Neka se želje ispune, ali što onda?

Mislim da je ovo dovoljno od mene, jer čak i svemogući imaju svoje granice (Al Jazeera)

Piše: Goran Milić

Da sam Onaj koji ispunjava želje i u tome je svemoguć, da se povodim za političarima i medijima u ovom dijelu Europe, lako bih u Novoj 2014. riješio glavne probleme.

Čarobnim štapićem i autoritativnim, bespogovornim glasom nazvao bih Makedoniju imenom koje usrećuje i Makedonce i Grke.

Utemeljio bih trajno prijateljstvo između Srpske i Makedonske pravoslavne crkve. Bugari i Makedonci prestali bi se sporiti oko jezika. Makedonci i Albanci zaboravili bi zašto su se svađali. I napisao bih novu povijest o Aleksandru Makedonskom, Aleksandru Grku i Aleksandru Velikom koju bi kao istinitu i objektivnu proučavao cijeli svijet.

U Hrvatskoj bih postigao dogovor oko upotrebe ćirilice na takav način da bi mu pljeskali i vukovarski Srbi i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Poništio bih u glavama Hrvata podjele na ustaše i partizane, udbaše i crnokošuljaše, pristaše “ZA” i “PROTIV” referenduma o obitelji, ne bi mi se Hrvat opredijeljivao za Hercegovce ili Istrane, Dalmatince ili Zagrepčane, za Katoličku crkvu ili protiv nje…

Dovoljno od mene

U Crnoj Gori, pomirio bih dvije akademije nauka, dva novinarska društva, dvije udruge pisaca, dvije pravoslavne crkve, jug i sjever države, a ime Mila Đukanovića ne bi se više spominjalo ni s oduševljenjem niti sa strahom. Pretvorio bih ga u normalnog čovjeka.

U Srbiji – e, tu bih čak i kao svemoguć malo zastao. Dobro, Vojvodina je lako riješiva. Mučio bih se više sa Kosovom, tražio način kako da Srbi na Kosovu i Albanci u Srbiji prestanu biti neprijatelji s lokalnom većinom, kako da se strahovi i mržnja pretvore u trajno prijateljstvo i suradnju. Ma, pretpostavimo da bih i to riješio.

Bosna i Hercegovina je piece of cake. Svi konstitutivni narodi i svi bi se ostali oduševili mojom solucijom u kojoj su narodi 100 posto ravnopravni, ali i svi građani međusobno. Presuda Sejdić-Finci implementirala bi se već od 6. siječnja/januara, uslijedila bi do kraja mjeseca i deblokada vlasti na svim razinama. A problem s psima lutalicama bih riješio tako da ih ne pobijemo, ne strpamo u male kaveze, ali i sklonimo s gradskih ulica.    

Ako nam nije dosadilo da stalno upiremo u druge, možemo nastaviti tako još 100 godina, to će biti naša odluka koju će uspješniji dio svijeta potiho ismijavati. 

Ja mislim da je ovo dovoljno od mene, jer čak i svemogući imaju svoje granice. Međutim, pitam se najiskrenije, kada bi ovi problemi koji se često nazivaju “krucijalnima” nestali s dnevnog reda, bismo li živjeli bolje?

Da se provede presuda Sejdić-Finci, da Srbi ispišu cijeli Vukovar ćirilicom, da Makedonci konačno dobiju međunarodno priznato ime a Kosovo zaigra kvalifikacije za Svjetsko nogometno prvenstvo, da Milo Đukanović ode u odvjetnike a Srbija požuri prema Europskoj uniji, bi li to ljudima donijelo bolji život? 

Nedavno sam na Facebooku citirao Augusta Šenou koji je na kraju 1880. ocjenjivao godinu na izmaku. Pa je, otprilike, ovako rekao: “Ne samo Austrijanci i Mađari, nego se i priroda urotila protiv nas, bijednih Hrvata. U Zagrebu je za Božić bilo toplo vrijeme, južina, snijega niotkuda. A ovoliko beznađa, lopovluka, ovoliko kukavica i ništarija, povijest ovog naroda ne pamti. Hoće li Bog ikada pomoći napaćenom hrvatskom narodu…”

Ako konačno shvatimo…

Otprilike tako je napisao, prije 133 godine! I ove je godine u Zagrebu za Božić bila južina. Snijega niotkuda. U međuvremenu je prošla Austrougarska, Kraljevina SHS, Pavelićeva NDH, Titova FNRJ i SFRJ, Tuđmanova, Mesićeva, Sanaderova, Milanovićeva Hrvatska…

Došla je Europska unija. I opet ništa! Opet se piše o lošem životu, beznađu, ništarijama i lopovima.

Mislim da bi svaki narod s ovog podneblja mogao povući sličnu paralelu, pronaći kontinuitet katastrofičnosti, uvijek upirući na nekog krivca “izvana”.

Ako nam to nije dosadilo, možemo nastaviti tako još 100 godina, to će biti naša odluka koju će uspješniji dio svijeta potiho ismijavati.

Ako konačno shvatimo da je problem više u nama, pojedinačno, lokalno, nacionalno, a onda tek u okruženju, brže ćemo do boljeg života – koji se stvara pojedinačnim i kolektivnim radom i uspjehom, proizvodnjom novih dobara koja ćemo nakon toga umješno raspoređivati. A ne obratno – prvo se ubijamo da stvorimo okvire, onda tražimo sustavna rješenja, postavljamo nomenklaturu koja prvo dijeli samo sebi, a na kraju nikome ne ostaje NIŠTA.

SRETNA NOVA! I NEKA BOG POMOGNE OVIM NAPAĆENIM NARODIMA.  

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Poželio sam podijeliti slike ove lijepe zemlje i riječi normalnih ljudi s našom publikom, ali i predstaviti našoj regiji i svijetu jednu BiH bez uobičajenih stereotipa.

Regija će 2013. pamtiti kao tešku i napornu godinu, punu političkih promašaja, daljnjeg siromašenja, bujanja radikalizma i beznađa. Svode li se uspjesi na jedan ulazak u Europsku uniju, jedan datum početka pregovora, početak najteže normalizacije odnosa između Beograda i Prištine te nekoliko sportskih uspjeha? Jedina zabilježena eksplozija zadovoljstva u Bosni i Hercegovini, čak ne podjednako […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO