Velikonja: Ovo je društvo straha

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Mitja Velikonja, profesor kulturoloških studija na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani je prilikom nedavne posjete bosanskohercegovačkoj prijestolnici šetao ulicama kojim turisti obično ne zalaze. Pažnju mu je privukao sarajevski grafit, na koji je ‘naletio’ nekoliko puta  – Veliki brat vas gleda... 

Za Al Jazeeru Velikonja tumači poruku navedenog grafita, ukazuje na razliku između modernog i postmodernog fašizma, upozorava na opasnosti ovog posljednjeg, te priča o slovenskom nacionalizmu i krizi u Sloveniji.

Njegova glavna polja interesovanja su savremena kretanja u kulturi centralne Evrope i Balkana, politička mitologija, popularna i ulična kultura, kolektivna memorija i postsocijalistička nostalgija. Autor je šest knjiga i dobitnik nagrade “Erasmus EuroMedia”, koju dodjeljuje Evropsko društvo za obrazovanje i komunikaciju u Beču.

• Grafiti su za jedne vandalizam, za druge primitivizam, a za Vas je to prikaz onog šta se na političkom-kulturnom nivou radi. U istraživanjima najviše koristite vizualnu metodu. Šta je Vaša kamera zabilježila u Sarajevu?

Velikonja: Zanima me ta ulična produkcija, jer to je ono što je primjetno ucrtano u kulturni kod svih modernih društava. Zanima me ono što piše na zidovima i mislim da to treba na neki način afirmirati, reflektirati, naučiti nešto iz toga. Radi se o autentičnoj subpolitičkoj, subkulturnoj urbanoj komunikaciji, koja pokriva niz vitalnih pitanja nekih konkretnih društava. To je očito i na sarajevskim zidovima – nema nijednog političkog, društvenog ili kulturnog problema koji se ne reflektira i na zidovima.

• Stručnjaci se sada bave najviše virtualnim zidovima.

Velikonja: Da sam dvadeset godina mlađi i to bi me zanimalo, ali mene posebno zanima ono što je na ulici. Tu vidim neku dinamiku, život nekog grada, nekog društva, nekih autora, koji su odabrali zid i sprej kao sredstvo komunikacije. Vidim stvari koje nekog i uvrede, a druge inspiriraju: u svakom slučaju je to autentičan prikaz onoga što se dešava u ovom društvu. Isto kao što to rade i masovni mediji, kao i akademija, politički diskurs…

• Možemo li izvući neku poruku iz ovog što nam je vizuelno dostupno?

Velikonja: Normalno. Mislim da su grafiti i street art mediji diskiminiranih i onih sa komunikacijskim deficitom, znači grupa koje nemaju pristup drugim medijima. Uvijek ima zidova i interneta. To je krik obespravljenih. Uvijek se sjetim jednog grafita iz Beograda u vrijeme Miloševića – Nema časopisa, ima zida.

Urbanost je živi organizam, čiji dio su i grafiti, koje mnogi ne vole. Upitao bih te iste – vole li sve te simbole multikorporacija koje su sada na svakom koraku, smetaju li im Palmers, McDonald's… To su sve stvari koje su se pojavile u posljednjim godinama i ako mene pitate dosta su problematičnije od nekog klinca koji napiše nešto lično – volim, mrzim…

Slovenija – najveći postkomunistički luzer

Evo, konkretno: grafit koji se pojavljuje svuda u Sarajevu jeste Veliki brat vas gleda. Znači, to je društvo straha. Ima puno i gay-lezbijskih grafita, od kojih sz mnogi precrtani. Puno je i antifašističkih, anarhističkih, ljevičarskih, antinacionalističkih. Grad je, znači, živ u tom smislu. Mrsko mi je kada idem u neki grad, a tamo na zidovima ništa ne piše. To, po mom mišljenju, reflektira neko sterilno, neinovativno, dosadno društvo.

• U zapadnoj Evropi rade firme koje uspješno uklanjaju grafite. Prije desetak godina i ovdje je bila evropska nevladina organizacija koja se bavila efikasnim skidanjem grafita. Je li to prikrivanje pulsa grada?

Velikonja: Grafiteri obožavaju one koji brišu grafite, jer se na taj način otvori novo područje. Grafiteri najviše vole bijeli zid, da opet na njega nešto napišu. Otpor uvijek nadmaši represiju. 

• U Sloveniji ste fotografisali nekoliko hiljada grafita. U kojem periodu ste ih fotografisali?

Velikonja: U posljednje tri-četiri godine. Stalno ih bilježim, jer se stalno pišu. Stalno se pojavljuju novi, stalno se na tom području kreče. Treba mi sad neko vrijeme da sve to analiziram. Ono što je značajan pomak jeste da je ranije ulica bila način djelovanja ljevičarskih grupa.

Sada se dešava da ga sve više preuzimanju i ekstremni desničari i neke klerofašističke grupacije svugdje u ex Jugoslaviji, pa tako i u Sloveniji. Ima toga sve više: kritički filozofi bi o tome rekli – gramscizam (po Antoniu Gramsciu, op. ured.) sa desne strane. Znači, dešava se borba za ulice – sada i od strane desničara, institucionaliziranih i neinstitucionaliziranih.

Ono zbog čega sam optimističan jeste da ima uvijek brz i jak odgovor ljevičara. Ukratko, u tim grafit-bitkama se vidi da je i to politički medij i područje političke diskusije.

• Za Slovence je uvriježen stereotip da hladnije i racionalnije reagiraju od ostatka balkanskih naroda. Raspad Jugoslavije tamo je prošao mirnije nego u njenom ostatku, a onda se desio prevrat: bunt se najviše manifestirao upravo kod Slovenaca. Šta se promijenilo?

Velikonja: Slovenija je sada, nažalost, postala jedan od najvećih luzera postkomunističke tranzicije. Za razliku od nekih drugih zemalja iz regiona, Slovenija je imala odličnu osnovu – svo vrijeme okrenuta prema Jugoslaviji, a i prema zapadnim ekonomijama i kulturnim centrima. Tek se sada, poslije 25 godina, vidi kako su i desne i lijeve elite iscrpile tu zemlju. Ona je na neki način bila njihov tranzicijski plijen.

Uvijek ima zidova i interneta. To je krik obespravljenih. 

Vi ste imali rat i onda je došlo do pljačke. Kod nas skoro nije bilo rata, a  došlo je do dvadesetpetogodišnje pljačke. Sada više nema šta da se ukrade i došlo je vrijeme kada treba položiti račune. Do buntova je došlo prvo zbog nekih neposrednih, banalnih razloga, koji su isprovocirali ljude, kao, naprimjer, u Srbiji u vrijeme Miloševića, pa su vikali: Dosta više!

Lokalni šerifi na državnom i lokalnom nivou napokon su shvatili da ne mogu raditi sve što hoće. Ti buntovi su imali neki efekt. Međutim, mislim da su ostali na pola puta, jer se ta ista politika, sa drugim, blažim facama i imenima samo nastavlja. Skinuli su se neki problematični političari, koje su zamijenili isto tako problematični političari sa boljim PR-om.

Ljude je strah da budu slobodni

Nisu problem samo neki konkretni političari, nego cijela ta ubitačna kombinacija neoliberalizma sa jedne strane i nacionalizma s druge strane. To je ono što je ostalo i što i dalje crpi Sloveniju. Buntovi su pokazali da se narod može mobilizirati u horizontalnom smislu, jer ispočetka iza tih buna nije bilo političkih partija, harizmatičnih voditelja, nisu bile instrumentalizirane. Na kraju se to na neki način i izrodilo, jer se nije došlo do onoga što se stvarno htjelo. Glavna poruka i lekcija vlasti je ostala – ljudi se mogu vaninstitucionalno organizirati i nešto napraviti da, napokon, ljudi nisu (oprostite na kafanskom izrazu) ovce. Nadam se da će se to nastavljati.

• Zanimljivo je upravo to horizontalno uvezivanje mase bez ideologije i bez harizmatkog vođe. Svi buntovi u svijetu u zadnje dvije godine bili su takvi – bez vođe i ideologije. Šta nam to poručuje?      

Velikonja: I ne treba nam.

• To je, ipak, prvi put u novijoj historiji. Ispred pokreta – bunta uvijek je bio Neko.

Velikonja: Uvijek isto pitanje: Zašto nam treba vođa? To znači da ti dobrovoljno daš dio neke političke odgovornosti i inicijative drugome. Ako startamo iz toga da smo svi jednaki, onda to znači da možemo svi da vodimo i da imamo iste odgovornosti. Mislim da su te ideje bile blizu izvornom anarhizmu u smislu “nema gospodara ni robova”. Može svako da bude slobodan, a to je, kako kaže Kafka, najteže, jer ljude je najviše strah da su slobodni. Time su odgovorni sami za sebe.

Mislim da su svi ti buntovi, od arapskog svijeta do Slovenije, pokazali da mi ne trebamo neke ljude koji će nam reći šta trebamo. Nažalost, takva se spontana logika često okrene. Počne se dešavati “politika duplih kazana” – za elitu i za raju. Nakon protesta u Sloveniji neki su se počeli i partijski organizirati, što je paradoksalno, jer su svi protesti od početka bili usmjereni protiv svih partija.

Jedan dio ustanika stvorio je partije koje su negacija cijele te ideje i cijelog pokreta. Pojavili su se neki samozvani lideri, što je, opet, potpuno oprečno izvornim idejama.

• Ipak, bunt je krenuo sa ljudima na ulici, kojima nije bilo dobro u postojećem sistemu. Upravo ste rekli, vrlo brzo su došli do toga da bi i oni dio političkog kolača…      

Velikonja: To imate u svim pokretima. Pogledajte samo kako su se velike religijske institucije formirale. Pogledajte šta su oni učili na početku i šta su napravile elite – sasvim suprotno. Isto je sa političkim idejama i pokretima. Uzmimo za primjer naše zajedničko iskustvo: NOB i socialističku revoluciju u Jugoslaviji. Koje su bile tri najviše diskriminirane grupe u prvoj Jugoslaviji – žene, mladi i seljaci. Oni nisu imali ništa drugo da izgube osim svojih okova. Izgubili su ih, ali pogledajte šta se onda dešavalo, čak i u toj istoj Jugoslaviji, da ne govorimo sada.

Zato stalno treba biti oprezan i hrabar. Ne trebamo da padamo na istu pogrešku iz koje smo željeli da idemo van. Ako pogledamo historiju protesta i buntova zadnjih dvadeset–trideset godina, vidimo kako nije nužno da se na kraju sve svede na političke partije. Treba zadržati autnomnu inicijativu i slobodno grupiranje. Ljudi su postali svjesniji okolnosti u kojima žive.

• Svjesni smo i Orwellovog Velikog brata.

Velikonja: Gdje je Veliki brat tu su i “male sestre”, pa ga nadmudre (smijeh). Tamo gdje ima vlasti ima i otpora. Tako da nisam pesimista.

• Pitanje fašizma je svakodnevno prisutno u našim životima. U zadnje vrijeme je u Sarajevu aktuelan problem pasa lutalica. Ovaj put se na virtualnom zidu vode polemike i u tom virtualnom dijalogu osjeti se mržnja. Otkud toliki izljevi mržnje u našoj svakodnevnici?

Velikonja: Već nekoliko godina sa studentima u Ljubljani održavamo Antifa seminar o ta dva fašizma koje spominjete: tihi, naizgled neopasni i onaj brutalni, neposredni fašizam. Ja dijelim  moderni i postmoderni fašizam. Moderni fašista će ti reći: “Vaša rasa, vaš pol ili vaša nacionalnost je manje vrijedna od naše.” A postmoderni fašista će reći: “Ma ne ne, sve je uredu sa vama – drugim rasama ili polovima, ali bolje da se mi ne miješamo previše, jer dolazi do konflikata, bolje da ostanemo vi tamo, a mi ovdje.”

