspješnija možda drama koju sam napisao, odigrana je više od 300 puta sve skupa, možda bi bilo zanimljivo vidjeti što se to danas događa s likovima.

Izvor: Al Jazeera