Berlin – grad vječnih pripravnika

Piše: Krešimir Dujmović

Pronaći posao u umjetničkoj metropoli Europe vjerovatno je jednako teško kao i promašiti TV toranj na Alexanderplatzu, no zato ćete vrlo lako sresti nekog tko već preko pet godina radi osam sati kao pripravnik za plaću od 300 eura.

Berlin je možda nekad bio ‘siromašan, ali seksi’ kako ga je opisao bivši gradonačelnik Willy Brandt, no za većinu svršenih studenata unazad petnaestak godina naglasak je definitvno na prvom dijelu rečenice. Grad koji nema industriju i čiju urbanu infrastrukturu čine, prije svega, politička administracija i kulturni sektor, pokreće se jeftinom random snagom kakve se ne bi posramili niti u zemljama Trećeg svijeta. Umjetničko-medijski biznis preživljava zahvaljujući nebrojenim pripravnicima i praktikantima, ljudima koji rade puno radno vrijeme obavljajući visokoprofesionalne poslove, a za koje su plaćeni otprilike četvrtinu prosječne berlinske plaće.  

Senzacionalan odjek

Godine 2005. tjednik Die Zeit opisao je fenomen generacije pripravnika ili, kako ih u Njemačkoj zovu, Generation Praktikum i polučio senzacionalan odjek u javnosti. Tezu o izrabljivanju kvalificiranih mladih ljudi odmah je potom pokušala pobiti anketa institucije ‘Hochschuls Informations System’ koja je pokazala kako tek 15 posto svršenih studenata završava na pripravničkim poslovima, a većina od njih odradi tek jedan. Zanemarili su omanji detalj: ispitanici su redom bili netom diplomirani studenti, dakle ljudi koji još nisu niti imali vremena pronaći pripravničko mjesto.

Kakogod, situacija sa Generation Praktikum daleko je gora nego u ostalim dijelovima Njemačke s obzirom na to da u grad hrli rijeka ljudi, što iz zemlje što iz inozemstva, u potrazi za svojim komadićem ‘kul faktora’ i gonjeni mišlju da je tu sve samo jeftino pivo, bijesni partyji i neobuzdana kreativnost. Kada nakon završenog studija kulturalne antropologije ili medijskog menadžmenta shvate da nikome ne pada na pamet zaposliti ih na trajni ugovor sa pokrivenim zdravstvenim osiguranjem i plaćom od koje neće morati skupljati zalutale kovanice po hlačama, proći će najmanje nekoliko godina.

Tako nekako zvuči tipična priča većine mladih ljudi s akademskim pedigreom iz humanistike ili društvenih znanosti. Primjer: dvadesetdevetogodišnja Lisa završila je kulturalnu antropologiju na Freie Universitatu, te je odlučila potražiti profesionalnu sreću u filmskoj produkciji. Za vrijeme studija je nekoliko puta radila kao pripravnica u televizijskim i filmskim studijima, no izgleda za posao niotkuda. Naposlijetku, nevoljko je prihvatila ponudu u međunarodnoj produkcijskoj kući Story House Productions, gdje je za petnaestosatno radno vrijeme što je ponekad uključivalo i vikende primala 250 eura mjesečno.

‘Tri mjeseca kasnije savršeno sam bila upućena u sve organizacijske poslove, ali svejedno me nisu primili u radni odnos. Ponudili su mi 500 eura. Opet, tri mjeseca poslije promovirali su me u status istraživača i podigli mjesečna primanja na 800 eura. To je još pripravnička plaća!’, priča Lisa koja je bila tek jedna u nizu pripravnika što ih firma ciklički zapošljava svaka 3 mjeseca i u omjeru na svaka tri zaposlena po jedan pripravnik. Malo poslije dala je otkaz. Ne zbog bolje ponude, već iz samopoštovanja.

Teret dokazivanja

U istraživanju koje su proveli Freie Universitat i Konfederacija njemačkih sindikata, 81 posto praktikanata s diplomom osjeća se kao da radi posao normalnog zaposlenika. René Rudolf, čelnik konfederacije, izjavio je kako su u mnogim sektorima regularna zaposlenja potpuno nestala i posao se oslanja na stalno novi priljev  pripravnika, što ne samo da krši sve uzuse poslovne etike, nego je i doslovce ilegalno. Problem s tužbom protiv poslodavca je da teret dokazivanja leži na oštećenom, a ugovori koji se potpisuju su dovoljno neodređeni da iz njih nije čitljivo koje su točno pripravničke dužnosti.

Tužno i točno, naličje berlinskog seksipila je besparica i niz neprofitabilnih djelatnosti gdje si eventualno možete dokazati svoje volonterske sposobnosti. Jedini, pak, preostali boemi su klinci čiju slobodu izražavanja plaćaju roditelji iz nekih manje seksi krajeva.

Izvor: Al Jazeera