Sudbina multikulturalizma u Francuskoj

Kandidatkinja "Nacionalnog fronta" ostvarila najvažniji rezultat koji je jedna ekstremistička stranke postigla u Francuskoj od Drugog svjetskog rata (EPA)

Piše: Julie Owono

Šta ako se o sudbini multikulturalizma i slobodnog kretanja ljudi u Evropi odlučuje unutar Francuske? Ako Nicolas Sarkozy pobijedi na predsjedničkim izborima 6. maja, onda će morati ispuniti političko obećanje, koje je samo prije pet godina bilo nezamislivo za umjerene evropske desničarske stranke, a to je: povući zemlju iz evropske zone otvorenih granica, osim ako se “nešto više ne učini za zaustavljanje ilegalne imigracije”. Kako je Francuska stigla ovdje?

Rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora, održanih 22. aprila, šokirali su mnoge: Marine Le Pen, kandidatkinja krajnje desničarske stranke “Nacionalni front”, našla se na trećem mjestu, što je najvažniji rezultat koji je jedna ekstremistička stranke ostvarila u Francuskoj još od Drugog svjetskog rata. S obzirom na to da je 80 posto građana izašlo na izbore, nesumnjivo je da u ideološkom i političkom krajoliku širom Evrope postoji značajno prisustvo ekstremističkog i nacionalističkog osjećaja. Njemačka je nedavno dozvolila ponovno objavljivanje kontroverzne knjige Adolfa Hitlera “Mein Kampf”, a Norveška trenutno svjedoči suđenju Andersu Breiviku, optuženom za masakr 77 ljudi koji je počinio prošle godine sa otvoreno rasističkim motivima.

Atlas rasizma

Ovi događaji pojačali su rašireni strah da stari kontinent sve više riječ daje krajnje desničarskim idejama. Inicijativa Evropske mreže za prava, jednakost i različitost (RED), koju sufinansira Evropska unija, prikazuje atlas rasizma i diskriminacije u 17 evropskih zemalja.

Marine Le Pen, ustvari, može zahvaliti sadašnjem predsjedniku Republike, koji je pet godina pripremao tlo za slobodno širenje ekstremističkih misli u javnom prostoru.

Procjene pokazuju da, uprkos naporima, “gotovo svugdje postoji uznemirujući trend porasta krajnje desničarskog ekstremističkog govora mržnje i nasilja/zločina organiziranih grupa. Slično tome, primjetan je porast govora mržnje na internetu, te širenje stereotipa i ksenofobije unutar glavne političke javne sfere”. Naravno, Evropa trenutno prolazi kroz ekonomsku i socijalnu krizu. Međutim, da li su te krize jedini razlozi tih porasta?

Fokusirajmo se ponovno na Francusku, gdje Marine Le Pen, ustvari, može zahvaliti sadašnjem predsjedniku Republike, koji je pet godina pripremao tlo za slobodno širenje ekstremističkih misli u javnom prostoru. I ne, kriza ne može objasniti sve: Oni koji su 22. aprila glasali za kandidatkinju “Nacionalnog fronta” ne žive svi u područjima koja pate od visokog stepena imigracije.


Ako pobijedi na izborima, Sarkozy mora ispuniti političko obećanje

Kada je u maju 2007. izabran za francuskog predsjednika, Nicolas Sarkozy obećao je da će biti grobar “Nacionalnog fronta”. Međutim, ovaj sin imigranata – njegov otac došao je u Francusku iz Mađarske tokom Drugog svjetskog rata – borbu protiv imigracije učinio je kamenom temeljcem svog mandata i borbe za reizbor, iako je to često bilo protiv ekonomskih interesa Francuske.

Sve je počelo stvaranjem “Ministarstva za imigraciju, integraciju i nacionalni identitet”, pri čemu je imigracija postala “sporno pitanje”. Zatim je usvojen niz antiimigracijskih zakona.

Prvi od njih su bili usmjereni na mješovite parove koji su se usudili vjenčati. Prema riječima predsjednika Sarkozyja i njegove vlade, stranac/-kinja očigledno nije zaljubljen/-a u osobu s kojom je on/-a odlučio/-la da se vjenča.

U okviru borbe protiv “bijelih brakova” – također poznatih kao fiktivni brakovi – mješoviti parovi, koji su se odlučili zakonski vezati, morali su proći neugodne i ponižavajuće kontrole kako bi dokazali da zaista dijele zajednički život i da se vole. Ovaj proces može uključivati davanje odgovora na pitanja intimne prirode, kako su upoznali voljenu osobu ili da govore o različitim ličnim sjećanjima koja niko ne bi lako dijelio sa administracijom.

