Izraelski desant na flotilu za Gazu

Piše: Edin Krehić

Zora nad međunarodnim vodama ispred obale Pojasa Gaze rudila je kad su izraelski komandosi počinjali napad na turski brod „Mavi Marmara“, koji je posljednjih dana maja 2010. godine vozio humanitarne aktiviste i pomoć palestinskom gradu pod opsadom.

Na brodu su bili humantarci iz cijelog svijeta, uključujući ljude sa Balkana, koji dvije godine kasnije za Al Jazeeru iznose detalje iz humanitarne misije koju su izraelski vojnici nasilno zaustavili, ubivši devet Turaka, zbog čega su odnosi Ankare i Tel Aviva dramatično pogoršani.

„I dalje sanjam nasilje na brodu“, kaže Jasmin Redžepi (30) iz Makedonije, koji je svjedočio događaju u njegovom žarištu.

Tu je bio i njegov sunarodnjak Sead Ramadani:

Nezavršena misija

Humanitarci nisu dobili kofere sa stvarima. Osim Fuada Ramicija s Kosova. U njegovom koferu su bile samo dvije stvari: izraelska šok-granata i zelena lenta na kojoj je ispisan šehadet (rečenica kojom svaki musliman ispovijeda svoju pripadnost islamu).

Lentu mu je na polasku za Gazu dala turska desetogodišnjakinja Idzlal koja je humanitarce ispratila sa ocem.

“Nemam ništa osim ovoga, pa daj nekom djetetu u Gazi, kao pozdrav iz Turske”, kazala je Idzlal.

Humanitarci to shvataju znakom da nisu završili misiju. 

„Bio je to prvi put da vidim Izraelce“, sjeća se on, te kaže da ga je čudilo što su imali maske na licima tokom upada na brod i nasrtaja na nenaoružane humanitarne aktiviste.

Juriš čamcima

Ratna mornarica Izraela držala je flotilu sa 10.000 tona pomoći Gazi u okruženju.

Bila su četiri sata ujutro posljednjeg dana maja 2010. godine kada se oglasio ezan kojim su vjernici pozvani na molitvu.

Čim je počela…

„Eto ih, dolaze!“, povikali su stražari koji su osmatrali sa palube.

Izraelski komandosi su kretali na humanitarnu flotilu. Glavna tačka udara bio je brod „Mavi Marmara“, na kojem su bili Jasmin Redžepi i Sead Ramadani.

Jasminu je kroz glavu prošla historija: ubistva muslimanskih vjernika koji nisu prekidali namaz, pa i na Balkanu.

 „Pomislio sam da mi se to ne smije desiti, da svako treba sačuvati život, da u takvim situacijama postoji namaz u strahu“, kaže Jasmin.

Ustao je i potrčao ka ogradi kako bi pomogao u odbijanju napada.

„Naš zadatak je bio da pružimo nenasilni otpor, da posipamo vodu na one koji bi htjeli da se popnu na brod, ili da čvrstim predmetima maknemo kuke kojima se izraelski komandosi kače i penju na borod“, sjeća se Jasmin i dodaje da su bili spremni i gasiti zapaljive ili dimne projektile. Dva „Zodijaka“ , izraelska jurišna čamca sa po desetak maskiranih i naoružanih komandosa brzo su se približavali „Mavi Marmari“.

Na humanitarne radnike prvo su bačene dimne i šok-bombe.

„Kad nisu uspjeli stvoriti haos na brodu, pokušali su se zakačiti kukama, stepenicama i užadima za ogradu broda, ali smo ih onemogućili“, pripovijeda Jasmin.

Prvi povrijeđeni

„Zodijaci“, sjećaju se sagovornici Al Jazeere, su se udaljili, a sa druge palube čuli su se povici da ima povrijeđenih.

Potom je uslijedio novi juriš specijalaca u čamcima, koji je na isti način odbijen.

Onda je uslijedio helikopterski napad.

Iz helikoptera je prvo otvorena vatra na palubu.

„Pale su prve žrtve“, kazuje Jasmin Redžepi.

Izraelski komandosi su pravili mjesto za sigurno spuštanje u desantu.

„Koliko se sjećam, bilo je puno ranjenih, kao i troje ubijenih, pogođenih u glavu, među kojima jedan novinar dok je slikao fotoaparatom, kao i mladi student medicine Furkan Doan, koji je snimao svojom videokamerom. Njega su prvo ranili, a zatim, kad su se spustili, streljali ga izbliza“, ističe Redžepi.

Tada su humanitarci dohvatili šipke koje su našli na palubi, pojurili na komandose i zarobili trojicu, a oružje im bacili u more.  

„Nakon toga su ih naši ljekari pregledali, iako smo i sami trebali medicinsku pomoć“, sjeća se Redžepi.

Erdogan vs. Netanyahu

Izraelski premijer Binyamin Netanyahu je tih dana izjavio:

“Namjerno su napali već prvog našeg vojnika koji je stupio na brod. Naši vojnici su prebijeni, izbodeni, pa čak se i pucalo na njih. Morali su se braniti ili bi i sami stradali.”

