Summit u Riju: Šansa za spas planete

Na konferenciji Rio+20 mora se odlučiti kako upravljati i brinuti o Zemlji da bi se osigurao ekološki održiv razvoj (EPA)

Piše: Ivica Puljić

Rio+20, Konferencija Ujedinjenih naroda o održivom razvoju samo što nije počela, uz činjenicu da je kriza globalne održivosti sve evidentnija.

Ovaj značajni skup treba odgovoriti na pitanje “Kako nahraniti, osigurati energiju i zaposliti devet do deset milijardi ljudi?”

Povećati proizvodnju hrane

Zamislite koliko je hrane čovjek proizveo u posljednjih osam tisuća godina. Sada zamislite da čovjek mora proizvesti istu količinu hrane, ali u roku od 40 godina, ako hoćemo nahraniti sve više ljudi na planeti Zemlji na kojoj trenutno živi sedam milijardi ljudi.

Svake godine broj stanovnika se povećava za 77 milijuna, što znači da će 2050. godine na planeti biti devet milijardi stanovnika. Zbog njih proizvodnju hrane treba povećati za 70 posto.

Četvrtina plodnog zemljišta u svijetu je u opasnosti od erozija i istrošenosti. Ovome treba dodati da 40 posto poljoprivredne proizvodnje nikada nije bilo konzumirano kao hrana.

Prema podacima Ujedinjenih naroda, kada trenutačna proizvodnja i potrošnja pređu planetarne izvore do 2050. godine svjetskoj populaciji će biti potrebne dvije i pol planete poput Zemlje. Razlog – zemlje u razvoju će imati sve više zahtjeva.

Uz sve veći broj stanovnika na Zemlji, sasvim je logično da se na konferenciji Rio+20 mora odlučiti kako upravljati i brinuti o Zemlji da bi se osigurao ekološki održiv razvoj.

Povijesni trenutak

Prvi svjetski summit je bio održan 1992. godine u Rio de Janeiru u Brazilu i nazvan je “povijesnim trenutkom za čovječanstvo”.

Na njemu se prvi put razgovaralo o sigurnosnim temama nakon Hladnog rata, dok je po pitanju razvoja i zaštite okoliša uspostavljen novi sustav upravljanja stvaranjem posebnih tijela Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama i održivom razvoju.

Tada su uspostavljeni milenijski razvojni ciljevi za 21. stoljeće, čime se željelo da oni koji zagađuju životni okoliš plate za to, željelo se okončati globalno siromaštvo i obnoviti “zdravlje”ekosustava.

U Riju bi se mogle voditi oštre rasprave o tri globalne krize – nedostatku hrane, energije i svježe vode.

Rio summit iz 1992. godine je, među političarima, označen kao veliki uspjeh, dok kritičari kažu “bio je to povijesni summit, ali je li bio uspješan”?

Dok se svjetski čelnici pripremaju za ovogodišnji summit na istom mjestu, u Riju, glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki Moon upozorava da su klimatske promjene dostigle točku s koje nema povratka.

U njegovom izvješću se navodi da je ozonski omotač daleko od toga da se može oporaviti na razinu prije 1980. godine.

Svjetsko siromaštvo još uvijek obuhvata 27 posto stanovništva (1990. godine 46 posto stanovnika Zemlje živjelo je u siromaštvu).

U isto vrijeme došlo je do povećanja gospodarskog rasta za 75 posto, ali najveći dio otpada na najbogatije na ovoj planeti, tako da je još više povećana razlika između bogatih i siromašnih.

Tri globalne krize

Skoro milijardu ljudi nema pristup čistoj vodi, dvije milijarde i 600 milijuna ljudi nema sanitarija, a milijardu i 300 milijuna živi bez električne energije. 850 milijuna ljudi odlazi u krevet gladno, a dodatnih milijardu nema ishranu koja osigurava sve sastojke za normalan život.

Više od dvije trećine djece uzrasta za osnovnu i srednju školu nema nikakvog obrazovanja, a skoro 800 milijuna odraslih osoba, većinom žene, ne znaju ni čitati!

Četvrtina plodnog zemljišta u svijetu je u opasnosti od erozija i istrošenosti. 

U Riju bi se mogle voditi oštre rasprave o tri globalne krize – nedostatku hrane, energije i svježe vode.

OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) procjenjuje da će se do 2050. godine bez novog načina upravljanja, zahtjevi za energijom povećati za 80 posto.

Zanimljiv je podatak da blizu 70 posto potrošnje vode na Zemlji otpada na poljoprivredu.

Jedan litar vode je potreban da bi se proizvela jedna kalorija hrane.

