Noć u kojoj je gorio naš fikus

Na slici autor, Damir Uzunović, isprobava svemirski pištolj koji je dobio za svoj treći rođendan, 17.12. 1968. (Damir Uzunovi?)

Piše: Damir Uzunović

Zvučnik školskog razglasa zapucketao je kao gramofonska ploča. Glas svima znane štreberice iz četvrtog razreda javio je da je danas nastava skraćena i da direktor svima hoće poželjeti sretnu Novu 1972. godinu.

Po završetku skraćenih časova pred školom, kako je to bilo uobičajeno, ovaj put nije stajala moja sestra, jer niko kod kuće nije mogao pretpostaviti da će se ranije završiti nastava, te sam u sebi likovao što ću prvi put kući iz škole doći potpuno sam.

Trebalo je, zapravo, preći put ne duži od 400 metara, trotoarom, uz zid fabrike duhana, pokraj trafo-stanice, ali svaki se metar u koji ću zakoračiti zvao sloboda, pa sam produžio dalje, niz prugu, sve do podvožnjaka u daljini, zamišljene granice moga djetinjstva.

U starim kućama uz prugu, gdje je nova vlast poslije rata ili, tačnije, poslije prolaska pruge širokog kolosijeka ranih šezdesetih naselila hercegovačke katolike, te u prozorima kuća iznad Drinske ulice, koje su u dva, u tri reda, došavši za njima, sazidali njihovi bliži i dalji rođaci, nakon Božića ostale su da svijetle okićene jelke. Svjetlucale su po noći i djeca su ih u svojim školskim blokovima crtala i bojila u svim veličinama, sa zadatkom da u sveskama ispričaju kako će i s kim dočekati Novu godinu.

Taj fikus iz džungle bio je zamjena za jelku iz šume i meni je dolazilo da prevaren i nesretan otrčim i sakrijem se u katoličke kuće preko puta, gdje su danima svijetlile prave jelke.

Moja majka se, zaista, trudila da mi objasni zašto i u našoj kući nema jelke. – Ne probijaj mi više glavu, nije još vrijeme da kitimo. Kad dođe, brate, Nova godina! – Govorila je kako mi nešto slavimo, a nešto ne slavimo, a ja sam toliko čeznuo za tom zelenom kupom od grančica, zapaljenom u hiljade iskrica koje se odbijaju od njenih girlandi i kugli i špicasto, kao iglice, upadaju u snijeg oko kuće.

Jelka je bila lažna i nestvarna i zato sam je toliko volio.

xxx

Prije dvije sedmice napunio sam šest godina i uzeo sedmu. Za rođendan sam dobio projektor i crtane filmove na dijapozitivima. Bio sam lud za crtanim filmom Snježna kraljica. Svaki čas bih navlačio roletne da opet u mraku tjeram majku da mi pušta taj film. Noćima bih onda sve sanjao i slajdovima dodavao ton koji je u projekcijama nedostajao: Snježna kraljica je pričala nekim jezikom koji mi je bio blizak, kako se u snovima svi jezici razumiju. Znao sam tačno šta ona govori. Plakala je, a na kraju filma su iz njenih očiju ispadale ledene, kockaste suze. Sve vrijeme je činila neka zla, ali tako da ti se sažali nad njom. Bila je to gospođa Zima i svaki joj se put naklonim s dužnim poštovanjem, znajući da će svi njeni minusi, ledovi, ledenice i snjegovi opet proći, tek što su došli, zapušeni, zamagljeni, veliki i strašni, kao da su htjeli zauvijek tu da ostanu, štipajući naše male prste i obraze.

Otac je rekao: “Kakav je ovo peh!”

U kanistru na dan Nove godine više nije bila ni šolja nafte. Grijali smo se na peć koja je u državi već postala hit, oni koji su je imali i oni koji su je željeli, a ložili su peć na ugalj ili drva – zvali su je naftarica. Na njoj je pisalo Preporod. Koliko znam, u slobodno vrijeme izrađivali su ih zatvorenici zloglasne Zabele u Požarevcu. Ti zatvorenici nisu pravili samo peći. Napunili su tipskim školskim klupama sve škole u tadašnjoj državi i mi smo za njima sjedili i učili ne znajući ko ih je napravio.

