Obrazovanjem do prevencije masovnih zločina

Piše: Refik Hodžić

NEW YORK – Bilo je to u jesen 1939, u poljskom gradicu Kielce, u tek uspostavljenom jevrejskom getu. Gerda Buergenthal (djevojački Silbergleit, od Sibergleita iz Gottingena), mlada nevjesta Mundeka Buergenthala, pod  šeširom širokog oboda i držeći pod ruku najbolju prijateljicu krišom je ušla na stražnji ulaz trošne dvospratnice u kojoj je stranke primala nadaleko poznata gatara.

Krišom, jer je Mundeka – donedavno poduzetnog vlasnika motela u Lubochni, u Čehoslovačkoj, koji je tih dana sebe, suprugu i petogodišnjeg sina Thomasa prehranjivao radeći kao sudopera u kuhinji Shutzpolizei štaba – hvatao bijes pri spomenu bilo kakvog sujevjerja.

Gerdu je, pak, izjedao osjećaj neizvjesnosti, koji je dijelila sa ostatkom jevrejske zajednice od nekih 25.000 ljudi sabijenih u Kielce geto, pa je odlučila da Mundeku iza leđa potraži makar zrno nade kod vidovite Rahele.

Gatara se nije morala pretjerano udubljivati u ulogu da bi zabrinutoj Gerdi izdeklamovala proročanstvo ponavljano klijentima iz geta više puta svakog dana: očekuju vas strašna iskušenja i opasnosti i budućnost ne nosi ništa osim mraka i straha. Gerda i njena prijateljica su vagale da li da joj uopšte plate šakom dragocjenog brašna za “proročanstvo”, koje bi iz rukava mogao izbaciti svaki iole razuman evropski Jevrej tog vremena.

Ustale su da odu, ljutito popravljajući nabore na suknjama i žaleći se na prevaru, kada se Rahela obratila Gerdi: “Ali tvoje dijete, tvoj sin će preživjeti. Vidjeće najveće zlo svojim očima, iskusiće ga na svojoj koži, ali će preživjeti. On je ‘gluckskind’. Sretno dijete.”

Tako počinje životna saga Thomasa Buergenthala, jednog od najuglednijih stručnjaka iz međunarodnog prava današnjice, bivšeg sudije Međunarodnog suda pravde i Interameričkog suda za ljudska prava, bivšeg dekana Pravnog fakulteta Univerziteta Njujork (NYU), predsjedavajućeg UN-ove Komisije za istinu El Salvadora.

Činovi ljudskosti i empatije

Osamdesetodišnji Buergenthal, aktivan kao profesor komparativnog prava i sudske prakse na Univerzitetu George Washington, prošle sedmice je bio gost na godišnjem predavanju iz tranzicijske pravde, koje zajedno organizuju Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu i NYU.

Bila je to prilika da razgovaramo o njegovoj fascinatnoj životnoj priči opisanoj u knjizi “Sretno dijete”. Knjiga nas vodi kroz Buergenthalova sjećanja na preživljavanje u Kielceu, Auschwitzu i Sachshausenu, gubitak oca, ali i promišljanja o tome kako su iskustva iz toga vremena, žeđ za osvetom, a kasnije i potreba za oprostom oblikovali njegovu misiju borca za prava najugroženijih.

Prvi bliski susret sa smrću Thomas je imao u Kielceu, kada su njemački vojnici prilikom zatvaranja geta postrojili zatočenu djecu, koja im nisu bila od koristi u radnom logoru, gdje su kanili prebaciti radno sposobne muškarce.

Trenutak prije strijeljanja Thomas, koji je kod kuće sa majkom govorio njemački, zavrištao je: “Herr Hauptmann, ich kann arbeiten!” (“Kapetane, ja mogu raditi!”) Njemački oficir mu je prišao, iznenađen njegovim znanjem njemačkog i odmjerio ga: “To ćemo još vidjeti.” Izveo ga je iz stroja i gurnuo ka grupi muškaraca u kojoj je bio i njegov otac. Toga dana su u Kielceu, na jevrejskom groblju, pogubljene desetine jevrejske djece.

“Možda će zvučati čudno, ali tokom svih ovih godina rada na predmetima ratnih zločina došao sam do zaključka da je naše najvažnije oružje u borbi za kažnjavanje i prevenciju masovnih zločina – obrazovanje”, kaže Buergenthal.

U julu 1944, nakon dvije godine u radnom logoru u Henrykowu, gdje je mali Thomas radio kao potrčko za šefa jedne od pilana, sa roditeljima je deportovan u Auschwitz-Birkenau.

Pošto je njegova grupa stigla iz radnog logora, SS-ovci su na dočeku voza pretpostavili da se radi o radno sposobnim muškarcima i nisu proveli uobičajenu selekciju djece, starih i iznemoglih, čiji bi se transport obično završavao u gasnim komorama. Tako je Thomas ponovo izbjegao sigurnu smrt.

U Auschwitzu je svjedočio paklu iz Rahelinog proročanstva. Kasnije, više od 60 godina nakon tih događaja, patnju i brutalnost kojoj su logoraši Auschwitza bili izloženi opisuje sa iznenađujućom mirnoćom, bez truna mržnje.

Najdublje su se urezala herojstva i trenuci u kojima bi empatija među logorašima nadvladala nagon za preživljavanjem po svaku cijenu.

Jednom prilikom desio se pokušaj bijega. Od male grupice logoraša, koji su pokušali da prosijeku elektrificiranu žicu što je okruživala “Ciganski logor”, preživio je samo jedan. Nakon zvjerskog premlaćivanja uslijedilo je javno vješanje. Uz obijesan smijeh čuvari su naredili jednom od logoraša, najboljem prijatelju uhvaćenog, da mu stavi omču oko vrata.

Potpuno van sebe od straha i pomisli da mora ubiti najboljeg prijatelja, logoraš nije mogao smiriti drhtave ruke da bi stavio omču. I dok su čuvari kroz smijeh psovali i prijeteći tjerali rastrojenog jadnika da već jednom nabaci omču svom prijatelju, osuđenik je uzeo njegove ruke u svoje, poljubio ih i sam sebi stavio omču oko vrata.

“To su trenuci kojih želim da se sjećam. Ako sam iz nečega crpio snagu, ako je išta uticalo na to da postanem pravnik, sudija, da se bavim ljudskim pravima, onda su to takvi činovi ljudskosti i empatije, otpor zlu koje nas je okruživalo,” kaze Buergenthal.

U Auschwitzu su mu ubili oca. Thomas je u januaru 1945. preživio zastrašujući “marš smrti” iz Auschwitza do Sachshausena, u kojem je na hiljade logoraša ubijene ili umrle od smrzavanja. U maršu je od promrzlina izgubio tri nožna prsta. Konačno, oslobodili su ga vojnici Crvene armije, koji su u Sashshausen ušli 22. aprila 1945. godine.

Kao jedanaestogodišnjak vidio je pad Berlina sa jedinicama Poljske armije, koje su ga usvojile kao maskotu. Nakon kapitulacije Njemačke živio je u sirotištu u Poljskoj, dok ga dvije godine kasnije nije pronašla majka, sa kojom se vratio u Gottingen. Od velike jevrejske zajednice u tom njemačkom gradu bilo je ostalo tek nekoliko porodica.

Thomas je 1951. emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Kip slobode je ugledao 4. decembra te godine. Karijera pravnika i sudije koja će uslijediti među najblistavijim je primjerima posvećenosti pravu i pravdi nekoga ko je i sam preživio nasjtrašniju nepravdu i patnju.

Nebrojeno je mnogo detalja iz biografije ovog nevjerovatnog čovjeka koji se čine duboko relevantnim za stanje u zemlji koja živi sa nepodnošljivim teretom zločina i destrukcije društvenih odnosa kao što je Bosna i Hercegovina.

Jedan od njih se odnosio na dane naposredno nakon povratka u Gottingen, kada je po vlastitom priznanju maštao kako postavlja puškomitraljez na balkon iznad glavne gradske promenade, kojom su u predvečerja šetale njemačke porodice i kosi ih rafalima, bez izuzetka.

Ta žeđ za osvetom kasnije se transformisala u želju za pomirenjem i oprostom, koja prožima njegova današnja razmišljanja o sopstvenom iskustvu opisana u knjizi “Sretno dijete”. 

“Da sam knjigu napisao pet ili deset godina nakon što sam oslobođen iz Sachshausena, bila bi to knjiga ispunjena mržnjom, mržnjom i radošću zbog svih patnji kroz koje su prolazili Nijemci nakon kapitulacije. Godinama se mržnja stišavala, a rasla želja da razumijem, da prevladam. Da sam tada pisao u knjizi ne bi bio čovjek koji s tobom danas razgovara”, kaže Buergenthal.

Lekcije Njemačke

Iako je čitav svoj radni vijek radio na predmetima najtežih zločina i kršenja ljudskih prava – uključujući neke od najvažnijih, poput “Velasquez-Rodriguez protiv Hondurasa”, u kojem je prvi put utvrđena obaveza države da porodicama nestalih pruži informacije o okolnostima njihovog nestanka – Buergenthal nikada nije mogao da čita knjige niti da gleda filmove o holokaustu. Pokušao je nekoliko puta, ali psihički nije mogao da podnese retraumatizaciju. Svoju knjigu je napisao tek 60 godina nakon svega.

Samoinicijativno se izuzeo iz odlučivanja po tužbi Bosne i Hercegovine za genocid protiv SR Jugoslavije i nije želio da komentariše presudu. Smatrao je da bi zbog svog ličnog iskustva mogao da bude percipiran kao da je naklonjen jednoj od strana.

Buergenthal nikada nije davao izjave o suosjećanju sa žrtvama zasnovane na sopstvenoj patnji, niti je želio dijeliti lekcije o “suočavanju s prošlošću”.

Ipak, nije moglo proći bez pitanja šta misli da bismo mi iz bivše Jugoslavije mogli naučiti iz primjera Njemačke kada se radi o prevladavanju otrovnog uticaja masovnih zločina.

“Možda će zvučati čudno, ali tokom svih ovih godina rada na predmetima ratnih zločina došao sam do zaključka da je naše najvažnije oružje u borbi za kažnjavanje i prevenciju masovnih zločina – obrazovanje. A mi rijetko ulažemo u obrazovanje u takvim okolnostima, jer imamo kratkoročne prioritete. Samo obrazovano, prosvijećeno društvo ima snage da se dugoročno obračuna sa zlom i mračnom prošlošću. Ako uopšte postoje lekcije koje se mogu naučiti iz tuđeg iskustva, onda je to lekcija koju možemo naučiti iz primjera Njemačke”, kaže Buergenthal.

Izvor: Al Jazeera