Izraelska ‘Velika otimačina knjiga’

Djed Rashe Al Barghouti je bio vodeća figura palestinskog pokreta otpora (Al Jazeera)

Piše: Dalia Hatuqa

RAMALLAH – Rasha Al Barghouti kreće se ka jednoj od nekoliko velikih polica s knjigama u svom domu u Ramallahu. Hoda polako, jer je prije četiri mjeseca imala operaciju zamjene kuka. Uzima debelu plavu knjigu i otvara je na označenoj  stranici. Prstom prati riječi teksta koji čita naglas.

Knjigu je napisao njen djed, preminuli Omar Saleh Al Barghouti. On je svojevremeno bio vodeća figura u palestinskom pokretu otpora i bio je dio nacionalnog pokreta koji se borio protiv britanske okupacije. Tokom rata 1948. godine, kada je Al Barghouti bio prisiljen da ode u izgnanstvo, stotine njegovih knjiga, dokumenata, novina i intimnih memoara su opljačkani iz njegovog jerusalemskog doma. Osim nekoliko primjeraka, nezamjenljivi predmeti koji predstavljaju djelić palestinskog intelektualizma nikad nisu pronađeni. Ti primjerci su, na Rashino iznenađenje, pronađeni u izraelskoj Nacionalnoj biblioteci.

“Godinama smo se pitali šta se desilo s knjigama moga djeda”, kazala je 61-godišnjakinja koja radi na Univerzitetu Birzeit, u blizini Ramallaha. “Jednog dana smo sestra i ja potražile njegovo ime na internetskoj stranici Nacionalne biblioteke … i pronašle smo dvije njegove knjige.”

Rasha je naknadno saznala da je jedan cijeli dio biblioteke posvećen knjigama njenog djeda, što je otkrovenje koje je i danas dovodi do suza. Al Barghoutijeva velika kolekcija je dio od oko 70.000 knjiga koje su ukradene odmah prije početka i tokom Nakbae (odnosno “katastrofe”) 1948. godine, kada su stotine hiljada Palestinaca bili protjerani ili su bili prisiljeni da napuste svoje domove.

‘Napušteno vlasništvo’

Otprilike 40.000 tih knjiga je ukradeno iz privatnih kuća koje su se nalazile u uglavnom bogatim arapskim četvrtima Jerusalema; ostale knjige su ukradene iz gradova kao što su Jaffa, Nazaret i Haifa. Mnoge knjige su reciklirane u papir (jer su “poticale protiv” izraelske države koja je bila u svom osnivanju), ili su smještene u Nacionalnu biblioteku, gdje je otprilike 6.000 knjiga i dalje označeno slovima AP – što predstavlja “napušteno vlasništvo” – utisnutim na hrbat korica knjige.

Dokumentarac “Velika otimačina knjiga” je nedavno prikazan u Ramallahu, a bilježi veliku pljačku tih neprocjenjivih dijelova palestinske kulture. Ugledni izraelski historičar Ilan Pappe, koji je učesnik dokumentarca, istakao je dvije vrste otimača knjiga iz tog perioda: pojedince koji su samostalno djelovali i koji su odnijeli novostečenu imovinu u svoje domove, te grupne ili zvanične pljačkaše koji su djelovali po nalogu države i koji su odnijeli knjige u Nacionalnu biblioteku.

Direktor biblioteke Oren Weinberg je kazao za Al Jazeeru da je “kolekcija knjiga… smještena u biblioteku i pod nadzorom je Čuvara imovine raseljenih lica”.

“Knjige su pod pravnim autoritetom Čuvara imovine raseljenih lica Ministarstva finansija, institucije koja je zadužena da donosi odluke o njihovom korištenju.”

Ministarstvo finansija nije odgovorilo na nekoliko zahtijeva za izjavu prije roka za objavu ovog članka. Slično tome, nijedan glasnogovornik Ministarstva finansija nije bio dostupan za intervju za  dokumentarac.

Dokumentarac je također emitiran u Tel Avivu, Haifi i Jerusalemu proteklog mjeseca, a baziran je na istraživanju izraelskog kandidata za doktora nauka Gisha Amita, koji je tokom istraživanja za svoju doktorsku disertaciju naišao na dokumente koji predstavljaju hronologiju “prikupljanja” tih knjiga.

Amit je kazao da je tek kasnije saznao koliko je važno to njegovo slučajno otkriće. “Ovdje se ne radi o spontanom činu, niti se radi o spašavanju”, rekao je Amit za Al Jazeeru. “Prije svega, sve je utemeljeno na organiziranom planu biblioteke da se zaplijeni i opljačka palestinska kultura. Oni nisu smatrali da su Palestinci sposobni da sačuvaju ova kulturna blaga.”

Dokumentarac opisuje sliku Palestine kakva je bila prije 1948. godine, kada je bila centar za intelektualce, književne kritičare, pisce i muzičare, prije nego što su cijela sela bila uništena, kada su ljudi protjerani ili su bili prisiljeni na bijeg, a palestinska kultura je desetkovana. Nekadašnji centar za poklonike umjetnosti i kulture, Palestina je imala prugu koja je povezivala Haifu s Damaskom i Kairom, a često su je posjećivale cijenjene pozorišne grupe i pjesnici.

U promišljenom kratkom opisu događaja prikazanih u filmu, Pappe je tvrdio da je pljačkanje izvedeno s ciljem da se “pobije palestinsko pripovijedanje” i da se “Palestinci izbrišu iz historije”.

Mnogi poznati palestinski pisci i naučnici, kao što su Khalil Al Sakakini i Nasser Eddin Nashashibi, s gorčinom su govorili o gubitku svojih knjiga, o predmetima od nezamjenljive historijske i religijske važnosti.

Drugi, kao što je Mohammad Batrwai, sa suzama su se sjećali kako ih je Haganah (jevrejska milicija, koja je kasnije pretvorena u izraelsku vojsku poslije 1948. godine) prisilila da pljačkaju palestinske domove i, u jednom slučaju, svoj vlastiti dom.

Ništa nije bilo pošteđeno: muzički instrumenti, novine, pa čak i tepisi. U nekim slučajevima, opljačkane knjige su poslije bile prodate Palestincima na aukcijama.

Očuvanje ostavštine

Dokumentarac je također povezan s internetskom stranicom koja ima posebnu sekciju kojoj je cilj da se identificiraju originalni vlasnici opljačkanih knjiga, čime bi se vratio dio izgubljenog historijskog naslijeđa. Prema riječima direktora Bennyja Brunnera – koji je služio u izraelskoj vojsci i koji se borio u ratu 1973. godine, prije nego što se odrekao svojih uvjerenja – ovo je dio većeg projekta da se sačuva ostavština palestinske akademske zajednice i intelektualizma.

U promišljenom kratkom opisu događaja prikazanih u filmu, Pappe je tvrdio da je pljačkanje izvedeno s ciljem da se “pobije palestinsko pripovijedanje” i da se “Palestinci izbrišu iz historije”.

Amit je iznio sličnu teoriju. On vjeruje da je do pljačkanja djelomično došlo i zbog kolonijalnog razmišljanja Izraelaca, razmišljanja koje kaže da su Palestinci nesposobni da cijene i sačuvaju svoje vlastito kulturno naslijeđe. “Zapadnjaci koji su došli iz Evrope, profesori na Hebrejskom Univerzitetu su smatrali da oni bolje razumiju i cijene tu imovinu bolje od samih Palestinaca”, rekao je Amit.

Dalje je Amit dodao da su neki vjerovali da spašavaju tu imovinu od uništenja. “Nema sumnje da je došlo do pljačkanja i zaplijene, ali u drugu ruku, neki su zaista vjerovali da se moraju pobrinuti za te knjige, jer bi u drugom slučaju bile izgubljene”, kazao je on.

Bivši bibliotekar Uri Palit je u dokumentarcu iznio slično razmišljanje: “Te knjige nisu bile opljačkane, već prikupljene. Njihovi vlasnici su bili odsutni”, rekao je Palit.

Tokom niza godina, mnogi Palestinci kao što je Rasha su svugdje tražili voljene knjige svojih rođaka. Danas ona ima samo nekoliko knjiga koje su pripadale njenom djedu, koji se naknadno vratio da živi u Ramallahu. Cijenjeni advokat i autor, nekadašnji ministar u Jordanu, Omar Saleh Al Barghouthi je svaki dan pisao lične memoare, sve do smrti, 1965. godine.

I dok su njegovi dnevnici, u kojim su opisani događaji između 1919. i 1948. godine opljačkani, njegovi memoari, u kojim su zapisani detalji iz političkog i kulturnog života između 1950. i 1965. godine i dalje postoje. U njima je “pisao o bolu koji je osjećao zbog gubitka zemlje i gubitka svojih dragocjenih knjiga”, rekla je Rasha. “Toliko me boli što je izgubio toliko mnogo, što smo izgubili toliko mnogo.”

Izvor: Al Jazeera