Vuk Zec: Živimo k'o u šerpi

Piše: Nada Salom

Sarajevski arhitekta Amir Vuk Zec (1957) na dogovoreni intervju stiže tačno u minut. Nalazimo se u tek otvorenoj bašti kafeterije-slastičarne u centru grada, posljednjem objektu koji je uradio. Bilo bi tačnije reći „bašči“, jer ovako dizajniran prostor podsjeća na zaboravljene sarajevske okućnice.

Odmah vadi blok za kojim će često posegnuti kako bi i nacrtao ono o čemu govori. Širok osmijeh – smijehom će, također, nekoliko puta popratiti svoje riječi. Baš kao i na samom početku, objašnjavajući neobičan spoj u svom imenu:

“Ja sam takav, nekad vuk, nekad zec! Vuk je moje rođeno prezime, a još u osnovnoj školi od učiteljice sam dobio nadimak Zec, jer sam bio strašno brz, baš kao i sada. Reagujem impulsivno, vrlo energično, što mnoge fascinira. Dok pričam, obično crtam i tako ih uvedem u ono što radim. To vam je kao što James Olivier kuha pred ljudima.

Neke moje kolege mi to zamjeraju, kao skidam oreol mističnosti stvaranja. Ja mislim da je obratno. Da je isto kao što šaman radi pred članovima svog plemena svlači više sile, pa im to onda ispadne razumljivo. Meni je važna komunikacija, to što sam otvoren prema ljudima i što učim od ljudi, ta razmjena pozitivne energije. Praviti prostor, enterijer ili kuću, isto je kao praviti film.

Mene je moje odrastanje u Sarajevu formiralo. Da imam odnos do malog i velikog. 

Prvo imaš dobrog producenta, onda scenario, onda ja pravim scenografiju, pa podijelim uloge – to su materijali”, pojašnjava arhitekta, koji u javne prostore Sarajeva, a sada i sve češće i u prostore gradova u regionu (Beograd, Podgorica, Makarska…) unosi svoj prepoznatljivi rukopis, kombinaciju tradicionalnog i modernog.

Nije ružno nego lažno

“Mene je moje odrastanje u Sarajevu formiralo. Da imam odnos do malog i velikog. Ustvari, da imam istočni odnos prema prostoru. To je ono kad se pokloniš prostoru i sagledaš ga iznutra, a iz perspektive Zapada imaš objektivizaciju. U Sarajevu to vrlo lako i vrlo brzo osjetiš.

Sarajevo jeste heterotopično, ali i dalje je šarmantan grad. I dalje kad ga pogledate naveče od Kibetove kafane, pa zasijaju i ti bespravni prozorčići! 

I gdje god da odem, donesem im malo mirisa Sarajeva. Ja njima dođem k'o lubenica zimi, moj način priče, plus ono što dobiju od mene, što ih vrati i u neko romantično vrijeme u kome smo mi, ipak, živjeli. Baš kao što Croce u „Brevijaru estetike“ kaže kako je intuicija kod umjetnika uvijek lirična. Uvijek tražim to nešto lirično. To nekad može biti podneblje, lokalitet ili jedan dan…”

Kad govorite o Sarajevu, mislite li na ono „staro“ ili ovo „novokomponovano“?

“Sarajevo jeste heterotopično, ali i dalje je šarmantan grad. I dalje kad ga pogledate naveče od Kibetove kafane, pa zasijaju i ti bespravni prozorčići! Ili kad padne prvi snijeg, pa zasja sunce, moraš zastati kao nad akvarelom.

Taj šarm padina, ta fenomenalna dispozicija! A ono što se dešava, što nas sviju zgražava, jeste maćehinski odnos opština do cjelokupne ideje grada. Zamka je u lokalnoj samoupravi koju svi uzimaju kao svoje. Najveći vladari u postdejtonskoj Bosni su načelnici opština.”

Znači li to da se radi i o nekoj vrsti političke presije na prostor?

“Ja upravo pokušavam da napišem članak o tome, o toj sili na prostor. Evo se i Emir Neimar, kako Kusturicu naziva Senad Avdić, pokušava ostvariti u prostoru. Pri tome pokazuje jednu totalnu neodgojenost, neobrazovanost. Kakva je razlika između Andrić-grada i Mendinog grada? Samo četrdest godina! (Smijeh) Ustvari, radi se o jednom outletu pameti, kao što su i današnji gradovi jedna laž, neiskrenost. Kako Japanci kažu: Nije ružno, nego lažno.”

Nedavno sam gledala zanimljivu reportažu o vrtovima na krovovima Tokija, o specijalnoj foliji koja zadržava vlagu, zemlji mnogo lakšoj od uobičajene kako bašta ne bi propala komšiji na glavu. Može li se Sarajevo uključiti u aktuelne svjetske pokrete, u zelenu revoluciju?

“Sarajevo ima predivne padine koje smo zapostavili, ima fenomenalne vidikovce. Meni je žao što mi ne njegujemo pogled”, kaže Amir Zec Vuk, pokazujući nam da i o tome ima nešto zapisano u svom bloku. Citiramo dio teksta koji je naslovio sa Koš Hava (Svježi zrak) i u kome piše o sarajevskom naselju Koševo:

Nije informacija znanje, iskustvo je znanje, kako reče Ajnštajn – Kad starac umre u pustinji, to je isto kao da su biblioteku spalili. Ovako, kao da smo slijepi pored očiju, ta velika samodovoljnost, ta karakteristika ljudi što su postali mjera po sebi, dovode do toga da javnom prostoru nedostaje socijalna komponenta, odnos do drugog. 

Grad je okrenuo leđa i svojim istorijskim istinama, činjenicama. Gledam neki dan parkiran automobil na mjestu gdje je pucano na Ferdinanda. Htjeli mi to ili ne htjeli, Sarajevo je poznato po tom atentatu, po tom mjestu.

Umjesto da čitav kvart živi od toga, da je podređen tome, mi imamo banalnu činjenicu da smo izbrisali stope i da ne kažem da smo zatvorili vrata muzeja. Da nije onih par slika, ne bismo ni znali da je tu.”

Većina arhitekata i kod nas i u svijetu ne živi u kući koju su projektovali, pa tako ni ti i tvoja obitelj. No, ono što preferiraš jeste „kuća na četiri vode“?

“Ona je karakteristika Bosne. Karakteriše je jedna piramidalna zdravost. Kuća na četiri vode je znak da kuća ima kapu. Osamdesetih godina 20. vijeka naglom urbanizacijom počinje nestanak tih kuća. Dolazimo do dvovodnih krovova, s nekim potkrovljima koja to nisu. Nije to Pariz, nisu to mansarde, nije to sprat skriven u krovu, već neuslovan prostor.

U svakom slučaju mijenja se tipologija objekata koja je imala jasan odnos. Mi uvijek kuću pravimo „između zemlje i neba“. Dio kuće uvijek pripada zemlji, dio nebu, a taj krov na četiri vode je imao taj odnos prema nebu. Ovo danas? Skratite mi glavu i ja ću biti nelogičan!”

Da mi se naspavati u ćerpićari

A najljepša kuća? 

“I dalje Svrzina (muzej bosanske otomanske arhitekture, op. N. S.)! Ja od nje i dalje učim. Za mene je kuća moderna ako ja i dalje mogu od nje učiti. Zamislite, neko neznan ju je napravio prije trista godina, a ja i dan-danas iz nje crpim toliko filozofije i nauka, što ih je taj neko, možda svjesno ili nesvjesno, ugradio u tu kuću.

Prije svega, taj istočni odnos do prostora, onda ta puna dualnost. Nije to samo muško – žensko, nego javno i pojavno; te lagane, ženske terase; ti teški, muški zidovi… Onda taj odnos do kuće, bio je  fenomenalan, ta podjela na zimsku (sa snijegom) i ljetnu (s proljećem i beharom). Kao i život čovjeka, od bijele puti djeteta do bijele kose.

Ciklično je kuća zaživljavala. U proljeće se obijele voćke, kuća deratizira – izvuče vuna iz dušeka i sve što je pokretno iznese se na sunce. A zidovi od ćerpića! Ja i dalje mislim da je to materijal budućnosti. On će nas jedini sutra odbraniti. On je danas jedini materijal koji filtrira, koji zaguši sva ova silna zračenja prema nama.

Akustika kao dimenzija prostora je danas totalno zanemarena. Danas sve radimo tim brzim materijalima koji su glatki i dobijemo jedan eho. 

Ćerpić je od zemlje od koje smo svi i kojoj ćemo se vratiti. Ojačan je slamom koja presijeca ta negativna zračenja, plus dobra zapremina! Da mi se naspavati u ćerpićari! Svi ovi prostori u kojima boravimo i ja sam užasno su šuplji objekti.

Mi danas živimo k'o u šerpi. Sve te razarajuće, negativne frekvencije! Niko nije vodio računa o akustici. Akustika kao dimenzija prostora danas je totalno zanemarena. Danas sve radimo tim brzim materijalima koji su glatki i dobijemo jedan eho. Odete u ove savremene prostore, čujete čovjeka preko puta, a ne čujete čovjeka s kojim razgovarate.”

Kako i šta učiniti? Bavi li se neko time da živimo ili se vratimo zdravom okruženju? U krajnjem da od toga svi imamo koristi. 

“Ima jedna mlađa koleginica koja doktorira na zdravoj izolaciji od vune. Samo jedan primjer: dušek je spasio čovjeka u ratu, jer se majka sjetila, iz onog svjetskog rata, pa nagurala dušeke i geler se zapleo u vunu. A rekli bismo da bi kroz nju metak prošao odmah. Vuna je bolja zaštita od metala kroz koji sve prođe, vuna koju mi bacamo u ogromnim količinama.

Mostarski Soko koji je proizvodio toliko metalnih stvari, dijelova i za boing, a sada uvozimo milione običnih polica za samoposluge. To je Soko mogao u noćnoj smjeni napraviti! 

Niko da napravi od nje neku dobru fotelju. Bosna ima tih priča. Mi smo i dalje, poslije Finske, zemlja koja ima najviše drveta, a još ne njegujemo prirast. Hvalimo se nekim stolarijama od po pedest zaposlenih, a istovremeno smo uništili Šipad koji je imao 60, 80 hiljada radnika.

Ili jedan mostarski Soko koji je proizvodio toliko metalnih stvari, dijelova i za boing, a sada uvozimo milione običnih polica za samoposluge. To je Soko mogao u noćnoj smjeni napraviti! Mi smo bili među deset zemalja koje su mogle napraviti tenk i helikopter. Tematski i sistematski je sve uništeno, rasprodano budzašto!”

Izvor: Al Jazeera