OECD prognozira da će uskoro 40 posto ukupnog stanovništva na Zemlji imati ozbiljne probleme u snabdijevanju vodom.

‘Neodgovorna generacija’

Nakon ovih podataka nameće se pitanje – što se dogodilo nakon prvog summita u Riju prije točno 20 godina?

Najveća prepreka je to što održivi razvoj nije integriran u politički proces.

Na prvoj konferenciji o planeti Zemlji uspostavljeno je tročlano izbalansirano stajalište o razvoju koje se temelji na zaštiti okoliša, ekonomiji i društvu.

Ukoliko se svijet osloni previše na jedan od ta tri stajališta, kao rezultat se dobije nebalansiran razvoj. Upravo se to dogodilo s takozvanom “neodgovornom generacijom” koja u proteklih 20 godina nije uspjela ostvariti ravnotežu zato što je neodgovorno trošila resurse.

Takvo se ponašanje u proteklih 20 godina prenijelo i na zemlje u razvoju, što je dovelo do dva izgubljena desetljeća. Logično je pitanje je li taj nebalans između ekonomije, socijalne pravde i okoliša kriza kapitalizma ili kriza globalizacije?

Ban Ki Moon smatra da je to “…kriza čelništva, nedostatak imaginacije u gledanju starih problema svježim očima, te nedostatak hitnosti kada sat tako brzo otkucava vrijeme za akciju.”

Transformacija smeđe ekonomije

Analitičari smatraju da će najveći izazov na konferenciji Rio+20 biti uvjeriti one koji se oslanjaju na ekonomski temelj “tročlanog stajališta” da je transformacija smeđe ekonomije u zelenu alternativu jedini put naprijed.

“Zaštita okoliša je ekonomsko pitanje, a cijena klimatskih promjena bit će grozna”, poručuju stručnjaci.

To znači da je kapitalizam Adama Smitha prevaziđen te da ekonomija mora kreirati vrijednosti izvan uskog koncepta gospodarskog rasta.

Najveća prepreka je to što održivi razvoj nije integriran u politički proces.

Politika je kratkoročan proces, politički izazovi su trenutačni, a beneficije koje se dobiju vođenjem dobre politike traže strpljenje.

U temelju, ono što je potrebno jeste politički proces koji može biti most između kratkoročnih i dugoročnih razmišljanja.

Taj proces mora obuhvatiti održi razvoj i mora ga voditi znanost kako bi mogli shvatiti koliko se granice planete Zemlje, gdje je prag koji se ne smije prijeći.

Što Rio+20 može postići

Izborna godina u Sjedinjenim Državama sprječava Washington da poduzme bilo što je izvan široko poznatih načela.

Amerika odbacuje ideju o stvaranju neke svjetske agencije za zaštitu okoliša.

Zeleni gospodarski rast za Washington ostaje mogućnost za istraživanje, ali ne prioritet.

Christine Lagarde predlaže da svjetske vlade uvedu poseban porez na ugljični dioksid.

Europska unija, s druge strane, prepoznaje da je svijet jako različit u odnosu na 1992. godinu i za EU prava akcija treba biti poduzeta upravo u Riju 2012. godine, ne poslije.

Prije 20 godina naglasak je bio na razvijenim zemljama i njihovim odgovornostima.

Svijet je sada drugačiji i jednostavno rečeno moramo se kolektivno pomaknuti naprijed.

Zato Kina i Indija moraju, također, izraziti svoju privrženost zelenom gospodarskom rastu.

Zemlje u razvoju ne bi smjele gledati na zeleni gospodarski rast kao na nešto što je prepreka njihovom ekonomskom napredovanju.

Ključ za pokretanje naprijed mora biti u koordinaciji sa stvaranjem novog i boljeg tržišta.

Zanimljiv je prijedlog prije nekoliko dana iznijela direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde, koja predlaže da svjetske vlade uvedu poseban porez na ugljični dioksid, odnosno njegovo izbacivanje u atmosferu.

Lagarde poručuje da ne samo da će takva porezna politika smanjiti zagađivanje, nego će istodobno puniti državne budžete te razvijati potrebu za eko-prijateljskim tehnologijama.

“Sjedinjene Države mogu prikupiti preko tisuću milijardi dolara u roku od deset godina ukoliko implementiraju porez od 25 dolara za jednu tonu ugljičnog dioksida”, navela je kao primjer šefica MMF-a.

U Brazilu, zemlji – domaćinu ovogodišnje konferencije, od prošlog okupljanja prije 20 godina u području Amazona došlo je do povećanja ugljičnog dioksida za 40 posto.

Izvor: Al Jazeera