Centralnoafrička Republika – zemlja prevrata

Odluka francuske Vlade u četvrtak da pošalje 1.200 vojnika u Centralnoafričku Republiku, kako bi pomogli u uspostavi sigurnosti u toj zemlji u kojoj vlada kaos, usmjerava pozornost svjetske javnosti na tu zemlju čija se politička povijest sastoji uvelike iz pučeva i prevrata, a francuske snage trebale bi biti dio misije Ujedinjenih naroda, koji u toj zemlji intervenira po drugi put.

Od osnutka CAR-a, nastale proglašenjem neovisnosti bivše francuske kolonije Oubangui-Chari 1960. godine, njezina povijest obilježena je nemirima te uspjelim i neuspjelim pučevima.

Nakon još jednog u beskrajnom nizu prevrata u ožujku i uslijed neprestanog nasilja, UN je odlučio po drugi put poslati mirovne snage kako bi pokušale uspostaviti mir.

Francuska kolonija

Središnja je Afrika u vrijeme trgovine robljem bila područje selidba i izbjegličkih kretanja brojnih etničkih skupina. Kad su kolonijalne sile sredinom 19. stoljeća stigle u to područje, ondje je vladao egipatski sultan Rabah, kojega su 1903. godine vojno porazili Francuzi.

Francuska je 1910. godine “vojno područje” Oubangui-Chari proglasili kolonijom unutar Francuske Ekvatorijalne Afrike, nakon čega su uslijedile brojne pobune protiv strane vlasti.

Katolički svećenik Barthelemy Boganda, osnivač Pokreta za socijalnu evoluciju Crne Afrike, postao je 1958. godine prvi predsjednik Vlade u okviru takozvane unutarnje autonomije toga područja, a dvije godine kasnije proglašena je neovisnost CAR-a.

David Dacko, bratić Bogande, koji je u međuvremenu poginuo u padu zrakoplova, postao je prvi predsjednik države, a MESAN je postao vladajuća stranka.

Bokassina strahovlada

Krajem 1965. i početkom 1966. godine dogodio se vojni udar, pod vodstvom zapovjednika glavnog stožena Jeana Bedela Bokasse, koji je bio nećak Bogande i Dackoa. Bokassa je ukinuo Ustav i prigrabio svu zakonodavnu i izvršnu vlast, nakon čega je uslijedila 14-godišnja strahovlada.

Bokassa je 1972. godine proglašen doživotnim predsjednikom, ali mu ni to nije bilo dovoljno, nego je 4. prosinca 1976. godine ukinuo republiku i uveo monarhiju, a sebe proglasio carem.

Točno godinu dana nakon toga, tijekom svečanosti koja je stajala više milijuna dolara u preuređenoj sportskoj dvorani, dao se okruniti za cara, po uzoru na Napoleona I. Na ceremoniji su bili nazočni brojni inozemni gosti, a Bokassin purpurni ogrtač izrađen je u Austriji.

Nemiri i udari

U nemirima što su izbili 1979. godine ubijeni su desetci studenata i učenika. Francuska, čiji su interesi za tu državu motivirani u prvom redu iskorištavanjem sirovina, otkazala je potporu Bokassinu režimu nakon što su ga kritičari optužili za umorstva djece i ljudožderstvo.

U državnom udaru s francuskom pomoću, vlast je ponovno preuzeo David Dacko, nakon čega je država ponovno postala republika.

Ponovni puč dogodio se 20. rujna 1981. godine, nakon što Dacku nije pošlo za rukom okončati gospodarsku, administrativnu i političku krizu zemlje, koja traje od stjecanja neovisnosti i koja se u međuvremenu još više zaoštrila.

Vlast preuzima Vojni odbor za nacionalnu obnovu, na čijem čelu se nalazio general Andre Kolingba.

Demokratizacija i parlamentarizam

Slijedi postupna demokratizacija, ponovno uvođenje parlamentarizma i višestranačkog sustava, tijekom najduljeg razdoblja relativnog mira u trajanju od više od 10 godina.

Oporbeni političar Ange-Felix Patasse, bivši Bokassin predsjednik vlade, izabran je 1993. godine za predsjednika države, nakon što je planirao nasilno uklanjanje Kolingbe.

Uslijedilo je više pobuna i vojnih pučeva, zbog čega su afričke zemlje u CAR poslale mirovnu misiju MISAB, koju je uskoro zamijenila mirovna misija UN-a MINURCA. Pripadnici misije napustili su, međutim, zemlju 2000. godine.

Patasse je 1999. godine ponovno izabran za predsjednika, ali je 15. ožujka 2003. godine na njega izvršen puč, s potporom iz Čada. Pobunjenici, na čijem je čelu bio general Francois Bozize, stigli su u glavni grad Bangui.

Bozize je na izborima 1993. godine bio protukandidat Patasseu, a nakon poraza je pokušao izvesti udar i potom pobjegao u Čad.

Gušenje pobuna

Nakon pokušaja demokratizacije zemlje, Bozize je u drugom krugu izbora, 8. svibnja 2005. godine, izabran za predsjednika, a nakon gušenja pobuna od 2007. do 2009. godine potpisani su mirovni sporazumi s pobunjenicima.

Početkom 2011. godine održani su predsjednički i parlamentarni izbori, nakon brojnih odgađanja, a Bozize je ponovno izabran za predsjednika. Oporba, međutim, nije priznala izborne rezultate.

U prosincu 2012. godine naoružane skupine, okupljene u savezu pod nazivom Seleka, dale su Bozizeu ultimatum, u kojemu su zatražile da se pridržava ugovora postignutog s njima.

Na molbu Bozizea, Čad je poslao svoje vojne snage u CAR, a Vlada je zatražila i od francuskih vojnika, koji su se nalazili u zemlji, da ju podrže u borbi protiv Seleke. Francuski predsjednik Francois Hollande odbio je taj poziv.

UN šalje snage

Pobunjenici su 24. i 25. ožujka 2013. godine zauzele predsjedničku palaču u Banguiu, a Bozize je pobjegao u Kamerun.

Čelnik Seleke Michel Djotodia proglasio se prijelaznim predsjednikom i raspustio Seleku, koja se, međutim, raspala u manje skupine, koje su nastavile svoju borbu.

Nakon što je Afrička unija u CAR odaslala svoju vojnu misiju MISCA, u listopadu 2013. godine i UN donose odluku onamo poslati mirovne snage. Francuska je odmah odlučila sudjelovati u misiji.

“Najmanje 1.200 vojnika bit će raspoređeno u CAR, a intervencija će početi između glasovanja o rezoluciji u UN-u i nadnevka koji će odrediti predsjednik Republike”, rekao je u četvrtak francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius za medije BFM TV/RMC, dodavši da će se to dogoditi “ovih dana”.

Izvor: Agencije