Odlazak dvojice humanista i velikana

Piše: Muhamed Mahmutović

Svijet je ostao siromašniji za dvojicu velikih boraca za ljudska prava, kojima je to možda bilo jedino zajedničko, ali se čovjek ne može oteti dojmu da je među njima bilo mnogo više sličnosti, čak i fizičke, možda zbog univerzalne vrijednosti onoga što je bio njihov životni moto i smisao života – borba za prava čovjeka.

Tadeusz Mazowiecki (86) umro je 28. oktobra u Varšavi. Bio je jedan od najuglednijih političara Europe, iza sebe ima doista impresivnu biografiju. Publicist, koji je u drugoj polovici sedamdesetih godina postao simbol protivkomunističke opozicije u Poljskoj, bio je jedan od rijetkih intelektualaca koji su se početkom osamdesetih godina priključili radničkom pokretu Solidarnost i tako stvorili poznati narodni pokret koji je srušio komunizam.

Nakon toga postao je prvi šef neokomunističke vlade, a za vrijeme svog kratkog mandata od 1989. do 1991. godine počeo je veoma uspješno transformaciju Poljske  u modernu evropsku državu. Godinu dana kasnije postao je specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za ljudska prava na području bivše SFRJ.

Mazowiecki: Sama stabilnost međunarodnog poretka i principa civilizacije je na kocki zbog problema Bosne.

Ostao je upamćen kao veoma odgovoran i precizan s izvješćima koja su dokumentirala zločine na našim prostorima, a kojih je sveukupno podnio 18. Na toj dužnosti je ostao do jula 1995. godine, kada je iz protesta zbog grešaka međunarodne zajednice koje su dovele do genocida u Srebrenici i uvjerenja da počinioci neće biti adekvatno kažnjeni podnio ostavku, koju je obrazložio kao želju da čitav svijet sazna šta se dogodilo u Srebrenici.

“Sama stabilnost međunarodnog poretka i principa civilizacije je na kocki zbog problema Bosne. Nisam siguran da će se prekretnica, kojoj se nadamo, desiti i ne mogu nastaviti sudjelovati u lažnoj zaštiti ljudskih prava”, napisao je u ostavci generalnom sekretaru UN-a. Mazowiecki je bio hrabar i odmjeren, a znao je sačuvati trezvenost pri donošenju odluka za teške situacije, rekao je na TVN24 njegov bivši protivnik, general Wojcieck Jaruzelski, s kojim je Mazowiecki pregovarao o uspostavi nove vlasti u Poljskoj.

Bez dlake na jeziku

U Beogradu je 29. oktobra godine umro Srđa Popović (76), poznati intelektualac i advokat, koji je još davne 1976. godine osvanuo na naslovnici londonskog Timesa kao čovjek koji hrabro zastupa ljude progonjene zbog svojih uvjerenja.

Veoma je dugačka lista onih koje je branio, a smrt ga je zatekla na mjestu advokata porodice pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića, gdje je insistirao na rasvjetljavanju političke pozadine ubistva, kojeg je smatrao državnim udarom u Srbiji. Njegove izjave u medijima o karakteru rata na prostorima bivše SFRJ često su izazivale burne reakcije, jer je govorio o svemu bez dlake na jeziku.

Prvi je iznio tezu da Slobodana Miloševića nije srušila ulica i opozicija, već međunarodna zajednica, uz pomoć određenih krugova u zemlji, a za Kosovo je govorio da je izgubljeno već 1990. godine, za šta je dobio etiketu izdajnika, posebno nakon stava o intervenciji NATO-a na Srbiju. Poznato je da je on otvoreno pozivao na uništenje srpskog vojnog potencijala, kao jedine mogućnosti za uspostavu mira, zajedno s Mirkom Kovačem, Georgeom Sorosem, Margaret Thatcher, Zbigniewom Brzezinskim i još nekim svjetski poznatim uglednim ličnostima.

Popović je za Kosovo govorio da je izgubljeno još 1990. godine, za šta je dobio etiketu izdajnika.

Autor je nekoliko izvanrednih knjiga, koje su prava enciklopedija najpoznatijih sudskih procesa u novijoj historiji Kosovski čvor – drešiti ili seći s grupom autora (1990), Put u varvarstvo (2000), Poslednja instanca I, II, III (2003), Nezavršeni proces (2007), One gorke suze posle (2010). Godine 1990. je bio suosnivač i neko vrijeme većinski vlasnik sedmičnog časopisa Vreme.

Popović je bio jedan od rijetkih koji je bio siguran da će Bosna i Hercegovine dobiti spor protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije u Hagu, o čemu u njegovoj knjizi One gorke suze posle piše: “Mislim da će Bosna dobiti taj spor, najkraće rečeno. Tu bi trebalo da budu rešena neka pitanja: Da li se tamo desio genocid? Tamo se dogodio genocid i ne znam kakav argument bi mogao tome da se suprostavi. Drugo je pitanje da li je SRJ podsticala, pomagala i učestvovala u njemu? Mislim da ima mnogo dokaza da jeste i to, pre svega, u izjavama koje su davali Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Obojica su tvrdili da nikada ne bi mogli taj rat da vode bez Srbije…”

Gromoglasna šutnja iz Sarajeva

Povodom njegove smrti Žarko Korać, predsjednik Socijaldemokratske unije, izjavio je: “To je nenadoknadiv gubitak za našu sredinu, ne samo zbog inteligencije. Srđa Popović je branio ono što je u Srbiji najređe – ljudska prava i to u najširem smislu te reči. Njegova profesionalna biografija je istorija političkih procesa u Jugoslaviji.”

Pored mnogih međunarodnih priznanja, često je govorio da mu je drago što je počasni građanin Sarajeva, ali se na njegovom posljednjem ispraćaju nije pojavio niko iz političkog vrha države Bosne i Hercegovine koju je toliko zadužio, kao ni iz Grada Sarajeva.

Niko iz Bosne i Hercegovine nije se oprostio ni od velikana Tadeusza Mazowieckog, što zvuči nevjerovatno kad se zna da bh. političari koriste svaku priliku za putovanje. Nisu ova dvojica nimalo manji u očima svijeta zbog toga što ih nisu ispratili oni čiji su posao radili godinama potpuno besplatno, ali su političari iz Bosne i Hercegovine postali manji u očima svojih birača, koji su bili upoznati s aktivnostima Popovića i Mazowieckog.

Neki mudrac je davno rekao da je “nezahvalnost najrašireniji oblik gubitka pamćenja”, što se i na primjeru ove dvojice zaslužnih ljudi pokazalo sasvim ispravnim.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera