Gesta koju je zameo vjetar zaborava
Piše: Mladen Obrenović
Kada se u vinkovačkom Unidalu počelo šuškati o otkazima, a ubrzo stigla i potvrda da su tri žene na popisu za preuzimanje radne knjižice, samohrana majka Đurđica Švigač, pričaju njezine kolege, plakala je doslovno tri dana.
Znajući njenu životnu priču (prije nekoliko godina izgubila je supruga u prometnoj nesreći i ostala sama s dvoje male djece), Dubravka Glavaš donijela je odluku – preuzela je otkaz umjesto nje.
„Nešto se u meni slomilo i kad je direktor pročitao Đurđicino ime rekla sam: Neće ona – ja ću! Pitala sam da preuzmem otkaz, a direktor je odgovorio pitanjem jesam li dobro razmislila. Rekla sam da jesam i direktor je, umjesto otkaza Đurđici, pozvao tajnicu i zatražio da napiše otkaz meni“, prisjeća se Dubravka Glavaš.
„Ponovila bih i danas sve što sam tada učinila. Smatrala sam kako je, a tako i sad razmišljam, to jedino ispravno i pravedno“, bez puno oklijevanja odgovara Dubravka Glavaš na upit o ponavljanju svojeg čina.
Za tu su priču, koja se iz grada na Bosutu proširila u veljači, čuli svi koji i na tren uključe TV, ponekad prelistaju novine ili, krateći vrijeme, pretražuju internet.
No, oduševljenje takvom gestom i divljenje stavovima koje je, u rijetkim obraćanjima javnosti, potvrđivala Dubravka, zameo je vjetar zaborava.
Dubravka je i deset mjeseci nakon preuzimanja kolegičinog otkaza u potrazi za poslom. Sjete je se tek organizatori medijskih izbora za osobu godine.
Al Jazeera ju je pronašla u Njemačkoj, gdje se nalazi u posjetu stricu i njegovoj obitelji.
„Ponovila bih i danas sve što sam tada učinila. Smatrala sam kako je, a tako i sad razmišljam, to jedino ispravno i pravedno“, bez puno oklijevanja odgovara na upit o ponavljanju svojeg čina.
Pritisak javnosti
Vinkovački Unidal, u kojem je radila, brojao je početkom godine 140 radnika angažiranih na proizvodnji manjih dijelova za dalekovode, elektrifikaciju željezničkih pruga i automobilsku industriju. Dubravka je bila u pogonu tzv. završne kontrole. Radilo se u tri smjene i u uvjetima za koje kaže da predstavljaju „dosta težak posao, koji i nije za žensko“. Znajući za vojsku nezaposlenih u Slavoniji priznaje da nije mogla birati, kao ni svatko drugi tko je primoran tražiti posao.
„Došla je vijest o otkazima i direktor je morao napraviti rez. Tog čovjeka ne osuđujem i bilo mi je jako žao i grozno slušati kako su ga poslije svega blatili. Išao je logikom: tri posljednje žene koje su došle prve će dobiti otkaz. Među njima je bila i Đurđica, udovica i majka dvoje djece školske dobi“, nastavlja priču Dubravka.
Unidalu to nije prvi put da je zapao u probleme, no nije ni jedina tvrtka koja se bori opstati na tržištu. Ipak, kad uslijede rezanja troškova u pravilu su prvi na redu radnici. I otkazi.
‘Dubravka je moj heroj!’Za Đurđicu Švigač, samohranu majku iz slavonskog sela Ćelije, nema sumnje tko je osoba godine u Hrvatskoj. „Dubravka je moj heroj! Nisam se ni u snu mogla nadati tolikoj dobroti, no ona je pokazala da dobrih ljudi još ima“, ispričala je novinarima Đurđica.
Uz svakodnevne obveze na poslu, a tamo radi na provjeri metalnih dijelova koje proizvodi tvrtka Unidal, sama brine o dvoje djece školske dobi. Prije nekoliko godina ostala je bez supruga, koji je poginuo u prometnoj nesreći. Zahvaljujući Dubravki Glavaš i njezinoj nevjerojatnoj gesti, nije ostala bez posla i nije ostala sama.
„Među dvanaest žena koje su tamo radile nas tri bile smo djevojke, a ostalo majke – sa dvoje, troje, četvero djece. Mislila sam kako bi bilo najlogičnije i najpravednije da mi cure odemo, jer možemo naći posao u sezoni na moru ili negdje vani, bilo gdje. Ipak, gdje će te žene? Na to sam se pripremila i očekivala da ću biti višak radne snage. Odlučeno je drugačije“, kazuje Dubravka.
Dogodio se sastanak direktora s radnicama i Dubravkino preuzimanje otkaza, ali uz uvjet da Đurđica ostane u firmi umjesto nje. Priča je uskoro procurila u javnost, pa se počelo govoriti o plemenitoj i humanoj Vinkovčanki. Budući da su Vinkovci mala sredina, a dobiti i zadržati posao ravno dobitku na lutriji, uskoro je zazvonio mobitel Dubravke Glavaš, potom kućni telefon njezine obitelji, pa mobitel oca, majke, sestre… Zvali su novinari.
