Sjećanje na humanitarne radnike

Statistika pokazuje da trenutno sve veći broj humanitarnih radnika djeluje u opasnijim zonama nego u prošlosti (Reuters)

Piše: Ashley Jackson

Prije devet godina bomba je eksplodirala u sjedištu Ujedinjenih naroda u Bagdadu i ubila 22 ljudi, uključujući glavnog izaslanika UN-a u Iraku, Sergija Vieiru de Melloa. Kasnije iste godine, izvedena je serija samoubilačkih napada na druge mete u Bagdadu, uključujući Međunarodni komitet Crvenog križa, što je bio prvi napad u historiji te organizacije.

Od tada, 19. august proglašen je Svjetskim danom humanitaraca, koji nas podsjeća na one koji riskiraju živote kako bi omogućili humanitarnu pomoć ugroženima.

Ove godine odaje se počast stradalima u najvećem broju napada na humanitarne radnike tokom jedne godine u svijetu. U godinama nakon bombaškog napada u Bagdadu, desile su se mnoge stvari koje bitno utječu na to kako, gdje i u kojim okolnostima humanitarni radnici mogu pružiti pomoć ugroženima.

Brojne prepreke

Serija studija i nedavno istraživanje Grupe za humanitarnu politiku pri Međunarodnom institutu za razvoj otkrivaju da je slabija sigurnost samo jedna od mnogih prepreka koje sada stoje između humanitarnih radnika i civila u nekim od najopasnijih ratnih zona na svijetu.

Istraživači zaključuju da je rast napada na humanitarce posljedica njihovog članstva u međunarodnoj humanitarnoj zajednici, koja se u javnosti smatra prozapadnjačkom. Neke zemlje zbog ovoga sprečavaju dotok humanitarne pomoći, a najskoriji primjer viđen je u Siriji.

Najalarmantnije od svega je nasilje namjerno usmjereno na humanitarne radnike. U protekloj godini najveći broj humanitarnih radnika bili su žrtve ubistava, otmica i napada koji su rezultirali ozbiljnom povredom. Od 2003. broj godišnjih napada na humanitarne radnike više je nego udvostručen, kao i broj žrtava. Skoro 60 posto humanitaraca gine i biva oteto i napadnuto u Afganistanu, Somaliji, Sudanu i Pakistanu. Afganistan je zemlja sa najvećim brojem ovakvih incidenata – 51 samo u protekloj godini.

Istraživači zaključuju da je rast napada na humanitarce posljedica njihovog članstva u međunarodnoj humanitarnoj zajednici, koja se u javnosti smatra prozapadnjačkom. Neke zemlje zbog ovoga sprečavaju dotok humanitarne pomoći, a najskoriji primjer viđen je u Siriji.

Zapadni humanitarni radnici su, također, pod pritiskom da daju pomoć koja ide u korak sa ciljevima vanjske politike vlada donatora. Kada se smatra da vojne snage vode strategije kojima brane prozapadne vlade i pridobiju simpatije lokalnog stanovništva, humanitarci su često prikazani u lošem svjetlu, a pobunjenici dobijaju vrlo vidljive, te, kako smatraju, legitimne mete. Mišljenje da sarađuju s “drugom stranom” stvorilo je velike poteškoće humanitarcima u Afganistanu, Somaliji, Sudanu i Pakistanu.

Zabranjene grupe

Humanitarne donacije često su uvjetovane obećanjima da neće pomagati zabranjenim grupama. Ovo je doprinijelo smanjenju donacija i strahu od krivičnih prijava među humanitarcima koji rade u najopasnijim mjestima na svijetu.

Usvajanje zakona protiv terorizma nakon 11. septembra dovelo je do nelagode u zajednici humanitarnih radnika zbog široke interpretacije onoga što predstavlja “materijalnu podršku” teroristima i kako bi njihov rad mogao biti protivzakonit. 

Zbog strahova da al-Shabab ima korist od humanitarne pomoći, suspendirano je više od 50 miliona dolara pomoći za Somaliji 2009. godine, baš kada je započela velika glad.

Prema zaključcima istraživanja, zakon je imao veliki utjecaj na djelovanje humanitaraca, jer ponekad kriminalizira transfer resursa terorističkim grupama, bez obzira na humanitarni karakter takvih transfera ili nepostojanje namjere da podržavaju terorističke činove.

U slučaju Somalije, donacije su prepolovljene između 2008. i 2011. nakon što je američka Vlada 2008. zabranila al-Shabab, te kojoj su u aprilu 2010. uvedene sankcije Ujedinjenih naroda.  Zbog strahova da al-Shabab ima korist od humanitarne pomoći, suspendirano je više od 50 miliona dolara pomoći za Somaliju 2009. godine, baš kada je započela velika glad.

U nedavno objavljenoj studiji otkriveno je da je ovo znatno smanjeno u proteklim godinama, dok su ranije Ujedinjeni narodi pokretali humanitarne pregovore s naoružanim grupama. Nakon ispitivanja UN-ovih misija u Afganistanu, Somaliji i Demokratskoj Republici Kongo, istraživači su zaključili da je manjak direktne uključenosti UN-a spriječio i dostavu humanitarne pomoći narodu, te da su pregovori s naoružanim grupama ograničeni, posebno na visokom nivou.

Smanjen broj humanitaraca

Zbog rastućeg nasilja protiv stranih humanitarnih radnika, smanjen je njihov broj ili se radnici sele na sigurnije lokacije.
Devedeset posto humanitarnih radnika na terenu radi u svojim domovinama. Među ovom grupom je, također, najviše žrtava nasilja nad humanitarnim radnicima u protekloj godini.

Humanitarni radnici uvijek su djelovali u opasnim zonama – to je jedan od pet najopasnijih poziva za civile. Također, dokumentiranje broja žrtava je nedavno počelo, a izvještavanje o incidentima je poboljšano posljednih godina.

Statistika pokazuje da trenutno sve veći broj humanitarnih radnika djeluje u opasnijim zonama nego u prošlosti.

Nasilje nad humanitarnim radnicima ostavlja posljedice na civile kojima pomažu. Prema posljednjem izvještaju generalnog sekretara Ujedinjenih naroda o utjecaju oružanog konflikta na civile, procjenjuje se da je više od 36 miliona ljudi pobjeglo od nasilja ili katastrofa u protekloj godini.
Većina žrtava današnjih sukoba su civili, a mnogi su namjerno napadnuti, oteti, mučeni ili spriječeni u primanju humanitarne pomoći.

Ubistvo humanitarnog radnika i napad na Međunarodni komitet Crvenog križa u proteklim danima će pridodati broju žrtava kojima će biti odana počast na Svjetski dan humanitaraca. Ponovno se postavlja pitanje ko će ostati da se bavi humanitarnim radom, jednom opisanim kao “ubrizgavanje doze humanosti, uvijek nedovoljne, u situacije koje ne bi trebale postojati”.

Izvor: Al Jazeera