Teatar na Balkanu i mamuzanje vremena u BiH

Topčić: Balkan (Con)Text kao podrška dramskim piscima u regionu i bacanje svjetla na nešto što je, ipak, fundamentalno u teatru

Piše: Nada Salom

Pedeset drugo izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS bit će održano od 28. septembra do 7. oktobra u svom matičnom gradu Sarajevu, ali djelomično i u Zenici i Visokom.

Najstariji i najrespektabilniji pozorišni festival na prostoru bivše Jugoslavije utemeljio je Jurislav Korenić i prvobitno je bio namijenjen malim i eksperimentalnim scenama. Posljednjih decenija, sa Dinom Mustafićem na čelu, festival je koncipiran u nekoliko programa: World MESS, Mitell Europe, Future MESS, Children MESS, Off MESS, a od ove godine tu je i novi program Balkan (Con)Text i nova nagrada za najbolji dramski tekst.

Ono što je Mustafić kazao u povodu predstave kojom se otvara MESS – “Europeans” (“Evropljani”) češkog redatelja Jirija Adameka, u izvedbi teatra Boca Loca Lab – imanentno je cijelom festivalu. Radi se o istraživačkom teatru koji postavlja bitna savremena pitanja svijeta, poput tranzicije, dekonstrukcije identiteta, odnosno kontraverzno pitanje evropskog identiteta… Bit će prikazana ukupno 31 predstava (41 izvođenje) iz 20 zemalja svijeta.

Sidran ima pravo

 

Sve više bh. književnici objavljuje u susjedstvu, a domaće pisce zaobilaze i “domaće” nagrade?

“Kada sam nakon četiri godine rada i posvećenog pisanja završio roman “Završna riječ”, ipak sam se odlučio predstaviti široj publici u regionu onim što je najbolje u mom književnom pismu, a za to mi je trebao ugledan i jak izdavač u inostranstvu. Europapress holding i Novi Liber iz Zagreba to zaista jesu. Ne vjerujem da bih s nekim bosanskim izdavačem imao takvu recepciju kod publike i kritike u regionu.
Ne mogu se požaliti na nagrade, dobio sam nedavno nagradu za “Završnu riječ” i bijenalnu nagradu “Hasan Kaimija”. Ipak, kada se čovjek suoči s očiglednom nepravdom, uvijek je u dilemi da li da prezre one koji mu ih čine, ili da se žestoko pobuni, onako kako je to, recimo, učinio Abdulah Sidran. Moj roman “Završna riječ” je od strane nekih kritičara iz Hrvatske označen “presudnim djelom postjugoslovenske angažirane književnosti”, “najznačajnijim kulturnim događajem u BiH u 2011. godini” (Abdulah Sidran), ima izvanredne i brojne  kritike u BiH i regionu, ali, eto, nije preskočio čak ni prvu stepenicu i nije ušao ni među pet romana iz BiH za Nagradu “Meša Selimović”, u konkurenciji od svega šest ili sedam koje su protekle godine objavili bh. autori!!! Mnoge kolege su mi sugerirale da se javno pobunim, jer je to naprosto sramotno i skandalozno, bez obzira na to da li je u pitanju to što selektor ne zna čitati ili, kako čujem, zato što uopće ni ne zna za moj roman, a kamoli da ga je čitao! Iako nisam od onih koji nakon šamara okrenu i drugi obraz, ipak sam izabrao put prijezira, iako sam sve uvjereniji da Sidran ima pravo – jer ovdje se otmjena šutnja tumači kao slabost i poraz, a ne kao podsmijeh zlonamjernim ili nekompetentnim.”

Pisac na birou

A još krajem marta kada je prvi put objavljen program 52. MESS-a, najavljena je i selekcija novog programa Balkan (Con)Text. Jedan od selektora je bio književnik Zlatko Topčić, poznat i kao autor nekoliko izvedenih drama, da bi u profesionalnom životu lani doživio stvarnu dramu – našao se bez posla, na ulici. O tome, a u povodu povratka na “daske koje život znače”, kaže:

“Moje profesionalne reference, prije svega, kao pisca koji je prevođen na jedanaest jezika, koji je nagrađivan u zemlji i inostranstvu i zastupljen u brojnim domaćim i stranim antologijama drame i kratke priče, ali i kao menadžera u kulturi, koji je i kao dugogodišnji generalni sekretar Društva pisaca i direktor Kamernog teatra 55 uvijek iza sebe ostavljao puno bolje nego je zaticao, jesu na raspolaganju ovoj sredini, ali to nikome ne treba.”

Već drugu godinu sam, kao porodični čovjek, na birou za zapošljavanje gdje se uredno javljam svakog 12. u mjesecu, a moj zahtjev – ne molba, zahtjev! – da mi bude priznat status slobodnog umjetnika već godinu dana stoji negdje u ladicama Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo!

Valjda nema mjesta za mene, estrada se već ionako etablirala kao glavni (jedini?) kulturni brend ove sredine. Skupljam odbijenice, a za mene nema mjesta ni u upravnim ni nadzornim odborima javnih ustanova, gdje se postavljaju anonimni činovnici i poslušni članovi vladajućih stranaka. Ne bih politizirao ovu temu, jer je to ispod moje časti, ali brojni ugledni ljudi mi kažu da je to što mi se događa sramota ovog društva i paradigma nas koji smo branili Bosnu. Čovjeku naprosto dođe da pokupi stvari i ode što dalje.”