Dubravka je nekoliko mjeseci primala naknadu Zavoda za zapošljavanje, a sada je cijela obitelj, kako u šali kaže, „na tatinoj grbači“. „I to je prava slika Slavonije i hrvatske obitelji – ništa posebno i drugačije“, dodaje.
„Kad je sve to krenulo bilo mi je stvarno previše. Bila sam potpuno zbunjena i u panici, stalno je netko zvao. Puna četiri dana nisam izašla iz stana. Na kraju sam rekla da ne znam jesam li zahvalna osobi koja je tu priču dala u javnost ili bih je najradije razbila“, prisjeća se Dubravka i nastavlja:
„Otac je, naravno, burno reagirao. Postavljao je pitanja tko u današnje vrijeme radi takve stvari – ostati bez posla i dati nekome drugome priliku. Međutim, kad sam mu objasnila i rekla neke stvari, a kako sam na njega srčana i osjećajna, povukao se i rekao kako je to moja odluka i da stoji iza mene. Što god da napraviš majka i ja bit ćemo uvijek iza tebe, sjećam se da je rekao.“
‘Na tatinoj grbači’
U međuvremenu je i Dubravkina majka ostala bez posla. I sestra je u potrazi za poslom nakon što je završila fakultet, pa je u obitelji Glavaš na poslu još samo otac.
Dubravka je nekoliko mjeseci primala naknadu Zavoda za zapošljavanje, a sada je cijela obitelj, kako u šali kaže, „na tatinoj grbači“. „I to je prava slika Slavonije i hrvatske obitelji – ništa posebno i drugačije“, dodaje.
Prilike koje nisu davale naduIako su za priču Dubravke Glavaš čuli mnogi, a posebice poslodavci, posao nije našla. Prilika je bilo, priča danas Dubravka, ali su to bile „neke prilike koje nisu davale nadu“.
„Kad je cijela priča izašla u javnost bilo je svega – od poziva iz Kanade u kojima mi obećavaju srediti papire do svakakvih gluposti kojih sam se naslušala. U biti, od svih nekakvih ponuda koje su bile samo je jedna bila konkretna, ali je nisam prihvatila iz razloga što je to bio posao na određeno vrijeme i zamjena za ženu koja je otišla na bolovanje, a da se zauzvrat tu firmu ispromovira. Oni su mi velikodušno ponudili posao, a njima je marketing trebao odraditi sve ostalo. Nisam na to pristala“, kaže Dubravka.
Priznaje da je niti ta situacija, kao ni oni koji su se velikodušno u prvom trenutku javili, pa poslije zaboravili na svoja obećanja, nisu razočarali.
Jedna je telefonska ponuda, koja nije bila posao, nego školovanje od strane specijaliziranog portala za traženje posla, posebno obradovala Dubravku Glavaš. Nažalost, nije mogla biti realizirana, jer je izobrazba trebala biti organizirana u Zagrebu.
Svoje Vinkovce ovih je dana privremeno napustila. Pošla je posjetiti strica i njegovu obitelj u Njemačku. Svjesna je zabrane rada hrvatskim državljanima u mnogi zemljama Europske unije bez dozvole, unatoč činjenici da je Hrvatska od ljetos dio europskog društva, pa ni ne gaji iluzije da će tamo naći posao. No, ne predaje se.
„Možete u Njemačkoj raditi ako prethodno nađete poslodavca koji vas treba. Tada možete dobiti radnu dozvolu. U pravilu, prednost imaju u zdravstvu ili gastronomiji, ali samo ako vas oni trebaju. Nemoguće je doći i reći: ‘Dobar dan, došla sam na posao’, nego morate imati nekoga tko će garantirati za vas i uzeti vas na posao. Ipak, tko zna – ako se pruži neka prilika možda i ostanem“, opisuje svoje dane u Njemačkoj Dubravka, kojoj će se uskoro priključiti i ostatak obitelji iz Vinkovaca.
“Napravila bih sve isto. Dobro sam se osjećala i bila sam ispunjena. Danas znam da sam nekome uljepšala godinu. I život. To mi je drago. Uljepšala sam sve to i sebi“, kaže Dubravka Glavaš.
Ne napušta je nada i da će, kad se vrati u svoj grad, pronaći posao. Čim je završila srednju školu, a ekonomski je tehničar po zanimanju, počela je raditi.
„Uvijek sam sebi znala naći neki posao i ne bojim se za sebe. Kad bih opet bila u prilici uraditi ono što sam uradila za Đurđicu napravila bih isto. Dobro sam se osjećala i bila sam ispunjena. Danas znam da sam nekome uljepšala godinu. I život. To mi je drago. Uljepšala sam sve to i sebi“, zaključuje svoju priču Dubravka Glavaš.
Iako je danas samo dio sumorne statistike od 360.000 (i koju stotinu više) građanki i građana Hrvatske koji su dočekali još jednu Novu godinu bez posla, njezina priča ne bi bila toliko neuobičajena da se na „burzi rada“ nije našla svojom neobičnom, humanom i velikom gestom.
Preuzimanjem otkaza zadivila je mnoge i pokazala kako je malo potrebno donijeti odluku zbog koje ćeš se dobro osjećati cijeli život i po kojoj će te dugo pamtiti.
Izvor: Al Jazeera