Što ostaje od Njemačke bez imigranata?

Piše: Krešimir Dujmović

Prošlo je skoro dvije godine otkada je Thilo Sarrazin, socijaldemokratski političar i bivši bankar, argumentirao u svojoj knjizi kako su imigranti (posebice muslimani) neproduktivni, lijeni i niže inteligencije.

“Njemačka ukida samu sebe” prodana je u nakladi od 1.5 milijuna, što će reći da su ideje o štetnosti islama i preziranju svih koji se nisu dovoljno integrirali u njemačku kulturu pronašle put do mnogih germanskih srdaca ili, drugim riječima, Sarrazina je podržalo preko polovice Nijemaca. Njih čak 18 posto dali bi mu glas ukoliko bi osnovao stranku. Brojka je utoliko teža ukoliko znamo da je Angela Merkel dospjela na čelo njemačke vlade sa 33.8 posto osvojenih glasova.

Kako bi, pak, izgledala njemačka stvarnost kada bi svi stranci napustili zemlju, u svojoj su knjizi ovih dana detaljno elaborirali Matthias Thieme i Pitt von Bebenberg. “Njemačka bez stranaca” direktan je odgovor na poprilično opasni entuzijazam koji se proširio oko Sarrazinovih tvrdnji.

Dakle, scenarij autorskog dvojca je sljedeći: Sedam milijuna ljudi koji žive i rade u Njemačkoj, a nisu vlasnici njemačkog pasoša napuštaju zemlju. Prvo, porezna primanja države pala bi za 50 milijardi eura. Potom – federalni budžet skresao bi se za 25 milijardi, što je otprilike suma novaca kojom barataju ministarstva za obitelj, obrazovanje, ekonomiju i znanstvena istraživanja zajedno.

Istina, imigranti u Njemačkoj plaćaju manji porez, ali zato imaju i manje socijalne beneficije i mirovine. Proporcionalno gledano, došljaci su produktivniji od domaćih, glasi zaključak autorskog dvojca koji nastavlja sa mračnom fikcijom: sektori njege, dostave i obrta izgubili bi više od petine zaposlenih.

Pronalaženje posla

Katastrofalni manjak radne snage mogao bi se pokušati riješiti autokratskim zakonom o radu, gdje bi svi nezaposleni bili prisiljeni na “prljave” i niskoplaćene poslove. BDP bi, nadalje, pao za 150 do 200 milijardi eura.

Kvaliteta života bi se stropoštala, baš kao i pozicija Njemačke na globalnom tržištu. Imigranti druge i treće generacije, kojima bi, pretpostavimo, bio dozvoljen ostanak, ne bi pristali na izgon svojih obitelji, ergo, dogodio bi se građanski rat koji bi zemlju praktički isključio iz Europske unije i stavio ju pod međunarodne sankcije. Pitoreskni ishod: Njemačka bi postala europski Iran.

Naravno, književni pothvat autora je vježba iz znanstvene fantastike, no fikcija je daleko moćnija nego što smo spremni priznati. To najbolje pokazuje koliko je ljudi pozitivno reagiralo na ksenofobične generalizacije sabrane u Sarrazinovom napadu na imigrante.

Ekstremna desnica je u Njemačkoj daleko od mogućnosti da galvanizira širu javnost i politički realizira ijednu Sarrazinovu premisu. Previše je institucionalnih prepreka, presvježe sjećanje na nacionalsocijalizam, a i među sobom su podijeljeni. S druge strane, do jučer je i u Grčkoj bilo nezamislivo da u Parlament uđe stranka koja se otvoreno zalaže za izgon imigranata iz vrtića i bolnica.

Povratak u stvarnost: Njemačka je prema najnovijem istraživanju najbolja zemlja za kvalificirane imigrante, zahvaljujući sve većem broju jezičnih škola i niskoj razini ilegalnog zapošljavanja. Tek je svaki treći stranac iz države izvan Unije imao problema sa pronalaženjem posla u Berlinu, dok je u Stuttgartu više od njih polovine izjavilo kako su brzo pronašli posao.

Studenti, naprotiv, nisu pretjerano oduševljeni perspektivom u Njemačkoj. Prošlomjesečna studija kaže da premda njih 80 posto u početku želi ostati njih svega 25 posto to doista i učini.  

Izvor: Al Jazeera