Brojke koje dokazuju da “bijela vjenčanja” predstavljaju tako ogromnu prijetnju za zemlje tek trebaju biti objavljene.

Ideološka pobjeda

Također, u govoru u julu 2010. u Grenobleu Sarkozy je rekao da se svakom francuskom državljaninu stranog porijekla, koji je proglašen krivim za ubistvo nekoga ko radi za javne vlasti, osim sudske osude treba oduzeti i francusko državljanstvo.

Posljednja, ali ne i najmanje važna je odluka iz 2011, koju je potpisao Sarkozyjev ministar unutrašnjih poslova Claude Guéant, a koja otežava stranim studentima, koji su diplomirali na francuskim univerzitetima, da dobiju radnu dozvolu i tako steknu prvo profesionalno iskustvo u Francuskoj.

Francuska je tek peta zemlja u Evropskoj uniji po broju stranaca koji žive na njenoj teritoriji. 

Opravdanje u vezi sa odlukom je bilo to da poslodavci trebaju zapošljavati francuske državljane prije stranih.

Guéant vjerovatno nije bio svjestan činjenice da ta zemlja ima veliku potrebu, naprimjer, za inženjerima, ali da ona ne uspijeva “proizvesti” dovoljan broj inženjera francuske nacionalnosti.

Ono što je upadljivo u antiimigracijskoj retorici u Francuskoj je to da je ona puna stereotipa, koji imaju za cilj zastrašiti prosječnog birača, a koji ne prikazuju stvarnost.

Francuska je tek peta zemlja u Evropskoj uniji po broju stranaca koji žive na njenoj teritoriji.

Međutim, nikada nećete čuti Marine Le Pen ili Nicolasa Sarkozyja kako priznaju da, iako imigranti državu koštaju 47,9 milijardi eura godišnje, njihov doprinos javnim finansijama dostiže 60,3 milijarde eura, što je pokazala nedavna studija koju je od grupe istraživača na Univerzitetu u Lilleu naručio ministar socijalne politike.

Francuska je jedina zapadna demokratija u kojoj je ministar unutrašnjih poslova, Brice Hortefeux, blizak prijatelj sadašnjeg predsjednika i kum jednom od njegovih sinova, ostao u službi uprkos tome što je osuđen za rasizam.

Sarkozy očigledno više ne misli da je politika Marine Le Pen toliko nespojiva sa progresivnim vrijednostima koje tradicionalno podržava Francuska Republika.

Naime, tokom jednog političkog sastanka ministar je, govoreći o arapskom porijeklu jednog od učesnika pred kamerama, izjavio: “On ne odgovara prototipu. Nama uvijek treba jedan (Arap). Kad imamo samo jednog od njih… to je uredu. Ali problem je kada ima previše njih.”

U četvrtak 26. aprila Marine Le Pen proglasila je “ideološku pobjedu” desničara u francuskom političkom krajoliku. Nekih 64 posto glasača Nicolasa Sarkozyja žele politički savez između njihovog kandidata i krajnje desničarske stranke, čija platforma kampanje uključuje, između ostalih prijedloga, vraćanje smrtne kazne, napuštanje eura i zajedničke odbrambene politike, opoziv Schengenskog sporazuma, te prevalenciju francuskog prava nad evropskim.

Sarkozy očigledno više ne misli da je politika Marine Le Pen toliko nespojiva sa progresivnim vrijednostima koje tradicionalno podržava Francuska Republika.

Rastuća zabrinutost

Razlog za rastuću zabrinutost zbog budućnosti Evrope nije samo povezan sa krizom. Suprotno objašnjenju koje su neki političari brzo ponudili u noći prvog kruga izbora, čini se da Francuzi, koji su dali svoj glas ekstremizmu, ne pate toliko od pošasti imigracije.

Francuski analitičari otkrili su da područja u kojima je “Nacionalni front” primio značajan broj glasova, ustvari, nemaju naročito visoku stopu imigracije.

Ipak, prava evropska nada ostaje, čija će veličina biti potvrđena ili opovrgnuta rezultatom francuskih izbora.

Poput nekoliko desetaka hiljada Norvežana koji su se prošle sedmice okupili da otpjevaju pjesmu “Djeca duge” koju Anders Breivik mrzi, u ovim nemirnim vremenima “bolje je upaliti svijeću nego proklinjati tamu”.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvori: Al Jazeera