Matijašević: Moje suočenje s očevim dželatom

Piše: Branimir Bradarić

Telefonski poziv u Srbiju, na broj onoga tko bi mogao znati nešto više o sudbini nestalih iz Sotina, sela nedaleko Vukovara, koje je u jesen i zimu 1991. godine podnijelo velike i brojne ljudske i materijalne žrtve, donio je nadu u epilog jedne tragične priče.

Kad godinama nisu uspjeli dobiti nikakvu informaciju od susjeda Srba, skupina sotinskih Hrvata počela je svoju privatnu istragu o počinjenim zločinima i istini o 64 sotinske žrtve nesrpske nacionalnosti.

„Morali smo nešto učiniti, jer jednostavno više nije išlo tako dalje. Bili smo svjesni svega što jedna takva odluka znači, ali nismo odustajali“, prisjeća se početaka potrage Igor Matijašević, kojemu je u ratu ubijen otac Ivica (1949).

Pokušaj razgovora s domaćim Srbima, za koje su Matijašević i drugi Sotinjani koji su tražili svoje najmilije bili sigurni da znaju nešto o događanjima iz jeseni 1991. godine, završio je neuspjehom, pa su potragu morali organizirati drugačije.

Šutnja domaćih Srba

Pokušali su održati zajedničke sastanke sa susjedima, potom razgovarati i u četiri oka. Otvorena je i posebna telefonska linija na koju su se anonimno mogle dojaviti sve informacije, a sve u cilju da se nešto sazna o sudbini nestalih mještana Sotina. Nažalost, ništa od toga nije dalo rezultata.

„Razočarani smo bili, prije svega, činjenicom da domaći Srbi ne žele ništa reći, a sigurni smo da nešto znaju. Uostalom, ako smo mi 1991. godine znali da su nam članovi obitelji ubijeni, a nalazili smo se širom Hrvatske, onda sigurno i neki od njih nešto znaju. To nas posebno boli, jer smo se do rata družili, prijateljevali“, priča Matijašević.

Hrvatska traži 1.689 nestalih

Uz tisuće mrtvih i štetu koja se mjeri milijardama dolara, prostore bivše SFRJ koji su bili pogođeni ratovima iz 90-ih godina i danas opterećuje pitanje nestalih osoba.

O kolikom problemu se, zapravo, radi govori i podatak da se na području bivše države i danas kao nestali vode najmanje 12.000 osoba. Od toga broja 1.689 osoba nalazi se na popisu nestalih u Hrvatskoj, najmanje 1.800 nestalih je na Kosovu, dok se preostali broj odnosi na Bosnu i Hercegovinu.

Pitanje nestalih ocijenjeno je kao jedno od ključnih i najtežih pitanja među novim državama, ali i kao problem koji i dalje unosi nepovjerenje i ne dozvoljava puni suživot među nekadašnjim susjedima.

Dodatni problem je, a što mjerodavni u svim državama ne vole isticati glasno, kako su svi svjesni da će sudbina određenog broja nestalih zauvijek ostati nepoznata i neriješena. Osnovni i glavni razlog tome je što i dalje oni koji nešto znaju o sudbinama nestalih o tome šute štiteći sebe ili, pak, nekoga drugoga. Drugi razlog je strah, a treći činjenica što državne institucije rade sporo, s nedovoljnim brojem stručnih ljudi i nedostatnim sredstvima. 

I onda su, nezadovoljni razvojem situacije u Hrvatskoj u vezi s procesuiranjem zločina u Sotinu, ali i zbog činjenice da su svi osumnjičeni mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja napustili Hrvatsku, odlučili prebaciti optužnicu na srbijanske sudove. Istovremeno, počinju pravu privatnu istragu, koja je po mnogo čemu jedinstvena.

„Pronašli smo preko poznanika i prijatelja kontakt telefone osoba koje se sumnjiče za ratne zločine u Sotinu. Odlučili smo ih kontaktirati i probati se sastati i porazgovarati. Zanimala nas je samo istina o sudbini naših najmilijih i ništa više“, priča dalje Matijašević, koji je bio jedan od čelnika neformalnog Inicijativnog odbora mještana Sotina.

‘Za sve treba imati dobar stomak’

Kontakti su dali rezultata, pa su morali u Srbiju na razgovore, gdje su se s onima koji možda znaju nešto više o sudbinama nestalih mještana Sotina nalazili po kućama, stanovima, kafićima, restoranima…

„Za sve to, zaista, treba imati dobar stomak. Sjediš za istim stolom sa čovjekom koji je možda odgovoran za neki od zločina. Sjedio sam i razgovarao sa osobom koja je moga oca izvela iz kuće, poslije čega je ubijen. Kada sam ga pitao zašto je to učinio, jer su se od prije dobro poznavali, samo je rekao da je morao, ali i obećao da će sve reći na sudu“, prisjeća se Matijašević.

Najmanje su 15 puta Sotinjani odlazili u Srbiju na razgovore o nestalima i njihovim sudbinama, a da o tim susretima i razgovorima nisu znale ništa niti hrvatske niti srbijanske vlasti.

Tijekom tih razgovora došlo se do brojnih saznanja o događanjima u Sotinu, tako da se mozaik polako, ali sigurno slagao.

Informacije koje su dobivali proslijeđivali su Tužiteljstvu Srbije, koje je uhitilo dvije osobe koje se sumnjiče za počinjene ratne zločine u Sotinu.

Jedna od njih je u travnju ove godine odlučila pokazati mjesto masovne grobnice gdje je ubijeno 13 mještana Sotina. U dogovoru dvije države doveden je u Sotin, gdje im je pokazao kuda treba kopati. Ubrzo je pronađena primarna grobnica, a nekoliko dana kasnije i sekundarna, koja se nalazila u krugu nekadašnje klaonice.

Informacije uz naknadu

Interesantno je i to da su tijekom proteklih godina u nekoliko navrata dobivali telefonske pozive s ponudom da će dobiti određene informacije, ali uz određenu novčanu naknadu. Ti pozivi dolazili su iz Makedonije i Bugarske.

„Nimalo nam nije žao što smo krenuli u privatnu istragu. Da nismo mislim da još ne bismo pronašli tijela ovih 13 osoba. Kada se vratim unatrag, mislim da bismo neke stvari, ipak, malo promijenili. Bili bismo sigurno još uporniji, ali bismo i ranije premjestili optužnicu u Srbiju. Neke se ljude mora stjerati u kut kako bi se krenulo s mrtve točke. Nitko ne želi odgovarati za tuđe zločine, a i oni koji su ih počinili žele manje kazne, pa su možda spremni pričati“, pojašnjava Matijašević, koji posljednjih mjeseci dobiva pozive iz više sela s istoka Hrvatske u kojima ga mole da im pomogne u istrazi, jer godine neumitno i brzo prolaze.

„U svakoj zajednici može se pronaći nekoliko osoba koje se mogu uključiti u aktivniju potragu za nestalima. Trebale bi se u tu priču uključiti, prije svega, mlađe osobe, koje su brže, obrazovanije i služe se svim ovim modernim tehnologijama. Ne kažem da će uvijek biti rezultata, ali svakako da treba pokušati učiniti nešto, jer svi smo svjesni koliko to sporo i teško ide. Sigurno je i to da niti mi nećemo stati, jer se u Sotinu još 18 osoba vode kao nestale“, zaključuje Igor Matijašević.

Otac Igora Matijaševića pokopan je, zajedno s još 10 ekshumiranih i identificiranih žrtava iz Sotina, na mjesnom groblju 14. listopada. U jesen i zimu 1991. u tom je selu na obali Dunava ubijeno ili nestalo 64 stanovnika, odnosno svaka deseta nesrpska osoba.

Izvor: Al Jazeera