Većine se treba bojati

Mislim da ne treba problematizirati samo neke ekstremiste koje vidimo izdaleka, nego i one naizgled “fine”, “inkluzivne”, koji su po mom mišljenju opasniji. Da parafraziram Hannah Arendt, pogledajmo inertnu većinu koja na kraju kaže: “Pa da, možda oni koji pričaju da su imigranti (ili Jevreji ili bilo koji Drugi) naš problem, imaju pravo…”

Gdje je Veliki brat tu su i “male sestre”, pa ga nadmudre. Tamo gdje ima vlasti ima i otpora. 

Evo recentni primjer tog incidenta sa ustaškim pozdravima na fudbalskom stadionu u Zagrebu. Samo po sebi je problematično da neki igrač pozdravlja na ustaški način, a daleko je problematičnije kada 30.000 navijača ponavlja za njim, kada i oni uđu u tu fašističku priču. Za mene nije problem samo taj jedan čovjek koji to kaže, nego ona većina koja to ponavlja. Njih se treba najviše bojati.

• Nacionalizam u Sloveniji je izražen i postaje sve izraženiji. Šta ga potiče?          

Velikonja: Ako pogledamo istoriju slovenačkog nacionalizma, on je do 1945. godine bio najviše antigermanski, a sada je prevladajući antibalkanski nacionalizam. Warren Zimmerman, posljednji američki ambasador u Jugoslaviji, kaže da je slovenski nacionalizam Garbo-nacionalizam – nacionalizam sa lijepim licem. Upravo zbog toga je opasniji. Ako pogledate, naprimjer, slučaj Izbrisanih, što je po mom mišljenju čišćenje na birokratski način. Nacionalisti to nisu učinili pokoljem, ali su te ljude bacili van zakona. Izbrisani su gubili stanove, posao, penzije, gubili su sva prava. Izbrisanih je bilo 25.000 i do sada problem još nije riješen za sve. I pazite, to se desilo u zemlji od dva miliona stanovnika, što je više od jedan posto populacije. To su ti “fini” fašizmi, koji se stalno moraju problematizirati.

• Okud u Sloveniji, članici Evropske unije, balkanofobija?

Velikonja: Pa baš zato. Treba naći nekog novog drugog. Pogledajte kako se to radi na globalnom nivou, u hantingtonovskoj perspektivi: na Zapadu poslije 1989, kad je pao Berlinski zid, to nisu više komunisti, Sovjeti, već postaje drugi islam, islamski fundamentalizam, što dobije svoj vrhunac 9. 11. i ratovima poslije toga.

• Nakon 11. septembra imamo afirmaciju i negaciju islama. 

Velikonja: To je taj u biti primitivni način stvaranja identiteta. Trebaš ti nekog drugog, ko je negativno stereotipiziran, da se pokažeš kao nešto više, bolje. U tom smislu je taj antibalkanizam u Sloveniji postojao već za vrijeme Jugoslavije, ali nije bio tako jako izražen, već je bio latentan. Slušajte, recimo, pjesmu Vahid benda Kuzle iz Idrije.

• Slovenci su i sada nezadovoljni.

Velikonja: Kriza u Sloveniji se ne dešava zbog, prije svega, globalne krize ili krize u Evropskoj uniji, već zbog lošeg vođenja države i organizirane pljačke svo to vrijeme. Sada je vrijeme da se kod nas pogleda istini u oči, a ne da se još krivi nekog drugog za to, a da mi ostanemo u poziciji fine duše i da se samo viktiziramo. Za to što imamo više nisu krivi Beograd, ni habsburški Beč, ni imigranti, ni briselska birokratija, nego mi sami. Da li je to tako teško shvatiti, a i promijeniti?

Izvor: Al Jazeera