Problemi imigranata u Norveškoj

Tokom proteklih 30 godina Norveška se iz etnički homogenog društva preobrazila u kulturološki raznovrsnu naciju, s velikim imigrantskim zajednicama, naročito u Oslu, gdje četvrtinu stanovništva čine imigranti.

No, za većinu pristiglih u ovu zemlju poslije 90-ih godina, potraga za boljim životom i poslom završila se dugogodišnjim boravkom u imigrantskim centrima, gdje su im oduzeti dokumenti i pravo na rad.

U Norveškoj danas živi nešto više od 79.000 muslimana, mahom iz Pakistana, sa Bliskog istoka i iz Afrike. Počeli su se doseljavati krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Dok čekaju na rješenje statusa, rasplamsava se rasprava o imigrantima, vjerskoj toleranciji i slučaju Breivik.

Glas o tolerantnoj zemlji 

U historiji je zabilježeno da je prvi musliman koji je kročio na norveško tlo bio tunižanski sultan.

Kada je uplovio 1260. godine u norveške vode, nije ni sanjao da će za mnoge muslimane Norveška biti obećana zemlja, izvještava reporter Al Jazeere Vladimir Bobetić.

U Norveškoj danas živi nešto više od 79.000 muslimana, mahom iz Pakistana, sa Bliskog istoka i iz Afrike.

Počeli  su se doseljavati krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Potraga za boljim životom i glas o tolerantnoj zemlji u kojoj se poštuju ljudska prava u Oslo je doveo i dvadesetak Palestinaca.

Ahmad Avad ima 25 godina. U Norvešku je došao 2009. godine. Ni nakon dvije godine pravne borbe nije dobio politički azil.

Kao politički azilanti, suočili su se s drugom stranom Norveške, onom koja ih ne želi primiti.

U kampu, uz crkvu Svetog Jakova, žive od pomoći koju uglavnom dobijaju od Norvežana.

Ahmad Avad ima 25 godina.

U Norvešku je došao 2009. godine.

Ni nakon dvije godine pravne borbe nije dobio politički azil.

Kako između Norveške i palestinskih vlasti nema sporazuma o imigrantima, Ahmada ne mogu vratiti u rodnu Gazu.

“Zaglavljeni smo u ovom kampu. Ne možemo se kretati, jer za to moramo imati lična dokumenta, a mi nemamo ništa. Srećom, policija nas zna, zna sve o nama pa nas ne progoni. Ali, ako hoću da nađem neki posao, moram imati lična dokumenta, koja  nemam. Borim se već godinu i po, ali sam poludio, mentalno sam obolio, jer sam zaglavljen u ovom kampu”, kaže Avad.

Nedostaju im porodice

Svi stanovnici kampa željeli su dobiti boravak, kako kažu, da postanu dio norveškog društva i da mu doprinose radom, a zarađenim novcem pomognu porodicama.

“Svima nam nedostaju porodice. Ja barem nemam djecu, ali imam roditelje, braću, sestru. Četverica ljudi iz kampa imaju žene i djecu, koje su ostavili u Palestini. Hasan ima troje djece, s kojima ne može kontaktirati, niti im pomoći, jer nema posao. To je za jednog muslimana sramota, jer mi smo glava kuće”, kaže Avad.

Pomoć Palestincima pružaju i pojedine ljevičarske političke partije.

One koje su  Andersu Beringu Breiviku poslužile kao povod za teroristički napad 22. jula prošle godine.

Taj napad imao je velikog utjecaja i na islamsku zajednicu u Norveškoj.

Shoaib Mohammad Sultan iz Antirasističkog centra tvrdi da su muslimani u Norveškoj poslije prošlogodisnjih napada promijenili mišljenje o svojoj ulozi u norveškom društvu: “Na neki način uradili smo stvari koje smo morali uraditi odavno. Da shvatimo da mi nismo muslimani u Norveškoj, već norveški muslimani. To je spor proces, ali sve smo bliži shvatanju da istovremeno možete biti musliman i Norvežanin i da to nije kontradiktorno. Zbog 22. jula mnogo ljudi je shvatilo da se moramo glasno suprotstaviti ljudima s kojima dijelimo religijska shvatanja, ali koji su ekstremisti.”

Javne rasprave o utjecaju muslimanskih imigranata u Norveškoj traju već godinama.

Rasprava o položaju i utjecaju islamske zajednice poslije terorističkog napada Andersa Beringa Breivika 22. jula prošle godine dobila je nove dimenzije i potakla preispitivanja unutar norveškog društva.

Nije malo onih koji tvrde da je doseljavanje muslimana bio eksperiment multikulturalnosti koji je krenuo naopako te da se nasilje na ulicama povećavalo kako se povećavao i broj imigranata.

Rasprava o položaju i utjecaju islamske zajednice poslije terorističkog napada Andersa Beringa Breivika 22. jula prošle godine dobila je nove dimenzije i potakla preispitivanja unutar norveškog društva.

Norvežani nerado pričaju o organizacijama koje se protive širenju islama u Norveškoj.

Ipak, broj tih organizacija nije zanemariv.

Putujemo u gradić Larvik, da bi smo upoznali Arnea Tumyra, koji vodi organizaciju Stop islamizaciji Norveške.

Stavove koje promovira svode se na to da islam nije religija, već politika, da muslimani u Norveškoj ne poštuju društvene vrijednosti, slobodu i demokratiju, odbijaju se integrirati i svoje običaje nameću Norvežanima.

Domovina svih

Tvrdi da vlada zna da, kako kaže, gubi bitku protiv islama: “Prekasno je i mnogi članovi različitih organizacije će reći da je bitka izgubljena. Nemamo ništa s čime možemo stati pred muslimane u budućem vremenu. Mnogi mi kažu da prestanem baviti se ovim poslom, nema se više šta činiti, izgubili smo. Ja im samo ponovim ono što je Winston Churchill jednom rekao: ‘Nikad, nikada, nikada, neću odustati.'”

Sretna okolnost za Norvešku je što je broj organizacija koje dijele ovakve stavove mali, s malim brojem simpatizera i što su razjedinjene zbog različitih metoda borbe.

Sretna je i okolnost što je Norveška jedina zemlja u Evropi u kojoj nema ni ekstremnih islamističkih organizacija.

Ove dvije okolnosti dovoljan su razlog da obje strane na budućnost gledaju zajednički, svjesni činjenice da je Norveška domovina svih njih.

Izvor: Al Jazeera