London na dan otvaranja: Grad u zrcalu

Piše: Vedat Spahović

Londonski Olimpijski park pali svjetla da ga bolje vidi cijeli svijet. Nekih 10.500 takmičara iz preko 200 zemalja će u 17 dana micati granice ljudskih mogućnosti.

Davne poslijeratne 1948. godine, kada je London, također, bio domaćin Igara, taj isti svijet se nalazio pod teškim mjerama štednje i osiromašenja prouzrokovanog ratom.

Potrošeno je za Olimpijadu nekih 760.000 funti, ekvivalent od današnjih 131 milion.

Atletičari su bili zadovoljni postojećim smještajem, nisu se gradili novi stadioni, a da i ne spominjem 1908, kada je London prvi od ova tri puta bio domaćin.

Jesu li onda ljudi bili sretniji?

U zatvoru od svile

Ovo današnje “osiromašenje” bi iznenadilo i predskazivača budućnosti Georgea Orwella jer je utrošeno 9,3 milijardi funti kako bi se Igre održale.

Zar su ovo pare i osiromašenje koje se može mjeriti sa 1948. godinom. Nešto se u ovom kosmosu ludorija svijeta ne slaže.

Koje osiromašenje što nam ga propovijedaju danas, kad će samo otvaranje koštati blizu koštanja cijele Olimpijade iz 1948.

Jesmo li duhovno osiromašeniji? Jesmo li manje sretni nego poslije onog posljednjeg svjetskog rata?

Vjerovatno jesmo, jer ratovi nikad nisu ni prestali.

I ova Olimpijada danas liči na neki potisnuti strah da rata na Igrama ili oko njih – ne bude.

Povlače se u nekim glasilima uspomene na jednu 40-tu godišnjicu, Olimpijade u Minhenu (1972), kada je 11 izraelskih reprezentativaca ubijeno od Black Septembra.

Nije ovaj datum otvaranja Olimpijade priličan mojoj priči o osiromašenju i terorizmu.

Naša očekivanja od šest odabranih

Dakle, krajem ovoga jula 2012. neki super heroji i zvijezde, od krvi i mesa, fizičke i mentalne izdržljivosti, trebali bi da nam udahnu vjeru u svačiji pojedinačni domet. Ovo su dani obogaćenja, a ne osiromašenja i protežu se do 12 augusta.

Svi mi danas trčimo neke svoje staze, plivamo dugim prugama, vozimo uzbrdo nekim biciklima, mada nismo k'o oni.

Oni su naši šampioni, naši nacionalno i vannacionalno najbrži i najbolji i mi ćemo ih slaviti i zaboraviti sve ružno iz nejasne svakodnevnice i još mutnije budućnosti.

Nema veze koja su imena u pitanju; Usain Bolt, Rebecca Adlington, Federica Pelegrini, Novak Đoković, Yelena Isimbayeva ili Mo Farah. U njihovim ljudskim mogućnostima i dostignućima bi morali potražiti malo pogubljenog – sebe.

Moj obilazak Olimpijskog parka, a naročito Olimpijskog sela, dao mi je neka nova iskustva o vremenu o kojem živimo.

Skoro da sam uglas, razgovarajući sa šefom našeg BiH Olimpijskog komiteta u Londonu 2012 Saidom Fazlagićem, ovo po engleski nazvao “silk prison” ili zatvor od svile.

Prelijepa atmosfera je naročito u tom istom Selu, ali ga čuvaju električne žice, vojska i policajci.

Od one famozne priče o korporaciji G4S koja je napravila spektakularne propuste u regrutovanju običnim ljudima bezbjednosti Igara nema ništa, jer im je zahvalilo 3.500 “stručnjaka”.

Preračunala se kompanija, uzela milione, pa ih sada valja vraćati. Vojska trese svakoga.

Olimpijski Park meni u tom segmentu najviše liči na jedan veliki vrlo zaposleni – vojni aerodrom.

Svi sanjaju istinski sportski događaj mada me silno obezbjeđenje, rakete “nekakvog” dometa obješene i po vrhovima najviših londonskih višekatnica, naoružani bobby policajci u podzemnoj željeznici, što ni malo nije slika engleskog policajca, vraćaju onom Orwelu i njegovoj famoznoj knjizi – 1984.

Neću ni da počinjem, jer ovo su svečarski dani,  naprimjer kakav je saobraćaj u Londonu ovih dana, kakvi su nervozni lokalci naprimjer mog Portobella gdje živim, koji se strancima raduju samo radi njenog visočanstva potrošene funte.

Kaže mi Fazlagić da je putovao 20 sati od kuće, sa najvišim zadržavanjem na Heathrowu.

Od njega čujem da će u London dolaziti preko 300.000 posjetilaca sa strane na ovaj i neke druge punktove – dnevno.

Kada je posljednji put Engleska organizovala Evropsko nogometno prvenstvo pjevalo se “Football is coming home” (nogomet se vraća kući), aludirajući na 1966. kada su oni bili prvaci svijeta jedini put.

On se nije vratio kući, opet su se nekakvi Nijemci ispriječili, ali evo vratila im se Olimpijada treći put. Moderna, bezbjedonosna, u nekim segmentima bujna od mladosti i uhićenja, a u drugim orwelovska, Olimpijada tipične 2012. godine.

Ko je umoran od Londona…

Šta ovog datuma otvaranja Olimpijskih igara Britanci žele da pokažu svijetu; najvažnije je da nakon sedam godina marljivog rada, gradnje i stvaranja, UK ima ljudsko, gostoljubivo lice. To je “misao dana”.

Nad Londonom je obješeno veliko ogledalo u koje se Capital (glavni grad) želi pred svijetom pogledati. Neće Londra, kako grad kad sam sa prijateljima ja češće zovem, radije nego London, da je ružna.

Otežavajuća okolnost je bila što je ovo sve trebalo sklopiti u jednom od najobespravljenijih četvrti Velikog Grada – Stratfordu u Istočnom Londonu.

Tu se sada umjesto nesigurnih ulica i platoa nalaze mramorni giganti od stadiona za koje Vlada obećava da će im udahnuti dušu jednom kad Igre prođu.

Osjetio sam ritam pripreme ceremonije. Vježba se na dvije ogromne, zaštićene od očiju javnosti, lokacije.

Mislim se po čemu bi ovaj događaj mogao ući u istoriju neponovljivog otvaranja?

Pa, morao bi biti rok koncert stoljeća. Po tome je GB proslavljena u svijetu. Tiho se šapuće da su iznenađenja Rolling Stonesi i Elton John, a onda tu mora biti i Paul McCartney. Kažu i kraljica je upetljana da ih sve skupi na spektaklu nad spektaklima.

London ovim otvaranjem i modernim Igrama hoće da bude vrijedan parole “Ko je umoran od Londona, umoran je od života”.

Ja sam uvijek mislio da se ta parola odnosi samo na turiste. Ja sam se davno Londona umorio.

Pa onda, dobro došli u London, turisti i svi dobronamjerni. Sretno vam nezaboravno otvaranje.

Poslušajte audio prilog o otvaranju Olimpijskih igara.