Oko naftarice, u svim sobama, čak i u kupatilima, u sanduku za odlaganje posteljine, u zraku oko naših fabričkih zgrada gdje smo živjeli, osjetio se, zbog njenog prisustva u domovima, neki slatkasti miris – miris benzinskih pumpi, koji smo iznenađujućom, naprasnom ugodom udisali punim plućima. Dubina rezervoara naftarice mjerila se jednom palicom koja je ličila na palicu za golf i kada ju je otac izvadio samo je dno palice bilo vlažno.

Zatekao sam majku kako girlandama i blještavim kuglama nabrzinu kiti listove golemog puzajućeg fikusa, koji je, od kako znam za sebe, bio razapet na skoro cijelom jednom zidu najveće sobe u našem stanu.

Najbliža benzinska pumpa bila je na Grbavici i otac je iz podruma izveo sanke. Molio sam ga da povede i mene i da ću čuvati kanister da se ne prevrne. Sa ocem sam, kada dobro izbrojim, za njegova života bio ne više od pet-šest puta nasamo, uglavnom gledajući u njegova široka leđa, dakle iz perspektive djeteta, kada kod njega još nije postojala nikakva potreba za počinjanjem bilo kakvog razgovora koji bi možda mogao početi nekim, naprimjer, bezveznim ili neobaveznim pitanjem.

Nije rekao ništa. Obukao je svoj neuništivi krombi-kaput, stavio kačket i rekao da će pričekati pred zgradom da me majka toplo obuče. Uskoro sam izašao napuhan kao da ću na Mjesec. Majka je na mene navukla i moju i sestrinu odjeću, virile su mi samo oči. Otac me je posjeo na drvene sanke, rekao mi da raširim noge i da njima onda stisnem praznu kantu plastičnog kanistra, imitaciju američkog metalnog kanistra, koji je mirisao na naftu – na njemu je pisalo 20 litara i u sjedećem položaju dolazio mi je do nosa.

Nisam vidio ništa preko razgrnutih gromada i nanosa snijega pokraj očišćenog makadamskog puta prema raskrsnici na Pofalićima, samo ogromna leđa oca i njegovu ruke bez rukavica, kojima na kratkoj uzici vuče sanke i mene na njima. Kada bismo naišli na malu strminu, sanke bi poletjele i zabio bih mu se u noge. On je, ne okrečući se galamio da kočim, da pazim gdje stavljam noge. Na malom prstu njegove lijeve noge, nastalo još od tjesnih kopački FK Sarajeva kasnih pedesetih, vječno ga je vrijeđalo ogromno kurije oko; otac je oko njega sjekao kožu žiletom nakon kupanja ali ga se nikada nije otarasio. Bilo mi ga je žao. Htio sam da postanem lagan kao zrak, kao taj prazni kanister među mojim nogama.

Peć, na kojoj je pisalo Preporod, zabubnjala je zadovoljno i skoro momentalno stala da isijava toplinu svuda po našem stanu.

Na pumpi je bio red. Nije bilo auta, jer ceste u ogromnom snijegu još nisu bile razgrnute da prihvate malobrojne gradske aute. Bili su samo ljudi i kapama pokrivene glave iz kojih se pušilo dok promiču iznad visokih nanosa snijega, te mali i veliki kanistri s kojima su došli po benzin, naftu i lož-ulje. Čovjek na pumpi u kožnoj jakni, s kapom preko ušiju, nabio je usku zakrivljenu cijev s drškom u grlić kanistra i tamna, smećkasta tečnost iz koje je izbio snažan miris na ljepilo i aceton, zapljusnula je unutrašnjost kanistra, penjući se brzo gore prema dršci, kao umočena kocka šećera u findžan kafe. Nešto nafte se prelilo preko ruba čepa i otac je iz džepa izvadio komad najlona, gumicu i preko svega navrnuo plastični čep.

Stisnuo sam puni kanister koljenima, znajući da ni za živu glavu sada ne smijem da ga pustim i tako iznevjerim i oca i sve one koji noćas trebaju doći na doček Nove godine. Nafta se treskala na svaku rupu i neravninu u utabanom snijegu i kapljice su se prolijevale i slijevale niz plastične stranice, upijajući se u štof mojih, odnosno sestrinih pantalona. Znao sam da to nije uredu, da će majka vriskati kada dođem tako upišan od nafte, da će me sigurno istući i da se te fleke više ničim neće moći oprati, ali nisam mogao ništa promijeniti. Otac je otklizavao i dahtao na svakoj uzbrdici, ali mi nije dao da ustanem, jer sam bio kakva-takva garancija da se kanister neće prevaliti i otklizati unazad, dolje niz ulicu.

Činilo se da naše putovanje do pumpe i natrag traje satima i već su Drinskom ulicom stale da se pale ulične neonske sijalice koje smo danima, čim su se u ulici pojavile, bezuspješno gasili praćkama. Njihova svjetlost bolno me podsjećala i punila nekom dječijom, ali istrajnom tugom da me majka prevarila i da i ove godine u našoj kući neće biti jelke.

xxx

Zatekao sam je kako u kući girlandama i blještavim kuglama na brzinu kiti listove golemog puzajućeg fikusa, koji je od kako znam za sebe bio razapet na skoro cijelom jednom zidu najveće sobe u našem stanu. Taj fikus iz džungle bio je zamjena za jelku iz šume i meni je dolazilo da prevaren i nesretan otrčim i sakrijem se u katoličke kuće preko puta, gdje su danima svijetlile prave jelke. Kako bi sve zakamuflirala što prije može, jer još nije završila sa junećim pečenjem i ukrašavanjem bezbrojnih zdjela ruske salate, našla je neke drvene štipaljice i na njih, kapajući voskom, učvrstila male svijeće, te je s njima na nekoliko mjesta uštinula najdeblje grane nesretnog fikusa, s namjerom da ih zapali nekoliko sekundi prije ponoći.

Naftarica je stajala u drugoj sobi. Te godine vrata te sobe konačno su se nepovratno otvorila, čim su sustanarka Buba i njena kćer otamo odselile u svoj novi stan. Do tada su oni imali tu sobu, mi drugu, a hodnik, kuhinja i wc bili su zajednički. Otac je odnekud izvadio veliki lijevak i kroz njega u rezervoar naftarice usuo skoro pola kanistra nafte. Peć je zabubnjala zadovoljno i skoro momentalno stala da isijava toplinu svuda po našem stanu.

Iako je naš stan bio pun ljudi, pun iznešene hrane na improviziranim stolovima, prekrivenim novim stolnjacima koje je majka rijetko prostirala, bilo je sve jako tiho dok u njega nije ušao i daidža Hamo. PGPRTB i Jugoton nisu mogli objaviti niti jednu singlicu pjevača narodne muzike, a da je on nije imao i još isti dan, čim bi izašla, navio bi je do daske kroz otvoren prozor. Gramofon na radioaparatu marke Tivoli krčao je isto kao i naš školski razglas, ali je s njim konačno došlo danima iščekivano novogodišnje raspoloženje.

Odrasli su počeli da vrište, a djeci je sve bilo zabavno, jer je svaka vatra morala biti dio neke unaprijed smišljene igre.

Otac nije dozvoljavao da flaše stoje na stolu. Sve ih je držao ispod, kraj svojih nogu. Odozdo je vadio jednu po jednu, kako kome zatreba, a flašu konjaka podizao je pažljivo, kao da je instrument iz kojeg će savršeno precizno, bez obzira na to što je već dobro popio, svima koji piju nasuti tečnost tačno jedan prst od ruba čaše. Ustajao je upola ispravljen, sa ispruženom rukom, samo da bi se kucnuo za dug život i dobro zdravlje.

A onda je u sobu nekako drugačije ušla majka, pojačala ton na televizoru i počela da odbrojava. Ugasila je svijetlo, prinijela upaljač svijećama zakačenim na fikus i upalila ih. Znao sam, svaki čas će Nova godina. Svi su ustali. Ja sam migoljio između šume nogu, jer nisam znao za običaj da moramo jedni druge ljubiti koliko god da nas ima. Familija, naši poznanici, oni koje nisam znao, toliko su se grlili da nisu primjetili da su svijeće zapalile fikus i da, ustvari, sada gori cijeli zid naše sobe.

Odrasli su počeli da vrište, a djeci je sve bilo zabavno, jer je svaka vatra morala biti dio neke unaprijed smišljene igre. Otac je od pića izgubio ravnotežu. Tu noć vidio sam ga pijanog prvi i posljednji put u životu – gasio je pogrešan zid. Ustvari, upirao je rukama kao da se podmeče da zid ne padne, iako on ne pada već gori, a njega je takvog s leđa podupirao, također pijani, tetak (otac je još jedanput gorio te godine, ljetos, u kampu Jaz – po nogama je prosuo benzin iz kuhala i zapalio se. Trčao je do mora i nekako ugasio vatru na sebi, ali se rana sutradan inficirala te su ga spasile nekim svojim mehlemima časne sestre iz obližnjeg ženskog samostana). Samo je Hamo, već davno naučen biti priseban i u najvećem pijanstvu, donosio lavore vode, čije je pljuštanje o zid samo još više raspirivalo plamene jezike koji su sada već počeli da izbijaju iz samog zida i iz rozetne za sulundar.

Iako je naš stan bio pun ljudi, pun iznešene hrane na improviziranim stolovima, prekrivenim novim stolnjacima koje je majka rijetko prostirala, bilo je sve jako tiho dok u njega nije ušao i daidža Hamo.

Uz taj zid je do jučer bila peć Kraljica. Kada smo dobili naftaricu snijeli smo Kraljicu u podrum, ali zid niko nije očistio od masne prašine i dimne patine, koja je, pokazalo se, bila veoma zapaljiva. Kako je naš stan bio na prvom spratu, kroz taj zid išlo je nekoliko dimnjačkih vertikala svih stanova iznad nas. Čudesan i tajnovit bio je zvuk dimnjačarske kugle, koja udara iznutra kroz te vertikale u trenutku kad ih s krova spuštaju dimnjačari u crnim odijelima kako bi ih očistili od čađi, kao neko đavolsko sondiranje podzemlja, spuštanjem dolje teških kugli sa krova.

Tada u našim kućama nije bilo telefona. Vjerovatno je neko iz zgrade prekoputa vidio šta se dešava u našem stanu, pa je hitno izletio do portirnice na kapiji Fabrike duhana i dozvao fabričke vatrogasce. Oni su uskoro pozvonili na vratima, a vatrogasno vozilo parkirano ispod našeg balkona je po fasadama bacalo topla žutonarandžasta svjetla. Svi su izašli na prozore: najbolji novogodišnji program davao se u našem malom dvosobnom stanu krcatom ljudima.

Majka je otvorila vrata. Tamo su stajala dva vatrogasca obučena u crvene uniforme, sa širokim oprtačem ukoso preko prsa i sa metalnim šljemom na glavi. Na pojasu im je visila mala sjekirica. Bilo mi je glupo da vatrogasci umjesto da upadaju i razbijaju vrata uredno zvone na njima dok ih neko ne otvori. Majka je rekla da su oni dobrodošli, da mogu ući i nazdraviti za Novu godinu, ali da nema potrebe ni za kakvom intervencijom, jer smo vatru već ugasili. Vatrogasac je upitao šta ložimo. Majka je rekla naftaricu, a vatrogasac je upitao: – Koje marke? – Odgovorila je: Preporod. On je na to kazao kako nije ni čudo, jer su se, otkako su došle na tržište, mnoge zapalile. 

Naravno, majka je prešutjela: naftarica je bila potpuno nedužna, u suprotnoj sobi, sklupčana i topla kao mačka, a vatru je potpalila ona, ubijeđena  da je toliko svemoguća i svemoćna, da čak i od običnog zidnog fikusa može napraviti najorginalniju novogodišnju jelku, najljepšu u cijeloj Drinskoj ulici, koja se tu noć, malo iza ponoći napunila dimom, siluetama na prozorima, glasnim žamorom i rotirajućim svjetlima.

Izvor: Al Jazeera