Kiša – spas za ‘Slovo Gorčina’
Piše: Enes Ratkušić
Govoriti o kulturnom djelovanju kao bitnom aspektu humaniziranja međuljudskih odnosa podrazumijeva daleko veći stepen opreznosti kad je izricanje generalnih ocjena u pitanju, više nego što se obično misli. Ne samo zbog činjenice što izricanje sudova o pitanjima iz tog domena zahtijeva dodatnu naobrazbu, nego u značajnoj mjeri zbog same filozofije medijskih prezentacija ovog fenomena. Naime, oko kamere, odnosno objektiv fotoaparata ima isuviše širok dijapazon za manipulaciju i veoma je jednostavno u stanju zaobići objektivnu istinu, čak i pored neosporne tačnosti video, odnosno fotografskih zapisa.
Ne računajući pet-šest prvih godina nakon rata, koje je obilježio nesvakidašnji entuzijazam u svakom pogledu, jedna od najrespektabilnijih kulturnih manifestacija u Bosni i Hercegovini protiče u znaku gotovo neshvatljivog “prisustva” publike kulturnim sadržajima. Da kojim slučajem nije gostiju iz Sarajeva, Mostara i drugih sredina, veliko pitanje je da li bi, iz perspektive “obavezujućeg” odziva građana Stoca, manifestaciju “Slovo Gorčina”, jedan od najreprezentativnijih književno-kulturnih događaja u zemlji, uopće imalo smisla održavati.
Jedna od najrespektabilnijih kulturnih manifestacija u BiH protiče u znaku gotovo neshvatljivog ‘prisustva’ publike kulturnim sadržajima.
Kako oko kamere, međutum, ne vrši bilo kakve CIPS-identifikacije, recipijenti medijskih sadržaja i poruka stiču utisak da grad na Bregavi naprosto živi za “Slovo Gorčina”. Dodamo li navedenom i vješte kamermanske manipulacije, kojima se izbjegavaju široki kadrovi, koji bi, uz već spomenuto, posvjedočili i mršave posjete sadržajima ove manifestacije, cijeli slučaj je još zabrinjavajući. Na taj način u medijski eter se šalju klasični falsifikati, začinjeni citatima iz epohalnog pjesničkog djela Mehmedalije – Maka Dizdara.
Medijska strategija
Ovakva medijska strategija, koja manifestaciju “Slovo Gorčina”, bez obzira na viđeno i uočeno, bosanskohercegovačkoj javnosti želi predstaviti u najboljem svijetlu, predstavlja, nažalost, isključivo trodnevnu politiku većine medijskih kuća u Bosne i Hercegiovne. Ostala 362 dana rezervirana su za bitno drugačiji odnos prema Stocu. Upravo zato je to uistinu problem, koji traži detaljnija pojašnjenja.
Stolac ni u zadnjoj primisli nije niti smije biti bilo kakva konstruktivna, pogotovo umjetnička inspiracija, nego je isključivo ‘mjesto opasnog življenja’, ‘grad slučaj’, ‘crna rupa Federacije'…
Ta tri dana, koliko traje manifestacija, mediji su velikodušno prepustili književnicima, slikarima, pjesnicima, književnim kritičarima, historičarima, filmskim režiserema… da o Stocu kažu šta imaju reći. Slijedeći staro medijsko načelo po kome je najbolja informacija najmanje vjerovatna informacija, ostala 362 dana rezervirana su za glavne medijske junake, koji, naravno, ovakvim sadržajima ne prisustvuju, s obzirom na to da su njihovi mentalni sklopovi formatirani na način da isključivo “projekte” koje su sami kreirali drže jedino dostojnim i hvaljenja vrijednim.
S druge strane oni su “zaduženi” da prema bh. javnosti o Stocu šalju isključivo crne slike. Zahvaljujući njima Stolac ni u zadnjoj primisli nije niti smije biti bilo kakva konstruktivna, pogotovo umjetnička inspiracija, nego je isključivo “mjesto opasnog življenja”, “grad slučaj“, “crna rupa Federacije”…
Hendikep starijih generacija
Koristeći tradicionalni hendikep starijih generacija, koje o ovom gradu imaju šta reći, a on se uglavnom manifestira u izbjegavanju davanja izjava, likovi iz spomenute galerije, koji se neobično vole slikati, uvijek su tu, ne računajući navedena tri dana, da, poput zapetih puški, poruče kako Stolac svi zaobilaze, kako se u gradu na Bregavi ništa ne događa, kako nema kulturnih događaja koji bi obnovili pokidane veze. I onda, kada se neko, odnosno grupa ljudi, nađe da organizira prvorazredne kulturne sadržaje, gost-umjetnik ili naučnik – sasvim svejedno – nađe se u apsurdnoj situaciji, da nema publiku. Po naški rečeno “niđe žive duše”.
Razumjeti takvu “logiku” ponašanja na prvi pogled se doima kompliciranim. Stolac, međutim, ne živi u znaku “viška hereze”, neuhvatljive ni za snagu Dizdarove poetske imaginacije ili površne trominutne medijske analize, kako se to ponekad nastoji predstaviti. Problem je puno jednostavniji. To što vrsta podrške jednoj manifestaciji izostaje ima se zahvaliti filozofiji modernog života baziranoj na komunikacijskoj logici “globalnog sela”, koja podrazumijeva da svako, bez obzira na nivo znanja, obaviještenost i profesionalnu orijentaciju, ima “neotuđivo” pravo govoriti i izricati sudove o svemu i svačemu. Takvima manifestacije ovakve vrste i ne trebaju.
I svi su jednako zauzeti 7. oktobrom, danom kada one druge imaju definitivno slomiti, bespovratno rasturiti i pomesti sa političke scene.
Za takve “Slovo Gorčina” dođe kao svojevrsna opasnost, nepoželjna vertikala, koja bi u, ne daj Bože, kakvoj proširenoj verziji ili trendu, mogla ugroziti snagu njihovih poruka, koje jedni snagom decibela “sokratovski” prezentiraju na trgu, odnosno otvorenim kafanskim prostorima; drugi ih, zahvaljujući brzim konekcijama, šalju žicama, bombardiraju sve moguće svjetske servere; treći “velike misli i poruke”, umjesto imama, izgovaraju u džamijama; četvrti su, opet, pretplaćeni na elektronske i printane medije… I svi su jednako zauzeti 7. oktobrom, danom kada one druge imaju definitivno slomiti, bespovratno rasturiti i pomesti sa političke scene.
Devet sa četiri
Organizator manifestacije je ove godine imao sreće. Toliko priželjkivana kiša natjerala je ljude zadužene za realizaciju planiranog na izbjegavanje otvorenih scena, pa su Zijah Soloković i Haris Burina nastupili u dupke punom prostoru dimenzija devet sa četiri (o metrima je riječ, da ne bi bilo kakve zabune), dok Danis Tanović u onom mraku Gradskog parka i nije mogao jasno vidjeti koliko se svijeta skupilo da čuje poruku jednog “oskarovca”.
Toliko priželjkivana kiša natjerala je ljude zadužene za realizaciju planiranog na izbjegavanje otvorenih scena.
Kiša je uistinu Božiji dar i zato bi Organizacionom odboru “Slovo Gorčina”, ukoliko istinski hoće produžiti trajanje ove manifestacije, najvažniji zadatak bio praćenje sinoptičke situacije, koji podrazumijeva adekvatnu reakciju, odnosno datumsko pozicioniranje njenog održavanja isključivo u vrijeme obilnih padavina.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera