Kako je Lazo obrijao brkove svom igraču

Piše: Zoran Čutura

Govoreći iz hrvatske perspektive, a ne znam iz koje bih druge perspektive mogao govoriti, na tržištu nam kronično nedostaje knjiga sa sportskim sadržajem. Ne pričam o slikovnicama, ne pričam ni o samizdatima u kojima autor hvali sam sebe, ne pričam ni o radovima koje profesori moraju objavljivati da bi ostali profesorima. Na umu su mi kapitalna, sveobuhvatna djela, koja bi određene teme/ sportove obradila analitički i stavila ih u povijesni kontekst. Živimo u vremenima u kojima se stalno “podvlače crte”, a ono što se nekada događalo jednostavno se prebriše i stvaraju se neke nove istine.

Ako se zadržim na košarci, a na čemu bih se drugome mogao zadržati, na umu imam Book of Basketball Billa Simmonsa, aktualnog kolumnista ESPN-a, skribomana i navijača Celticsa i svih ostalih bostonskih klubova.

“Nisam mogao naći odgovore koje sam tražio samo kroz statistiku… Zanimaju me ljudi koji su povraćali prije važnih utakmica i plakali na televiziji samo zato jer su vidjeli snimke koje su obnovile nekadašnju bol… Zanimaju me oni koji su odustali od zajamčenih titula samo zato što su željeli pobijediti pod vlastitim uvjetima i oni koji su dali 20 posto svojih minuta i brojki, jer su se žrtvovali da bi tim učinili boljim”, kaže Simmons u bestselleru koji je, ne tako davno, bio najprodavanija knjiga po New York Timesu.

Bez iluzija da bi itko mogao napisati kombinaciju slova i brojki na taj način, imajući vrlo osobni te bezobrazno hrabar i samouvjeren pogled na povijest košarke s uporištem u egzaktnim podacima, ipak se moram zapitati – zašto? Zašto nitko nije niti pokušao napraviti povijesni pregled naše košarke, a u ovom slučaju možemo govoriti i o ex-YU košarci, jer ona doista ima slavnu prošlost, prepunu značajnih likova, značajnijih od mnogih likova iz drugih područja o kojima su objavljivane knjige?

Malo sportske literature

Ne treba biti pretjerano nepravedan, imamo mi tu nešto literature: Zlatna košarka Mirka Novosela ili Od Starog placa do vrha Europe, kao esej o splitskoj košarci (netko je iz publike dobacio: “I natrag!” na predstavljanju te knjige, ni ne sluteći se kako će ta duhovitost vrlo brzo postati brutalna istina), ali nije to – to.

Staviti protagoniste u međusobne odnose, iskopati i uspjehe i neuspjehe, jer i kapitalni neuspjesi imaju istu važnost kao i uspjesi, objasniti povijesne okolnosti, socijalnu situaciju… E, tu bi moglo biti materijala i materijala. Autora takvog djela voljeli bismo ili mrzili, nitko ne bi bio ravnodušan, a ravnodušnost je, znamo to odavno, najgora reakcija na neki rad u koji su uloženi trud i kreacija. Što bi Brega rek'o: “Da te mrze, a da ti se dive…”

Moram priznati da se takvo što jednostavno ne bih usudio pisati. Nisam kukavica, ali…

Ako želim biti pošten, moralan, temeljit, nepristran, na kraju krajeva i zanimljiv, morao bih pisati i ružno, ružne stvari o ljudima koji su zadužili naš sport i ostali u povijesti s aureolama nedodirljivih. Igrači su uvijek bili i ostali kvarljiva roba, natjecali su se međusobno, dokazivali tko je bolji od koga, tko će dati više koševa, čiji su ubačaji značajniji, a promašaji beznačajniji. Treneri su uvijek bili i ostali tašti, privilegirani da igrače smatraju samo robom kojom uspješno manipuliraju, greškama prirode s poremećajem hipofize. Tko bi takvo što želio pisati, tko bi takvo što, raskrinkavanje idolatrije, želio čitati?

Prije ili kasnije naći će se netko. Mora se naći. Ako ni zbog čega drugog, a ono da novim, cyber generacijama objasni što se događalo nekada i pita ih zašto oni danas tendiraju amputirati povijest, kad bi iz te povijesti trebali učiti.

I mene zanimaju neki fakti, zanimaju me dosjei koji su odavno trebali biti otvoreni.

Brojna pitanja bez odgovora

Ako se može otvoriti dosje JFK, zašto se ne bi mogao otvoriti dosje o finalu doigravanja 1983. godine između Šibenke i Bosne? Zašto je Šibenci oduzet naslov, zašto je poništena treća utakmica, završena onim slobodnim bacanjima Dražena Petrovića, tada još samo dječaka neobične frizure? Zar zbog Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu? Zbog Vučka? Tko je to i gdje odlučio? Savezno izvršno vijeće? Zar se i to moglo u Jugoslaviji? I neka se raspala ako se moglo…

Zanima me što se događalo na Olimpijskim igrama 1972. u Munchenu, kad je Jugoslavija izgubila od Portorika, u kojem su igrači bili dopingirani, pa nije ušla u polufinale. Jedino je Duci Simonović ostao dosljedan u prvobitnoj odluci svih igrača da se bojkotira nastavak turnira. Kako su ostali bili ucijenjeni? Čime? Vojskom, Golim otokom, oduzimanjem putovnica? Pardon, pasoša… I zašto Simonović nije bio podložan toj ucjeni?

Zanima me je li točno da su trenera Mirka Novosela igrači izbacili iz svlačionice na poluvremenu polufinalne utakmice protiv Talijana u Montrealu 1976. kod “minus 16” i da je pokojni Krešo Ćosić postavio taktiku za nastavak, nakon čega je Zoran Slavnić dao pobjedonosni koš za pobjedu i srebrnu medalju? Nikad nikoga nisam pitao je li to točno, makar sam imao puno prilika. Možda podsvjesno ne želim znati istinu…

Mnoge zanima – ja to znam, ali ne usuđujem se pisati – kako je to pokojni Dražen bio ozlijeđen na zagrijavanju druge utakmice finalne serije protiv Zadra 1986, da bi u trećoj tekmi Cibona izgubila na svom parketu. Zašto nitko nikad nije napisao elaborat o tome da je Cibona s Draženom uzela samo jedan od četiri moguća naslova prvaka?

Zanima me koje je objektivno mjesto Ive Daneua u igračkoj hijerarhiji svih vremena. Zanima me i gdje je tu prerano preminuli Radivoje Korać. Oni su igrali tako davno da ih se ni ja ne sjećam.

Je li istina da je jedan od naših najboljih sudaca iz zlatnih osamdesetih u vlastitom dvorištu napravio “muzej zviždaljke”, jer su, zapravo, suci odlučivali tko će osvajati naslove, pa su u skladu s time i bili nagrađivani od osvajača?

Potraga za hrabrim autorom

Postoje li neki objektivni parametri kojima bi se moglo procijeniti tko je najbolji košarkaški trener svih vremena – je li to Aca Nikolić, je li to Ranko Žeravica, je li to Mirko Novosel, je li to Željko Obradović, je li to Duda Ivković?

Je li istina da je trener Rabotničkog Lazar Lečić na poluvremenu neke međunarodne utakmice obrijao brkove svom igraču Radosavljeviću, koji je sakupio pet faulova i ovaj je uredno igrao u nastavku s drugim brojem na leđima?

Koja je najbolja jugoslavenska momčad svih vremena – Jugoplastika s Kukočem, Rađom i Ivanovićem, Cibona s Draženom i “nama ostalima”, Partizan s Kićanovićem i Dalipagićem, Bosna s Delibašićem i Varajićem, osvajač prvog Kupa prvaka za SFRJ?

Koja je reprezentacija najbolja? Ona iz Ljubljane 1970, koja je bila fitilj za konačnu ekspanziju košarke, ona iz Moskve 1980, koja je osvojila najsjajniju medalju ikada, ali uz bojkot SAD-a ili ona između 1989. i 1991, kojoj nitko nije mogao prići ni blizu, ali nikad nije dostigla svoj zenit, jer se država koju su predstavljali – dezintegrirala?

Privodeći kraju tekst s puno pitanja, a malo odgovora, moram evidentirati sjajnu misao iz razmjene mailova s jednim košarkaškim fanatikom – ostavimo ga u anonimi. “Ne postoji ništa u nas što će biti veće od Dražena, ni slike, ni knjige, ni genij, baš ništa. On će postati apsolutno mjerilo u svim segmentima postojanja. Laž o Draženu je najmanja laž našeg društva, ali ga tako dobro definira da će svi svoje buduće laži, na kojima i počiva društvo, bazirati na ovoj, bezazlenoj laži.”

Čekamo hrabrog autora.

Izvor: Al Jazeera