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan ove navode smatra netačnim. Neposredno nakon događaja on je Izrael javno optužio za “državni terorizam”.

“Ovaj krvavi masakr, koji je Izrael izvršio nad humanitarnim konvojem, mora najstrožije biti kažnjen. To je bio napad na međunarodno pravo, na čovječanstvo i na mir u svijetu”, kazao je Erdogan.

 Izraelski komandosi su brzo ovladili palubom, uhapsili kapetana, koji je potom zatražio od humanitaraca da prestanu pružati otpor i povuku se u unutrašnjost broda.

„Komandosi su nastavili biti nasilni: lomili su kamere, pljačkali torbe i kofere putnika, gazili zastave, prijetili…“

Troje ranjenika je umrlo jer, naglašava Redžepi, vojska nije dozvolila da im se ukaže pomoć.

Putnike su, jednog po jednog, pretresali, udarali, vezali i vodili na gornje palube. Mobilne telefone, laptope, memorijske kartice, prstenje i ostale lične stvari su zadržali.

„Vezali su mi ruke iza leđa, jako ih stegnuvši plastičnim lisicama – ziperima. Kad sam im rekao da se ljudskije ponašaju, jedan crnac, etiopski Jevrej mi je stegnuo lisice još jače i rekao da tako treba. Pustili su bijesnog psa koji grize prema meni, a ja sam se sklonio, gurajući ih i dobio sam batine zbog toga. Moj drug iza mene nije se nadao da će ga pas ujesti, nije se pomjerio i pas ga je više puta ujeo za stomak.“

Zarobljenici su ostavljeni na suncu, bez vode i hrane, od sedam ujutro od 13 sati.

„Imao sam utisak da su vojnici jako uplašeni. Stajali su u gotovsu 24 sata sata ispred nenaoružanih ljudi i žena. Po mom mišljenju, takve stvari radi samo jedan plašljiv čovjek“, kazuje Sead Ramadani.

Jasmin je ugledao Lauru, novinarku iz Španije, kako plače. Njen kolega Manuel se opirao vojnicima koji mu nisu dali se postara o jednom putniku što ga je udarila stolica koju su bacilli sa gornje palube i polomila mu arkadu, nakon čega je bio obliven krvlju.

Vezani ranjenici

Jasmin je vidio Marokanku Ouasimu, dopisnicu portala Al Jazeere iz Istanbula.

„Nasmiješila mi se i rekla: ‘Jasmine, istina će na izaći na svjetlo'”, prepričava on.

Iza njega je bio jedan grčki novinar, vezan, kao i njegove kolege iz Malezije, Pakistana i Irana.

„Vezane su bile i žene, djevojke sa hidžabima. U tom momentu sam pomislio, kako bih podnio da gledam kako mi odvode vezanu vjerenicu? Vezali su čak i ranjenike. Čovjek krvari, prima infuziju, a vezali mu ruke! Bože dragi, pa čemu se onda ja žalim?“, sjeća se Redžepi.

On naglašava da su vojnici u prolazu udarali  humanitarce.

„U jednom momentu vojnik je šutnuo jednogodišnje dijete.“

Radilo se o najmlađem putniku na brodu “Mavi Marmara” Turkeru Kaanu, sinu prvog oficira broda Ekrema Cetina.

Tada su svi humanitarni radnici skočili, a vojnici su uperili oružje u njih.  

„Kada je shvatio šta je uradio, vojnik je skočio da spriječi incident, izvinio se i odvezao ruke jednog aktiviste kako bi uzeo i prebacio dijete na donju palubu, gdje mu je odvedena majka sa svim ženama“, kaže Redžepi, kojem je pet sati kasnije jedan vojnik evropskog izgleda olabavio lisice.

Izvještaji o ‘islamskom terorizmu’

Prva stanica na povratku bio je Istanbul, gdje je humanitarce dočekalo više hiljada ljudi.

U zgradi Uprave sudske medicine Jasmina Redžepija i Seada Ramadanija dočekali su članovi Makedonskog konzulata sa konzulkom Zerinom Abaz, koja im je omogućila da se prvi put čuju sa porodicama.

Tog dana su se javili makedonski mediji i tražili izjave.

„Nekima nisam dao izjavu, jer mi je vjerenica rekla da su obavještavali direktno sa izraelskih medija, optužujući nas za islamski terorizam“, sjeća se Redžepi.

Brod je stigao u izraelsku luku Ashdod, gdje su ih ponovno pretresli, fotografirali, uzeli otiske i tjerali da potpišu list o deportaciji. Na njemu je pisalo priznanje da su nelegalno ušli u Izrael.

„Svi smo odbili, bili smo 70 milja u međunarodnim vodama gdje su nas njihovi komandosi napali, ubijali, tukli, opljačkali i doveli u Izrael“, kaže Jasmin.

Strpali su ih u oklopne autobuse i odveli u Beershebu, mjesto u čijoj pustinji se nalazi nekoliko zatvora. Njihov zatvor se zvao Eli. Bio je nov.

U jednom momentu čulo se:

„Macedonia!“

Jasmin je istupio i rekao da ih je dvojica iz Makedonije.

“Pa kaj ste vie, cel den ve baram!” 

Glas je pripadao Aleksandru Malovskom, atašeu Makedonske ambasade u Tel Avivu, koji ih je cijeli dan tražio. To je bio prvi diplomata koji je posjetio ovaj blok zatvora.

‘Kadija tuži – kadija sudi’

„Nikada se nisam toliko obradovao makedonskom“, kazuje Jasmin.

Malovski mu je rekao da je potresen čitav svijet, kao i makedonska javnost, a da je najzaslužnija za to bila njegova vjerenica, koja je održavala kontakt sa medijima, Ministarstvom vanjskih poslova i Ambasadom u Tel Avivu.

Makedonski ataše ih je savjetovao i da potpišu dokumenat o deportaciji, jer…

„Nema pravde na Bliskom Istoku. Kadija te tuži – kadija te sudi“, kazuje Jasmin.

U zatvoru su bili dva dana.

„Klanjali smo sve namaze u holu bloka svi zajedno, nismo klonuli duhom, bili smo jaki i složni.“

Posljednji dan su čuvari tražili da se podijele u grupe, ali su se Turci usprotivili kako se ne bi nekome izgubio svaki trag, te su bili ustrajni u nakani da oni posljednji napuste zatvor, tek kada sve ostale nacije krenu prema aerodromu. Da se uvjere kako niko nije ostao.

Izraelci su pokušali zadržati Bulenta Yildirima, lidera humanitarne organizacije IHH, ali su svi humanitarci izašli iz autobusa i sukobili se sa policijom. Yildirimu je nakon toga dopušteno da i on krene.

Na aerodromu su ih natjerali da potpišu dokument o deportaciji.

„Svakog ko nije htio, tuklo je dvadesetak policajaca i vojnika. Užasno je bilo i gledati“, sjeća se Jasmin.

Sead Ramadani je na aerodromu u Tel Avivu gledao kako udaraju i Amerikanca Kena, koji je odbio potpisati dokument, kao i mladog humanitarnog radnika iz Alžira.

U jednom momentu vojnik je šutnuo jednogodišnje dijete. Radilo se o najmlađem putniku na brodu “Mavi Marmara” Turkeru Kaanu, sinu prvog oficira broda Ekrema Cetina. Tada su svi humanitarni radnici skočili, a vojnici su uperili oružje u njih. Kada je shvatio šta je uradio, vojnik je skočio da spriječi incident i izvinio se.

„Bilo je čudno koliko je vojske aktivirano u operaciji protiv nenaoružene grupe humanitaraca“, veli Ramadani.

Nisu im vratili ništa od oduzetog. U pasošima im je bio pečat zabrane ulaska u Izrael narednih 10 godina.

Konačno su ušli u avione, a ukrcani su i ranjenici te tijela devetero ubijenih.

Sead Ramadani pamti masovni doček u Skoplju, ali su njegove misli prvenstveno usmjerene ka Gazi.

„Mislim da nakon ovog slučaja nije urađeno dovoljno za stanovnike Gaze“, kazuje Ramadani.

Jasmin pamti doček.

Odvažan odgovor

„Jedva sam čekao da vidim vjerenicu, koja je toliko učinila za mene, sestru, koja je puno brinula, a i majku, koja je prvi put zaplakala. Držala se hrabro i dostojanstveno, braneći našu odluku od onih koji su je napadali što je pustila sina jedinca da ide u misiju za Gazu.“

Njegova majka je odvažno odgovorila: „Kada bi svi čuvali svoje sinove, ko bi stao na stranu potlačenih?“

Redžepi ističe kako su žrtve napada na flotilu, kao i Turska, podnijele tužbu protiv Izraela. Odbili su novac koji Izrael nudi preko svojih organizacija, kako bi izbjegao odgovornost. Humanitarci ne žele taj novac, već pravdu i historijsku istinu o pokušaju proboja obruča oko Gaze.

Danas…

Sagovornici Al Jazeere nastavljaju svoje humanitarne akcije i ne propuštaju niti jednu vijest o Gazi.

„Nisam oprostio onima što su me tukli i maltretirali na brodu, zatvoru i aerodromu. Osjećam se dužnim da dovršim ono što sam počeo. I dalje sanjam kako hodam plažama Gaze i sa djecom ubijenih očeva gledam zalazak sunca u bijelom Sredozemnom moru, mameći osmijeh na tim tužnim licima“, završava Jasmin Redžepi.

(Kraj)

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Bio je 31. maj 2010. kada su izraelski specijalci krenuli na turski brod “Mavi Marmara” na kojem su bili i humanitarci s Balkana.

30 May 2012
Više iz rubrike TEME
POPULARNO