Zagrebačka košarka – 19 trenera u tri godine

Zagreb igra nacionalnu ligu, Cibona revidira previsoko zacrtane ciljeve, a Cedevita nekako gura (Igor Kralj / Pixsell)

Piše: Zoran Čutura

Svjestan sam činjenice da je u ovom trenutku teško pisati o Ciboni, jer otvaranjem Pandorine kutije – the sequel – ono što vrijedi danas možda neće vrijediti sutra. Kvragu, ako ne pisati sada, kada onda uopće pisati, jer će turbulencije pod Tornjem, Tornjem Zla, kako smo ga nekad mi igrači od milja zvali, ni ne sluteći da će se nekog budućeg dana taj Toranj doista moći usporediti s onom kulom u kojoj stoluje najstrašniji od svih strašnih čarobnjaka iz Gospodara prstenova, nesumnjivo nastaviti.

Kao povod za nastanak teksta možemo uzeti zajedničko gostovanje moje malenkosti i predsjednika Cibone Ivice Lovrića na Sportskoj TV, koja je, pak, posebna priča unutar priče (to je vjerojatno bilo jedno od posljednjih gostovanja ikoga na toj televiziji), jer se od nekoga i nečega ipak treba početi.

Igrači Cibone nisu plaćeni, duguje im se još iz prošle sezone, ali ne boli ih toliko neplaćanje koliko ignoriranje od strane vodstva kluba.

Prije dvadesetak dana, dakle, ponovo se počelo kuhati u Ciboni. Nakon perioda relativnog mira, koje je završeno (polu)informacijom o mogućem štrajku, igrači su izašli u javnost s bolnom činjenicom da nisu plaćeni, da dugovi prema nekima od njih sežu još u prošlu sezonu i da ih ne boli toliko neplaćanje koliko ih boli ignoriranje od vodstva kluba.

Potom je veteran Andrija Žižić, koji je (bio) jedan od najboljih igrača ove sezone, zatražio raskid ugovora, makar novog kluba nije imao – jednostavno mu je dojadilo aktualno stanje i povukao se. Moja prva misao bila je: “Nevjerojatno je to da tri godine, otkako je Grad Zagreb preuzeo kompletnu vlast u klubu, ovakve informacije nisu izlazile u javnost, djelatnici bilo koje druge firme već bi s transparentima bili pred Saborom”.

Ništa se ne može sakriti

Osobno sam se, naime, kao jedan od dugogodišnjih “šuljača” po prolazima uz dvoranu, uvjerio u to da se niti jedna pikanterija iz Cibone ne može sakriti. I zaključio sam da je u posljednje tri godine na djelu: a) cenzura, b) autocenzura, c) banalni strah igrača ako izađu u javnost i novinara ako objelodane to što su od njih čuli.

Čudno, jer su u prethodnih 10 godina zagrebački košarkaški novinari pisali što god su htjeli – prema vlastitim procjenama, osobnom moralnom kodeksu i, u pravilu, sa željom da Ciboni bude bolje kako bi i dalje imali o čemu pisati, a referirajući se na davno prošle dane “ponosa i slave”.

Politika je prerano procijenila da je vrijeme sanacije i stabilizacije prošlo, pa je Cibona u sezonu ušla s nečasnim namjerama da uđe na regionalni Final Four i da se vrate u Euroligu, a da nije zaokružena financijska konstrukcija.

Prema riječima predsjednika Lovrića, koji je bio izuzetno civiliziran i neobično konkretan u toj emisiji, klub će vrlo brzo revidirati sezonske ciljeve upravo zbog neimaštine, učiniti promjene u rosteru (mogućnosti su im ograničene, jer su ih dva bivša igrača – Tomas i Vrbanc – blokirala kod Svjetske košarkaške federacije), a on sam će se povući s mjesta predsjednika. Čudan “tajming” za odlazak, ali to je u skladu s njegovom ulogom “vatrogasca” – gradska politika ga je delegirala u Klub, gradska politika je, očito, dala signal da se povuče.

Nije Lovrić prvi čovjek Cibone, to je gradonačelnik Milan Bandić. Ta je politika – kuku nama! – prerano procijenila da je vrijeme sanacije i stabilizacije prošlo i u ovu su sezonu ušla s nečasnim namjerama da uđu na regionalni Final Four i da se vrate u Euroligu a da nisu zaokružili financijsku konstrukciju. I ekipa je složena na taj način, i trener je doveden zbog toga. Ipak, eto, četiri mjeseca nakon nešto nagomilanih dugova i raskida s trenerom Nevenom Spahijom i Žižićem kasnije, mora se krenuti ispočetka. I nije to prvi put da se kreće ispočetka.