U međuvremenu Internacionalni teatarski festival vam je “pružio ruku”. Kako ste doživjeli taj angažman?

“MESS je festival duge tradicije, ali izmiče rizicima da okošta i iskušenjima da spava na slavi i uspjesima koje je postigao, jer zna da se stalno mora mijenjati i rasti. Novi program Balkan (Con)Text shvatio sam, prije svega, kao podršku dramskim piscima u regionu i bacanje svjetla na nešto što je, ipak, fundamentalno u teatru.

Zaista mi je bila čast biti, makar nakratko, dio tog sjajnog MESS-ovog tima. Mnogo sam putovao i sve te scene koje sam odranije poznavao kao direktor Kamernog teatra, sada sam doživljavao na drukčiji način, bez onog stresa kojeg nosi svako gostovanje i predstavljanje u inostranstvu… Sada sam jednostavno uživao u predstavama. Imalo se, zaista, šta vidjeti.”

Dobra priča i angažiran teatar

Koje ste predstave vi konkretno odabrali i zašto?

“Odabrao sam tri predstave od šest u ovom programu, rukovođen isključivo umjetničkim razlozima. Između predstave s dobrom pričom i  angažirane predstave, uvijek biram onu prvu, ali kada se dogodi oboje, onda je to zaista dobar teatar, onaj koji je u svom vremenu na svaki način.

Iz Srbije sam izabrao predstavu Hartefakt Fonda i BITEF teatra “Radnici umiru pjevajući”, nastalu prema drami Olge Dimitrijević; predstavu UK “Vuk Karadžić” iz Beograda “Bunar” Radmile Smiljanić, rođene u Bihaću, i “Mrzim istinu”, autorski projekat Travničanina Olivera Frljića, realiziran u zagrebačkom Teatru &TD.

Zna se desiti da eksplicitno društveno angažirane predstave u svom zapjenušanom entuzijazmu gube u estetskom smislu, ali “Radnici umiru pjevajući” je primjer vrhunske predstave u kojoj ono “kako” i ono “šta” čine sklad, ne dovodeći se međusobno u pitanje. Ona na artificijelan način progovara o tranzicijskoj propasti i historijskom udesu radničke klase, do juče makar nominalno vladajuće, a danas ponižene, prezrene i opljačkane od strane plutokracije koja upravlja njihovim životima, svugdje u regionu podjednako.

U dosluhu sa vremenom

Radmila Smiljanić i Oliver Frljić su napisali izvanredne komade. “Bunar” je kamerna predstava u čijem središtu je dominantna velika majka koja upravlja životima sina i snahe (ovdje je ipak važno reći da su oni Srbin i Bošnjakinja), pa nakon što ne mogu imati potomstvo, ona  zna ko je “kriv” i sinu dovodi drugu ženu, a on nalazi izlaz u samoubistvu.

“Mrzim istinu” je autobiografska priča lišena svake patetike, u kojoj autor guli krastu s rane i bespoštedno priča historiju svoje porodice. Tu se moj izbor podudario s ukusom selektora iz Hrvatske, tako da ta predstava “po dva osnova” stiže na MESS.”

Kakav je bh. teatar u poređenju sa onim što se događa na scenama u regionu?

“Dakako da se nameću komparacije, ali ću umjesto obrazloženja koje bi tražilo puno prostora, reći samo osnovnu impresiju da se u regionu, ipak više nego kod nas, njeguje živ, angažiran teatar, teatar u dosluhu sa svojim vremenom, teatar koji provocira i pita, teatar koji ima stav i hrabrost da ga, čak i na krajnje neljubazan način, saopći.

Mi u Bosni i Hercegovini moramo mamuzati vrijeme i dostizati sve ono što je u većim i sretnijim sredinama već nanijela bogatija dramska tradicija. Kod nas je, ipak, isuviše epigonstva, već viđenih stvari i rješenja, tuđih poetika. Utjecaji su neminovni, dakako, ali dramska književnost i književnost i umjetnost uopće imaju smisla samo ako kao autor idete vlastitim putem, inače će se svako radije odlučiti za original umjesto kopije. Vjerujem u mlade autore, u ljude koji su obrazovani, a već imaju iskustvo tranzicijskog društva, pa čak i svojevrsno ratno iskustvo, a iz te gorčine mogu nastati dobre stvari. Treba ih ohrabriti – treba ih igrati! Dakako, to je lako reći, ali u situaciji kada imamo ekstremno malu produkciju i sredstava za dvije ili tri predstave u sezoni, zaista nije lako ulaziti u rizike, nego se ljudi ziheraški klade na sigurno.”

Kako se vi ponašate kad se u pozorištu radi vaš tekst?

“U zemlji i inostranstvu je igrano desetak mojih drama, ali nikada se nisam miješao u rad reditelja. Rijetko dolazim i na probe. Pamtim savjet rediteljice Violete Đoleve, koja je davne 1986. režirala moju prvu dramu “Kolaps” i, malo u šali, malo u zbilji, rekla kako reditelji najviše vole režirati drame mrtvih pisaca, što će reći da je najbolje da ih ostave na miru. Tako se i ponašam, ja sam napisao šta sam imao, a sada neka reditelj, glumci, scenografi, kostimografi, kompozitori… rade svoj dio posla u nečem što jeste po definiciji kolektivni čin.”

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike TEME
POPULARNO