Povratak u prošlost

Za razumijevanje aktualne situacije u Ciboni valja se vratiti daleko u prošlost. Prvi dugovi prema igračima počeli su se akumulirati još sredinom ‘90-ih. Klupska operativa, zapravo tadašnji direktor Cibone Božo Miličević, potpisivala je ugovore s igračima koje klub nije mogao platiti. Možda je to rađeno nenamjerno, konstantno računajući na veću pomoć gospodarstva i politike jedinom hrvatskom euroligašu, a možda i namjerno, konstantno računajući na inertnost hrvatskog pravosudnog sustava.

Propala je ideja o fuziji Cibone i Zagreba, koji su uglavnom sisali majčicu politiku, ali i ideja o fuziji Cibone i Cedevite, čime bi novi klub postao poligon za partnerstvo javnog i privatnog kapitala.

I onda, 15 godina nakon stvaranja tih prvih dugova, Cibona je došla u bezizlaznu situaciju, praktički u blokadu, a o legitimitetu svih trofeja osvojenih u međuvremenu može se ozbiljno diskutirati, jer su osvojeni na lažnom standardu i na gomilanju dugova.

Miličević je otišao, a Grad je uskraćivao i ona sredstva koja su bila potrebna za održavanje hladnog pogona, da bi naposljetku revolveraški preuzeo vlast – pod uvjetom da se svi članovi dotadašnje uprave povuku, svi do jednoga. Stečaj je tada bila realna opcija, ali je izbjegnut – vjerojatno zbog želje da se sačuva brand. Propala je ideja o fuziji Cibone i Zagreba, koji su uglavnom sisali majčicu politiku, propala je ideja o fuziji Cibone i Cedevite, čime bi novi klub – bastard s tijelom vuka i glavom jastreba (je li ona maskota Cedevite uopće jastreb?) – postao poligon za partnerstvo javnog i privatnog kapitala.

Točno tri godine nakon opisanih događaja, a u tim su se godinama zagrebački klubovi borili međusobno, međusobno su se nevoljeli, da baš ne upotrijebim riječ “mržnja”, i međusobno su podijelili sve domaće trofeje, ali je Zagreb ujedno ostao bez euroligaša i ikakvih relevantnih rezultata u međunarodnoj konkurenciji, i minimalno desetak zdrobljenih milijuna eura.

Vrijeme i novac uludo su potrošeni zahvaljujući isključivo taštinama koje su vodstvima svih klubova pomutila vid i emocije su im stavile ispred razuma.

Kasnije imamo ovakvu situaciju – Zagreb igra nacionalnu ligu, Cibona revidira previsoko zacrtane ciljeve, uz saznanje (javno saznanje, interno su sve znali) da je još uvijek daleko od sanacije, a Cedevita nekako gura, ali ide im sve teže i teže, jer su ponovo surferski poletjeli na krijesti vala nerealno dobrih rezultata početkom sezone.

Vrijeme prolazi

U tri godine kroz te je klubove prodefiliralo 19 trenera, nadam se kako sam dobro prebrojao, jer sam i sam ostao šokiran… Znate li tko je prvak i osvajač Kupa Rumunjske u košarci? Znate li tko je prvak Ukrajine? Da, Ukrajina ima euroligaša, za razliku od Hrvatske.

Jesu li, dakle, ove tri prethodne sezone uopće bile potrebne u povijesti zagrebačke košarke? Ne bih rekao. Vrijeme i novac uludo su potrošeni zahvaljujući isključivo taštinama koje su vodstvima svih klubova pomutila vid i emocije su im stavile ispred razuma.

Povijest je dokazala da Zagreb ima kritičnu masu ljubitelja košarke, a ti bi ljudi podržali projekt jednog kvalitetnog i stabilnog gradskog kluba.

Što bi se, zapravo, promijenilo da danas Zagreb ima dva ozbiljna košarkaška kluba? Ili čak jedan? Neka se zove, štajaznam, Cibovita ili Cedezagreb ili Cedebona ili Cedevita – Cibona Zagreb. Maskota: glava vuka, tijelo mrava, noge i krila jastreba. Koga briga za ime?

Tko se više sjeća fuzioniranja FMP-a i Crvene zvezde u Beogradu? Moram konstatirati da taj klub, bez obzira na to čije je ime, tradiciju i resurse baštinio – igrao Euroligu i sigurno brodi prema završnom turniru regije, uz prosjek od desetak tisuća gledatelja (igrali su protiv Kubana u beogradskoj Areni pred 19.000 ljudi) na euroligaškim i oko 3.000 gledatelja na regionalnim utakmicama.

Povijest je dokazala da Zagreb ima kritičnu masu ljubitelja košarke, a ti bi ljudi podržali projekt jednog kvalitetnog i stabilnog gradskog kluba, sinergije kapitala, struke i igrača koje ovaj Grad može ponuditi Europi. No, bojim se da je vrijeme za taj radikalni potez nepovratno prošlo…

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO